Multimedijalni, pokretni organizam živih slika Gilgameš u godini s 13 Mjeseca, unatoč kolažiranju brojnih citata, transfiguracija i transformacija, nosi živopisnu izvornost i svježinu karakterističnu za izvedbe članova nekadašnjeg kultnog alternativnog Kugla glumišta. Jedan od njegovih osnivača, Zlatko Burić je ovom prilikom anarhoidne energetske poticaje ugradio u raskošno dinamičnu no istodobno i trezvenu organizaciju živopisno fragmentirane cjeline. Predstava izvedena u uigranoj kolektivnoj atmosferi ravnopravnih suradničkih doprinosa hrvatskih i danskih autora-izvođača, gledatelja zanosi voajerskim i auditivnim impulsima, puni doživljajnim adrenalinom i istovremeno ugađa akademskim apetitima željnima raznovrsnosti literarnih, povijesnih i filmskih poveznica, ukratko nudeći idejno snažan i izvedbeno ekstatični repertoar scenske vizije. U dramaturško klupko ovog maestralno razbarušenog fiction-factiona upleteni su elementi drevnog babilonskog epa, doživljaji i sjećanja suicidalne transrodne Elvire ex Erwina, junakinje filma U godini s 13 mjeseci (In einem Jahr mit 13 Monden, 1978.) Rainera Wernera Fassbindera (1945.-1982.)., kao i elementi povijesne pripovijesti o mađarskoj poduzetničkoj obitelji Gutmann i industrijskom razvoju Belišća u duhu njihove poduzetničke vizije. Uzevši u obzir snagu gustih doživljaja, koja ne jenjava ni više tjedana nakon, nemoguće je predati povjerenje riječima za daljnji prijenos egzaktnih komentara na ovu izvedbu; moguće je tek ukratko iznijeti jedan od mogućih uvida u neke od predstavljenih i naslućenih ideja.
Tijekom početnog iščekivanja publike na vanjskoj terasi MSU-a, zbivanje se otvara iznenadno na neočekivanom mjestu, rađa se iz glazbene kupke na tratini uz parkiralište preko puta MSU-a, poput epifanije nehotično predočene farovima automobila. Povorka izvođača, praćena usputnom znatiželjom i nedoumicama slučajnih prolaznika, kako i dolikuje, put krči uočljivo dimenzioniranim rekvizitom, drvenim kosturom b-arke koja se valja u velikim prostornim lukovima pa i oko svoje osi s dobro poznatim kormilarom Damirom Bartolom Indošem. Sve do grandiozne završnice na stepeništu prvog kata muzeja u panoramskom prizoru smrti ili tek gašenja mogućnosti sjećanja i osjećanja pred tminom vječnog sna, radnja se odvija peripatetički i gledatelji ju prate u hodočasničkoj povorci, zastajući na šest postaja uz povremenu okrepu komforom sjedenja.
Postupak ambijentalne razvedenosti motivacijski je usklađen s višelinijskom dramaturškom raslojenošću isječaka istrgnutih iz različitih vremenskih konteksta. Iz drevne, pracivilizacijske, mitske jezgre mezopotamskog epa, zatim iz bliže, lokalne, povijesne epizode iz početaka industrijske eksploatacije nekultivirane slavonske pustare krajem 19. stoljeća kao i iz filmskog narativa koji se bavi rascjepom osobnog identiteta na planu hladnoratovske patologije njemačkog društva sedamdesetih godina 20. stoljeća. Svaka zasebna lokalizacija odlikuje se nepostojanim jedinstvom, unutar kojeg se višedimenzionalnošću i naglašenim multifokalnim karakterom objedinjuju spomenute tri dimenzije, kroz prinos umetnutih slika integriranjem videa, fotografija i animacija, u složenom oblikovanju prostornih i digitalnih scenografskih rješenja Ivana Marušića Klifa. Ostvarenje analogija između performativne modelacije prostora izvedbe i narativne motivacije ostvaruju se preko semantike užurbane procesualnosti i proizvodnje – fizičkog rada, izgradnje i prijenosa uz naglašene momente prijelaza i preobrazbe – iz pustare u grad, iz muškarca u ženu, iz jednog dramskog lika u drugi.
Glinene ploče se razbijaju, brod i željeznica se grade, jednako kao i Gilgamešovi bedemi, Elvira ljubav kupuje, Gutmanni hrastom lužnjakom trguju, jednako kao što nekretninama trguje Fassbinderov čudovišni trgovac mesom, makro i poduzetnik Anton Saitz, „kojeg nitko ne voli“. Osim Elvire, odnosno nekadašnjeg Erwina, Erwina koji je Elvira. Udvojeni lik koji je kroz identitetsku premetaljku bez kraja kadar zrcaliti transformacije u nedogled vječnog vremena, ujedno je lik s najrastvorenijim unutarnjim doživljajem, najranjivije korporealnosti i psihe. Elvira / Erwin predstavlja jedini lik s čijom se nostalgijom, sentimentalnim padovima i potragom za ispunjenjem ili srećom publika kadra poistovjetiti. Rascjep odnosno udvajanje identiteta nije tek pomodarstvo instrumentaliziranja queer problematike jer Zlatko Burić Kićo utjelovljuje Elviru / Erwina, ali i naratora koji govorom u trećem licu na megafonu otvara i uvodi u dramaturgiju tro-slike u prvoj postaji. Gilgameša kao i Antona utjelovljuje Domagoj Janković, a ostale također većinom dvostruke glumačke role ostvaruju Hrvojka Begović, Bernard Tomić, Tanja Vrvilo i Damir Bartol Indoš.
