Plesna scena.hr

Od Zagreba do New Yorka

Intervju: Tomislav Nevistić, plesač, glumac i koreograf

• Tomislav Nevistić trenutno djeluje kao plesač, glumac i koreograf u Ziel Dance Theater u New Yorku. Njegova priča o plesu kao životnoj vokaciji a onda i profesiji, jedna je od zanimljivijih koje sam čula u posljednje vrijeme, i uz to, vjerujem, može biti vrlo inspirativna; svakako je vrijedna za podijeliti. Tomislav je rođen u Zagrebu gdje je vrlo rano shvatio plesni poziv. Referentne točke njegova plesnog obrazovanja u domovini su plesni studio Step by Step i Škola suvremenog plesa Ane Maletić.
  
  Step by Step Jasminke Zajec je poznat kao jedan od najuspješnijih show dance studija, ne samo po kvaliteti rada, izrađenosti i čistoći pokreta i ukusu koreografija nego i po velikoj broju osvojenih nagrada na domaćim ali i svjetskim natjecanjima. Tu si počeo kao dječak i ostao mu vjeran do odlaska u Ameriku. Kroz bezbrojne nastupe istesao si plesački zanat.
  
  To je vrijeme za koje me vežu prelijepe uspomene. Step by Step smatram svojom drugom obitelji, to su ljudi s kojima sam odrastao, prošli smo puno toga zajedno. Posebno je bilo natjecanje na ruskoj Olimpijadi plesa gdje sam osvojio srebrnu medalju u paru s Vendy Zajec i srebrnu medalju za solo koji sam samostalno koreografirao. Jedna od dražih uspomena mi je rad na predstavi Jednog srca beat koja je igrala u Kazalištu Gavella gdje sam se prvi put okušao u glumi. Jako cijenim iskustva s natjecanja i nastupa koje smo imali diljem Hrvatske i Europe. Iako i danas postoji trema i adrenalin prije izlaska na scenu brzo sam naučio da je nastup trenutak izmjenjivanja energije s publikom, pozivanje gledatelja u jedan drukčiji svijet gdje se uživa u pokretu. Na kraju krajeva, pokret je prvi jezik razumijevanja!
  
  U kojem se trenutku dogodila odluka da odeš na prijemni za srednju Školu suvremenog plesa Ane Maletić? Bio si nešto stariji nego je uobičajeno za formalno plesno obrazovanje. Kako sada gledaš na tu odluku?
  
  To je definitivno bila jedna od najboljih odluka koju sam ikada donio i došla je baš u pravi trenutak. To je bilo vrijeme kad je na televiziju došao plesni show So You Think You Can Dance koji me toliko nadahnuo i potaknuo vatrenu želju prema plesačkom pozivu. Znao sam da ako želim biti profesionalni plesač trebam produbiti svoje znanje o tehnici i kvaliteti pokreta i jednostavno živjeti i trenirati ples svaki dan. Iako sam bio najstariji na prijemnom u Školi, nikada me to nije smetalo niti sam razmišljao o tome, moja jedina je želja bila naučiti što više, tehniku i zanat na kvalitetnim temeljima.
  
  I u Školi si nastavio vrlo uspješno s natjecanjima. Pod vodstvom Jasmine Zagrajski-Vukelić na plesnom natjecanju u suvremenom plesu u Dubrovniku osvajaš prvo mjesto s maksimalnim brojem bodova što ti je donijelo Oskar znanja iz područja umjetnosti u Hrvatskoj.
  
  Razdoblje provedeno u Školi suvremenog plesa Ane Maletić je bilo jako plodno i nadahnjujuće. Iako je bilo jako naporno i teško izbalansirati gimnaziju, plesnu školu i plesni studio nikada nisam pomislio odustati nego se rodila još veća želja za radom i izučavanju zanata. Odlazio bih od kuće u 7.30, a vraćao se nešto prije ponoći. A onda bih tokom vikenda imao dodatne pripreme za nastupe i same nastupe, tako da je u tom periodu moj život bio samo ples. Dani su mi bili ispunjeni onim sto sam volio. U Školi se jako njegovala i cijenila improvizacija. Učili smo Labanove metode koje i danas primjenjujem u svom radu i koreografiranju. U Školi sam naučio vrlo korisne vještine i stekao znanje koje danas brojne kompanije i koreografi traže i cijene. Zahvalan sam svim profesorima koje sam imao a pogotovo mojoj mentorici Jasmini Zagrajski-Vukelić. Naše pripreme i nastup na natjecanju u Dubrovniku i natjecanju Mia Čorak Slavenska su mi najdraže uspomene iz tog razdoblja. U solu Igra imao sam prilike prvi put vidjeti kako se koreografira suvremena koreografija i pričanje priče i poruke na drukčiji način od prijašnjeg. U tom solu produbio sam svoj umjetnički izraz kao plesač.
  
