U program ovogodišnjeg prvog jesenskog bloka (14. – 25. listopada) formata Antisezona, pod zvučnim nazivom Supernove, uz ironijsku intonaciju spram grandioznosti teme o oslobađanju kinetičke energije koja dovodi do razarajuće svemirske eksplozije i „promjene stelarnih konfiguracija“, upisane su autorske reakcije na složenost izvedbenog djelovanja u uvjetima opipljive slutnje kraja u aktualnoj svakodnevici. Među tri nove produkcije, u white boxu za povremene izložbe na drugom katu Muzeja suvremene umjetnosti, predstavljena je autorska izvedba Sonje Pregrad u suradnji umjetničke organizacije Četveroruka i Plesnog centra TALA. Na tragu evokacije događaja iz povijesnih kronika udaljenom petstotinjak godina, sedam izvođačica (Sonja Pregrad, Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Lana Hosni, Anna Javoran, Ana Mrak, Eva Priečková) uprizoruju ples kao kompulzivnu motoriku, proživljavajući pošast koja nasumičnim odabirom u tišini zahvaća žrtve i stihijski formira zajednicu opsjednutu plesnom kugom.
Ishodišna autorska motivacija naznačena je programskom informativnom crticom o bizarnom povijesnom događaju: „U srpnju 1518. stanovnike Strassbourga (tada dijela Svetog Rimskog Carstva) pogodio je iznenadni i naizgled neobuzdani nagon za plesom. Histerija je započela kada je žena, poznata kao gospođa Troffea zakoračila na ulicu i u tišini se započela uvijati, vrtjeti i tresti.“ Navedeni isječak prošlosti progovara o konkretnom, tek jednom od brojnih kroz povijest zabilježenih slučajeva plesne bolesti, koju je Paracelsus 1534. godine okrstio lascivnim plesom (chorea lasciva), a njezine žrtve koreomanijacima. Takva zajednica olabavljenih međusobnih odnosa i izgubljenog doživljaja vanjske stvarnosti oblikuje se i danas tijekom popularnih, urbanih, višednevnih rave partyja, populariziranih tijekom kriznih 1990-ih godina.
Pokušavajući zacijeliti gubitke dijeljenog prostora, autorica se bavi potencijalom energetskog sagorijevanja blokada u unutrašnjem i vanjskom obimu, posredstvom tijela kao instrumenta obnove. Pritom je tijelo izrijekom žensko, a njegova izvedbenost je rijetke, vlaknaste teksture, izgubljenog središta. Otuda i odabrani naziv Dowl (riječ dowl se ne nalazi u Cambridge International Dictionary of English, Cambridge University Press, 2001.), višeznačna riječ, prema objašnjenju iz informativnog letka arhaizam i dijalektalni izraz za vlakna perja ili vune, koja trepere ili se razvlače. Sukladno nazivu tijelo je satkano od rastakanja i iskrivljenja plesnih matrica u potrazi za oslobađanjem unutarnjih podražaja u rasponu od osjetilnog rasapa do uspostavljene trodimenzionalnosti i potpunog voljnog sjedinjenja s okolinom. U izvedbi se raspleteno klupko autonomnih izvođačkih niti polagano sastavlja, a na kraju dovršava u prizoru jedinstvene geometrijske pravilnosti kruga i njegove simbolike harmonije i potpunosti. U duhu suvremene, ritualne svetkovine kostimi, glazba kao i koreografsko oblikovanje prostora znakovno su pročišćeni. Za publiku koja sjedi uza zidove na otvorenom poligonu plošnog amfiteatra u zajedništvu s izvođačima, predana profanom karakteru jednolične rasvjete, znakovitost kostima i glazbe postaje oblik komunikacije kroz koje se izražava ključni značaj strukturne podjele i simbolike događaja.