Božanski kralj Gilgameš tiranski je vladao sumerskim Urukom, članovi židovske obitelji Gutmann veletrgovci i industrijalci tijekom 20. stoljeća su pogubljeni i raseljeni, Anton Saitz u logoru je odrastao preživjevši holokaust, pretvorivši se u oličenje terora kojem je bio podvrgnut kao dijete. Izravna oslonjenost na Fassbinderov filmski predložak, kojemu je vjerno odana i kostimografija, karakterističan je postdramski potez. Tim potezom se Elvirina osobna traganja za ljubavlju odvijaju kao lančane intermedijske transfiguracije u kojima se kroz povezivanje osobne i nacionalne razine s umiješanim natruhama dokumentarizma i nadrealizma, što je već prepoznato kao konstanta Burićeve poetike od vremena Kugla glumišta (Marjanić, Suzana, Kronotop hrvatskoga performansa; Od Travelera do danas, Udruga Bijeli val, Institut za etnologiju i folkloristiku, Školska knjiga, Zagreb, 2014.), izgrađuje totalitet slike o transgresivnim kapacitetima slobode ljudskog bića.
Jedno od mogućih i možda najvidljivijih pitanja kojima se intenzivno bavi ova izvedba prividno se sastoji u posve naivno postavljenom pitanju kakvo bi možda postavila znatiželjna djeca, htijući doznati ishod priče. Dakle, je li takva sloboda moguća? Premda je povijest neponovljivi eksperiment, greške se ne prestaju ponavljati, a traume tijela nije moguće zaboraviti i stoga je Elvira lik koje možda ipak ne umire, nego se tek uspavljuje jednostavnom pričom za laku noć, možda baš namijenjenom znatiželjnoj djeci. Pričom o sestrici i bratu izgubljenima u šumi, pričom koja završava kletvom preobraženja koja junake transformira u, danas bismo rekli nebinarna, odnosno dvospolna bića – sestricu u puža, a brata u gljivu, osuđujući ih na suživot u preokrenutoj idili vegetativnog kanibalizma.
Naposljetku, vratimo se još i delikatnosti snažno sugerirane prostorne okosnice zbivanja – šumi. Balansirajuće psihičko prolaženje kroz tri sloja spomenute civilizacijske petlje formira specifično iskustvo lutalačkog, migrantskog kretanja u prostoru neočekivanih preobrazbi. Gilgameševa šuma cedrova, slavonska šuma hrasta lužnjaka, šuma čiju priču sanja obamrla Elvira, magična šuma u kojoj bezrazložni činovi, ponekad nevidljivog zla rastavljaju smisao ljudskog postojanja na puko meso, a jezik na glasove u dadaističkim rastakanjima jezika: l-u-žnj-njak, l-už-njak, žnj-njak. To su motivi koji modeliraju i zaokružuju intenzivno iskustvo zajednice nasumično sklopljene u nehijerarhijski postavljenom odnosu okupljene publike i izvođača. Elvirin vječni san možda nosi u sebi biološku snagu kolektivne rehabilitacije, koja prema mome besramno naivnom shvaćanju korespondira s poznatim upozorenjem Richarda Dawkinsa: „pokušajmo shvatiti što su sve sposobni naši sebični geni, jer tada ćemo možda moći poremetiti njihove putove – nešto o čemu niti jedna druga vrsta nije nikada niti sanjala.“
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 21. listopada 2021.
Gilgameš u godini s 13 Mjeseca
viziju podijelio i grupu okupio Zlatko Burić Kićo
suradnici na viziji Damir Bartol Indoš, Tanja Vrvilo, Dragana Milutinović
video i scenografska rješenja Ivan Marušić Klif, zvučna instalacija pilane Damir Bartol Indoš, 16-mm film Miro Manojlović, glazbu skladali i izvode Peter Ole Jorgensen, Henning Frimann Larsen, Miro Manojlović, Damir Prica Kafka, Dina Puhovski, glazbenici iznenađenja u mekanoj paradi Igor Pavlica, Neven Jurić Nenči, Ivan Marincel, kostimi Suzana Brezovec, svjetlo Tomislav Maglečić, ton Hrvoje Nikšić, asistent tona Jasmin Dasović, skulptura Željezno drvo i asistent tehnike Maxime Weinmann, crtež stabla s lišćem i bez lišća Milan Manojlović Mance, producent Marko Milovac
izvode: Zlatko Burić Kićo (Elvira / Erwin), Domagoj Janković (Gilgameš / Anton), Hrvojka Begović (Zora / Lovac / Man), Bernard Tomić (Enkidu / Smolik), Tanja Vrvilo (Ištar / Samuel H. Gutmann), Damir Bartol Indoš (Enkiduov Duh)