  Tomislav plesno obrazovanje nastavlja u New Yorku: dvije godine na Plesnoj akademiji Alvin Ailey, i tri u Školi Martha Graham gdje stječe certifikat plesača i učitelja originalne graham tehnike, te je od siječnja 2021. učitelj suvremenog plesa, baleta i graham tehnike u Kritya School of Dance. Kao izniman plesač dobio je stipendiju Martha Graham i bio zaposlen u njihovoj plesnoj kompaniji dvije godine tijekom kojih nastupa u antologijskim naslovima te ikone američkog modernizma: Diversion of Angels, Secular Games, Owl and the Pussycat, Acts of Light, Appalchian Spring, Steps in the Street.
  
  Jako je neobičan i zanimljiv tvoj izbor plesnih studija i izvođačkog usavršavanja. Ili nije? I Ailey i Graham su velikani plesnog kazališta, virtuozne tehnike i moćne scenske ekspresivnosti… Može s nama podijeliti nešto o tom iskustvu plesanja?
  
  Za mene je nakon Škole Ane Maletić nekako bio prirodan slijed zakoračiti u vode modernog plesa. Iako suvremeni i moderni ples imaju međusobne razlike ja ih doživljavam na sličan način. Opisao bih to kao: nebo (suvremeni), koji je više fluidan i ima dozu lakoće i zemlju (moderni), koji ima to čvrsto uzemljenje i efort koji proizlazi iz emocije, ali u tom dijelu između gdje se dodiruju mislim da se sjajno nadopunjuju te komplementarno i dinamično izmjenjuju. Da, imao sam priliku učiti originalne tehnike od izvornih predavača Marthe Graham i Alvina Aileya. Smatram ih vrlo sličnima s obzirom da je Alvin Ailey potekao od Graham i bio nadahnut njezinom filozofijom plesa. Za svog školovanja u Americi pristupio sam plesu na način povezivanja plesa sa svakodnevnim životom te emocijama i gestama koje vidimo na cesti. Jako mi se sviđa ples koji djeluje prirodno i ljudski. Nadahnula me teza Marthe Graham da tijelo nikada ne laže i da je ples skriveni jezik duše. Iako je škola Alvina Aileya imala puno utjecaja na moju tehniku i približavanje modernom načinu plesanja te davanju te jedne performerske crte izražavanja, mislim da je tehnika Marthe Graham upotpunila moje tjelesno i umjetničko znanje. Za vrijeme provedeno u Graham kompaniji počeo sam izučavati kompleksne uloge i pokrete koje repertoar zahtjeva. Marthini antologijski baleti poznati su po kompleksnosti uloga kako plesno tako i glumački. Graham za razliku od drugih tehnika posve proizlazi iz teorije iznutra na van upotpunjeno disanjem. Pokret motiviran ljudskim emocijama potiče fizikalizaciju misli, gesti i emocija u stilizirani pokret. Svaka uloga zahtjeva drugačiju fizikalnost i emociju. U Diversion of Angels sam imao priliku plesati ulogu bijelog anđela koji predstavlja čvrstinu i zrelost, dok je u Secular Games naglasak bio na atletskoj fizikalnosti prema izreci: Dancers are athletes of God.
  
  U svojoj biografiji navodiš i nastupe na off Broadwayu, plesnu skupinu Cielo Rojo, glumu.
  
