Programsku koncepciju Subversive Festivala i Muzeja suvremene umjetnosti pod nazivom Kinematografije otpora, osmislile su Dina Pokrajac i Leila Topić s naglaskom na prezentaciji autorica i autora čiji opusi nastaju na fluidnom području multimedijskih preplitanja i eksperimenata u domeni umjetničkog filma te izvedbenih, procesualnih i intertekstualnih praksi suvremene umjetnosti. Dosad su u sklopu projekta prikazani radovi nagrađivane francuske autorice kratkih filmova Maud Alpi (2018.) i multimedijalne umjetnice Sabine Mikelić (2019.).
Recentna izložba autorice Nicole Hewitt predstavljena multimedijalnim postavom u black boxu MSU–a doista u posjetitelju pobuđuje doživljaj halucinantnog uranjanja u digitalne gejzire audio-tekstualno-vizualnih podražaja. U dvorani ispunjenoj mrakom kolažirana ambijentalnost izgrađena je skokovito, kroz isprekidanost mjestimičnih lokalizacije senzoričkih podražaja, raspoređenih u tri prostorna plana. Kao što naslov projekta kazuje izložba je peta prostorno-specifična izvedbena etapa višegodišnjeg metodičkog procesa sekvencionirane izgradnje, sastavljanja, preklapanja i oblikovanja semantičkih superpozicija između različitih medijskih materijala – videa, fotografija i transkripcije razgovora. Uz brojne sporadične i stalne suradnike različitih stručnih profila, autorica je rad na projektu započela prije više godina, a od prošle godine ga sa suradnicima redovito prezentira u različitim otvorenim formama izlaganja, obogaćenim jednokratnim izvedbama uživo, ujedno probama materijala i pripremama za film.
Sekvenca 1 održana je u formatu izvedbenog predavanja (lecture performance) pod nazivom Fotoreportaža u gradskoj loži u Savičenti (2. srpnja 2020.); predstavljanje Sekvence 2 Dream Machine u prostorima Pogona funkcioniralo je kao otvoreni studio u kojemu je stvoren mašinski organizam u vidu prostorne konfiguracije digitalnog kolaža (studeni 2020.); Sekvenca 3 odvijala se u Galeriji Atelijera Žitnjak (18. prosinca 2020. – 30. siječnja 2021.) te je video dokument ove audiovizualne izvedbe dostupan i online. Složena brikolažna struktura izložena u MSU, objedinjujući prethodne, završna je faza predstavljanja prikupljenog materijala i pred-produkcijskog statusa filma, koji će se u formatu dugometražnog filma Žene minorne spekulacije i prikazati u sklopu predstojećeg 14. izdanja Subversive Festivala (3. – 17. listopada 2021.).
Dobro poznato pitanje o tome ima li razlike između života i filma zalazi u područje razlučivanja najfinijih nijansi prilikom razlikovanju sirovog materijala od produciranog sadržaja. Za Tomislava Gotovca to nije bilo pitanje distinkcije, kod Nicole Hewitt je riječ o prikupljanju intuitivnih iskaza kroz postupne materijalizacije te o integriranju stečenih iskustava u složenu kompoziciju prostorne instalacije na koju se autorica u intervjuima referira kao na Dream Machine – riječ je o objedinjenju vizije tehnoloških jedinica i procesa ljudske memorizacije. Kompleksni pristup virtualnom karakteru digitalnih medija iz kojeg izvodi sugestivne analogije funkcioniranju ljudske svijesti s otvorenim setom uvida u prekide signala, Hewitt gradi u uskoj vezi sa svojim istraživanjima antropologije, teorije i prakse suvremene umjetnosti te s iskustvima rada na Odsjeku za animirani film i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, gdje predaje i u radu sa studentima iskušava eksperimentalne pristupe. Kritički odnos prema medijskim zakonitostima autoricu oslobađa potrebe da udovoljava klasičnim strukturalnim zahtjevima kompaktne filmske forme.
Ona uspješno odolijeva uobličenju suverenog konstrukta, ne iznosi fabularnu jasnoću usmjerenog tijeka naracije, prizore ne razvija kroz pune kadrove, uspostavlja jedinstven autorski glas, ali uvođenjem tehničkih pogrešaka – prekida i ponavljanja – u audio zapis, minira njegovu neupitnu autoritarnost. Svoje radove gradi od momentalno fiksiranih, partikularnih slika-tragova poput fotografija, crteža i videozapisa često koncentriranih na detalje ili zamućene prizore, naglašenih vidljivih rubova, zaglavljenih u širem okviru ekrana, plutajućih u mraku bez granica. Činjenice da njezin medijski jezik ne samo da ne podilazi prihvaćanju postupka montiranja organizirane obuhvatnosti, proizašlog iz potencijalnih tehničkih kvaliteta fokusiranog, klizećeg i svevidećeg oka filmske kamere, nego u potpunosti proizlazi iz koncentriranog stremljenja ka njegovoj antispektakularnoj negaciji, daje toj poetici naglašavanja tehnološke podređenosti odgovarajući semantički kod. Nastavljajući se na tekovine vizualne kulture pred-filmskog vremena, ujedno naglašava edukacijsku i informacijsku ulogu medija predočavanja u procesima ilustriranja spoznaja.
Sadržajno polazište projekta Žene minorne spekulacije proizlazi i ujedno se nastavlja na istraživanja fragmentarizacije unutar ljudskog iskustva, istraživanja umjetničke konceptualizacije pejzaža i ruinizma, diskontinuiteta i gubitaka između stvarnosne i memorijske razine koja je prethodno realizirala u također epizodno skrojenom radu, odnosno jednako višegodišnjem projektu Ova žena se zove Jasna / This Woman is Called Jasna. U iskustvu posve osamljenog posjeta instalaciji predstavljenoj u MSU, doista s prvim korakom u dvoranu oprostoreni preplet dokumentarnih i fiktivnih sugestija, eliptičnih prebacivanja na različite motive predstavljene slikom, kreirane zvukom i ispisane riječima obuzima pozornost svijesti, zanoseći je odmjereno fluvijalnim karakterom izmjene dijapozitiva i dinamikom jednako uslojene zvučne impregnacije. Vizualnu i sadržajnu okosnicu spekulativnog narativa čini arheološki artefakt – tip neolitske figurine, koja se u izuzetno velikom broju nalaza uz Podunavlje i može pratiti do Crnog mora te čini važni dio podzemne ostavštine kultura koje su nastanjivale taj teritorij u razdoblju od prije osam tisućljeća.
Kroz četiri dijaprojektora i ekrana različitih veličina, na kojima se obostrano prema ulazu u prostoriju i prema njezinoj unutrašnjosti projiciraju fotografije i videozapisi, mutacije istog motiva, naglašen je vizualno-haptički doživljaj predstavljenog sadržaja. Ljudske šake izlažu nekoliko različitih primjeraka arheoloških ostataka keramičkih figurina, jednako i komad kamena i grančicu. Krhotine i djelići, u šaci koja taktilnim osjetom oblikuje doživljaj vlastite materijalnosti nadmoćne krhotini, koja u vizualnoj reprezentaciji u jednom trenutku čak monumentalno konkurira pozadini nebeskog svoda uvode u kontrastno razlikovanje između nedvojbeno prepoznatljivih prirodnih nalaza i enigmatičnih tragova drevnih civilizacija. Spekulativnost koju naziremo mogla bi proizlaziti iz raznih predjela ljudskih interesa: iz pronalazačke zapitanosti o značenju nađenih predmeta, iz organizacijskih potreba kolekcionara privrženih predmetima, možda iz intuitivne motivacije za istovremenim razbijanjem i konstruiranjem zagonetki, koja je nadahnjivala nadrealističke i dadaističke montaže, kolaže i oplodila razne varijacije umjetničke prakse korištenja nađenih predmeta – objet trouvé / found object. S takvim uvodom i svijest posjetitelja s lakoćom je navedena na sudioničku produkciju, na aktivnost dopunjavanja samostalnim asocijacijama i prepuštanje kretanju između fiksiranih sliko-činjenica.