  Za vrijeme provedeno u New Yorku sudjelovao sam i radio na raznim projektima. Iznimno me zanimala gluma tako da sam paralelno uz ples počeo odlaziti i na satove Meisner tehnike. Martha Graham je predavala u glumačkoj školi Neighborhood Playhouse gdje je Sanford Meisner djelovao i podučavao. Tehnika je temeljena na akciji i reakciji s repeticijom, vrlo slično graham tehnici. Imali smo dvije produkcije Spoon River Anthology i Torch Song Trilogy gdje sam glumio glavni lik Arnolda. Nakon toga sam kao glumac i plesač pozvan u nezavisni film Soverign Blue u režiji Aarona Zombacka, i imao sam malu plesačku ulogu u seriji Placebo Heart u režiji Rodnya Ferrera. Krajem 2019. koreografkinja Gabriela Vasques me poziva u svoj duet. Također jedno prekrasno razdoblje ispunjenom plesom i novim izazovima, podsjetilo me na vrijeme u Zagrebu kad mi je cijeli dan bio ispunjen plesom i treniranjem. Tako sam ujutro usavršavao Graham tehniku a poslije imao probe s Graham kompanijom i Gabrijelom u novoj koreografiji Cielo Rojo. Nastupali smo u mnogim kazalištima i na brojnim festivalima u New Yorku.
  
  Posljednjih godinu dana djeluješ u Ziel Dance Theater kao plesač i koreograf. To je mlada kompanija suvremenog plesa. Koji vam je plan i program?
  
  Ziel DanceTheatre je suvremena kompanija koja se uspjela probiti i usprkos pandemiji održati online i u živo filmske i plesne festivale. Motiv i poruka kompanije je da sve ima svoju priču i da svaki pokret vodi ka nečemu. Kompanija je u svom cilju stvaranja ekspresivnog, tjelesnog teatra također vrlo nadahnuta filozofijom Marthe Graham. Trenutno radim na novoj predstavi koja će se prikazati 25. i 26. rujna u galeriji na Manhattanu u prestižnom galerijskom kompleksu u Chelseju. Predstava je o slobodi: imamo li je zaista i koje dijelove svog života zapravo kontroliramo. Dalji planovi su nove koreografije koje idu na gostovanja na razne festivale i kazališta diljem New Yorka, a umjetnička voditeljica Devin Ziel je u pregovorima za turneju po Americi. Jedan od ciljeva kompanije je također širenje poduke za sve dobne skupine. U planu su programi koji će se prikazivati u školama kako bih se nadahnulo djecu i potaknulo ih na ples. Trenutačno i dalje kompanija radi na snimanju novih plesnih filmova; krajem prosinca izlazi novi film On the Edge of Fame u kojem plešem glavnu ulogu i sredinom veljače nova glumačko plesna predstava za koju pripremam niz sola i dueta nadahnutih kultnim romanom Lovac u žitu.
  
  Korona je mnoge usmjerila prema filmu i video radovima. To i nije tako loše jer sam te vidjela u tvoja dva autorska rada. Prvi, Me, Myself & Your Eyes je izvođački solo snimljen na stanici podzemne željeznice u Chambers Streetu, u pomalo distopijskom prostoru hodnika čiji su zidovi pokriveni bijelim pločicama, unutar kojih su postavljene, svako malo u nepravilnim razmacima, ali na istoj visini velike i različite oči. Tako da se cijeli, vrlo izražajan izvođački rad, odvija pod kontrolom Velikog Brata?
  
  Da, mnogi su za vrijeme korone, kad su se mnoge plesne kompanije zatvorile i mnogi plesači napustili New York, okrenuli virtualnom svijetu i izražavanju preko filma. Ja sam uspio spojiti svoje dvije velike ljubavi a to su ples i gluma. New York, nekoć prenapučen centar umjetnosti, odjedanput je postao grad duhova, tako da sam imao uvjete koje inače imaju samo ogromne produkcijske kuće – da zakupe Grand Central ili podzemnu željeznicu bez ogromne količine prolaznika i turista. To su bili uvjeti koji se danas više ne bi mogli ponoviti bez velikog budžeta. Tako je New York postao moja plesna kulisa i inspiracija. Prvi film Me, Myself & Your Eyes je nadahnut mozaik pločicama na Chambers St stanici podzemne stanice. Umjetnici Andrew Ginzel i Kristin Jones su postavili tristo očiju nadahnutih fotografijama očiju Njujorčana. Kad sam jedan dan prolazio hodnikom imao sam osjećaj kao da me sve te oči promatraju; niz očiju promatra svaki vaš pokret kao da već unaprijed znaju i kontroliraju vaše kretnje. U filmu je riječ o mladiću koji korača linijom stvarnosti i mašte, razuma i ludila dok cijeli svijet gleda. Film je imao odličnu reakciju publike i ušao u kategoriju za nominaciju za najbolji kratkometražni film na festivalu First-Time Filmmaker Sessions.
  