U drugom planu su dva ekrana. Na jednome se smjenjuju dokumentarne crno-bijele snimke, prizori artefakata i koštanih ostataka, na drugome klize rečenični fragmenti, poput „s obzirom na podjele“, „s obzirom na osnovnu namjenu“ ili „odnosno danas korišten je“ – ne filmski subtitles, već odvojeni postrance poput side titles na koricama knjige, izričući provocirajuće isječke kristalizacija znanstvenog ili nekog drugog formulaično organiziranog narativa, u kojima se međutim ne prozire spoznaja, nego ponor iskopanih pitanja o nepoznatoj namjeni figurina i pokušaju probijanja kroz nepreglednost prostorno-vremenskih prostranstava koja nas od nje dijele (kroz primjerice isječke teksta: „koje umiruju satelite“ i „za daleke prekooceanske veze“).
U trećem prostornom planu totala u kojem boravimo, na obostranom video zidu postavljenom u dnu dvorane, vizualni palimpsest sačinjen od slajdova projiciranih s pet projektora psihodelično povezuje motive urbanih krajolika, riječnih pejzaža i pijeska, terenskih arheoloških snimki i fragmenata postrojenja, istraživačkih alata i portreta istraživačica. Iz ugodne fotelje pruža se pogled na složenu koordinaciju korskih i solo dionica svih projektora i monitora u dvorani. Ugodan glas autorice, neutralne i gotovo strojno ujednačene dinamike prenosi naraciju istraživačice u kojoj se izdvaja teza o društvenoj organizaciji neolitskih zajednica, o društvu u kojemu nema nalaza oružja, u kojemu nije bilo ratova jer nije postojala upotreba tuđeg rada pa niti klasna raslojenost koja bi pogodovala sukobima.
Arheološka spekulacija zahvat je u izvođenje konstrukcije društvenih odnosa, rodnih i klasnih uloga u neolitskoj civilizaciji, koji se odvija u mraku prekinute komunikacije, na repu neuhvatljive longitudinalne linije nekadašnjih radnji, u filmu nepovratno izgubljenih slika, tekstova i zvukova. Rad Nicole Hewitt na artikulaciji moguće tehnologije sjećanja o tekovinama matrijarhata izražen je kroz proces postupnog ulaženja u pronađenu materiju zakopane prošlosti. Pokušaj da se ponovo zakorači u Heraklitovu rijeku koja je odavno protekla, odvija se uz montažnu partikularnost, superpozicije prizora različitih veličina unutar jednog kadra ili slijepe kadrove, iskaze prekida i tehničkih pogrešaka, neusklađenost tonskog i video zapisa, uz redundancije u tonskim zapisima, uz nesklad, ali i uz duhovite analogije s motivima suvremene organizacije društva, primjerice u izvođenju pretpostavke da je figurina možda nekada imala masku, na što upućuje veličina i oblik njezinih usta. U naslućenim točkama prepoznavanja i analogija vrijeme ne teče linearno nego se spiralno uvija, proizvodeći efekt repriznog ponavljanja.
Uspoređena s potencijalnom monumentalnošću klasično filmski tretirane historiografske vizije, strukturalna eksponiranost fragmentiranog karaktera gradbene materije iznesena u trodimenzionalnom prostoru ove instalacije sličnija je minijaturi ili triptihu koja se izvodi na način „društvene skulpture“. Ili je možda riječ o skulpturalnom pristupu oblikovanju subjektivnog vremena u kojemu je glavna tema rezoniranje suvremenih jedinki unutar brikolažno sastavljenog evolucijskog totala. Multimedijski digitalni gejziri obrazuju sjecišne točke susreta drevnog i suvremenog modela društvene organizacije na planu intuitivnog kolektivno-nesvjesnog upisanog u povijest figurine, odnosno uz egzistencijalnu semantiku vode i tla, kojom se podvlači tema preživljavanja. Sve to, promatrano iz fotelje na kraju black boxa u MSU-u oblikuje uvjete za raspoloženje sanjive trezvenosti i dublje povijesno razumijevanje iluzornih postavki kapitalizma uz nagovještaj njegove epizodne trajnosti.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA,hr, 18. listopada 2021.
Žene minorne spekulacije, Sekvenca 5 (Mutacije)
autorica Nicole Hewitt
suradnici na projektu Ivan Slipčević, Hrvoslava Brkušić, Hrvoje Nikšić, Jason Mulhausen
kustosice izložbe Dina Pokrajac, Leila Topić, izvršni producent Vedran Grladinović