  Na Youtubeu sam našla tvoj drugi rad: No More Perchance to Dream, plesnu izvedbu Hamletovog monologa u impresivnom interijeru.
  
  No More Perchance to Dream je izašao krajem prosinca. Inspirirala me težina i dualnost Hamletovih rijeci, unutarnja borba i odluka za nastavljanjem dalje. Odlučio sam interpretirati monolog kroz pokret prikazujući unutarnju borbu koja potiče iz misli i pretače se u tijelo i vodi u akciju (ples). Od prvog trenutka znao sam da želim snimiti i izvesti solo u grandioznom Grand Centralu koje je mjesto prolaza, putovanja i povezivanja. Korona je učinila svoje i nekoć prepun kolodvor bio je prazan i idealan za prikaz o nemogućnosti odlaska ili prelaska na nešto novo dok se Hamlet ne pomiri sa svojim duhovima nemira i propitkivanjima o ovom svijetu i svijetu nakon. Radio sam jako dugo na usavršavanju koreografije i pokreta, pokušavajući dobiti kvalitetu glumca na sceni koji ne izgleda kao da pleše nego da mu samo misli plešu. Monolog i koreografija izgledaju jednostavno ali u realnosti je vrlo zahtjevno, i jedno od mojih najdražih dijela mog izvedbenog repertoara.
  
  Koliko sam shvatila i u Americi se vraća život na kazališne scene. Nedavno si imao nastup na Manhattanu.
  
  Da, polako se i New York počeo otvarati uz epidemiološke mjere. U sklopu festivala Refractions koji je organizirala kompanija Ziel Dance Theatre bio sam jedan od prvih plesača i koreografa koji je imao priliku izvesti i prezentirati predstavu koju sam koreografirao. Koreografija je bila nadahnuta uljima na platnu koje sam oslikao za vrijeme pandemije. Pokret i motive sa slike pretočio sam u trodimenzionalni prostor predstavljajući otpuštanje oklopa koji je predstavljao zarobljenost, prošlost i kretanje prema novoj etapi. Predstava je strukturirana po poglavljima: Duh sjećanja, Imam predosjećaj, Emocija nađe put kroz pukotine i Obavijen svijetlom. Festival je bio multimedijska noć umjetnika gdje su i drugi svjetski filmski i plesni umjetnici prikazali svoja djela. Bilo je prekrasno plesati ponovno nakon dugog perioda pred živom publikom i uvesti ih u moj svijet. Vrlo sam zahvalan na toj prilici plesanja jer koliko god je video odličan medij, nije dugotrajno rješenje za plesače. Najbolji trenuci se događaju pred publikom. Nakon predstave sam pozvan na suradnju u Idaho u multimedijski show slikarice Jennifer Bell gdje kompanija odlazi na gostovanje.
  
  Planovi, želje, snovi?
  
  Moji najveći snovi su da i dalje koreografiram i plešem te time nadahnem publiku. Obožavam prikazivati priče i poruke kroz pokret i koreografije. Iako je ples mnogima apstraktan moj cilj je prenijeti poruku i priče likova na vrlo ljudski način i prepoznatljivim pokretom bez gubljenja integriteta plesne tehnike. Također obožavam podučavati i širiti svoje znanje o plesu i pokretu svim naraštajima i razinama znanja o plesu. Mi koristimo pokret i geste za neverbalnu komunikaciju svaki dan, a da o tome i ne mislimo. Tijelo i pokret su vrlo moćan medij izražavanja. Daljnji planovi su usavršavanje i rad na novim predstavama i filmu. Također i dolazak u Hrvatsku i održavanje radionica tijekom ljeta.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 4. listopada 2021.

Piše:

Maja
Đurinović