Crni kostimi djelotvorno figuriraju u ulozi atributa, osobnih ikonografskih pokazatelja izvođačica i njihove urbane tipologije. Atletičarka, sportska rekreativka, rokerica ili disko djevojka, trenerica joge ili djevojke u haljinama – sve utjelovljuju prepoznatljivu stilsku razlikovnost. U prvom dijelu izvedbe naglasak je na izražavanju formalne dekonstrukcije poput izostanka glazbe i određene ritmičke mjere vremena, izuzimanja iz principa izravne grupne organizacije, naglašavanja međusobne nezainteresiranosti plesačkih tijela podvrgnutih izricanju rastrzanog plesnog vokabulara, rastavljenog na slogove i izmiješanog redoslijeda. Nepredvidljiva ritmika ekscesnih reakcija sukladna je neurološkoj simptomatologiji medicinski poznatoj kao koreja (grč. khoreía: ples). Dojmljiva je scena kojom se dovršava uvod, kad odjednom, sklupčana na podu poput ježa Sonja Pregrad kaže: „Tko se nije skrio?“, prevlačeći suknju preko glave, otkrivajući donji dio tijela. Reakcija sakrivanja i zamrzavanja instinktivni je odgovor limbičkog mozga na doživljenu opasnost, a s ovom fiksacijom tijela kao zamrznutog mjesta, nepokretnosti tjelesnog mjehurića završava uvodna cjelina.
Promjena praćena uvođenjem zvuka jednolične, longitudinalno pulsirajuće vibracije, označena je novim kostimografskim kodom. Odijevanje u ključu monokroma i simbolike boja predstavlja modulaciju počela broja sedam (cjelovitost, jedinstvo) kroz podjelu na dvije grupe od četiri (broj tijela) izvođačice odjevene u različite nijanse crvene te tri (broj duše) odjevene u bijelu, žutu / vjerojatnije zlatnu i ljubičastu boju. Obuzete trzavim, isprekidanim kretnjama, izvođačice se kreću u plošnim prostornim planovima no s tendencijom grupiranja prema jednoj središnjoj točki. U formaciji žive hrpe nalaze privremeni izraz kohezivne energije, simetrični kontrapunkt arhitektonskoj masi betonskog stupa, čija vertikala naglašava centralizirani karakter scenskog prostora. Osvještavanje zatvorenosti u blok privatne kinesfere uz istraživanje oštrih rubova praćeno je zvukom oštrog struganja kojim se provocira vizualizacija razmicanja teških kamenih blokova, a proces uspostavljanja međusobnih relacija pa i formacije plesnih parova, prati glazbeni prijelaz u frenetični rave party.
Na kraju fizičkog iscrpljenja izvedba završava prepoznatljivim motivom oranta, uprizorenim uz centralnu okosnicu stupa, u kolu uspravnih tijela zamrznutih u položaju podignutih, raširenih ruku. Jedan od najstarijih kršćanskih znakova otkupljenja i prihvaćanja križa u kružnoj formi „vječnog vraćanja istog“ možda doista jest ritualna mantra nietzscheanskog vjerovanja: „Mi imamo umjetnost da ne bismo propali zbog istine.“ Za publiku bi stoga putovanje kroz različite aspekte plesnih manifestacija trebalo biti prilika za memorijsko povezivanje s kolektivnim nesvjesnim kao i s nadom u povoljan, iscjeljujući potencijal plesa u afirmaciji duha zajedništva. No iz oslonjenosti na povijesni narativ, koji u likovnosti kasnog srednjeg vijeka svoju analogiju dobiva u alegorijskom ikonografskom prikazu dance macabre ili mrtvačkom plesu (znamenitom i sa zida Crkve sv. Marije na Škrilinama u Bermu), proizašla je koreografija zasnovana na simultanizmu – na gomilanju i višestrukom ponavljanju motiva. Unatoč zahtjevnom intenzitetu i trajanju od sat i pol, sve izvođačice su unijele u svoje izvedbe visoki stupanj energetske izražajnosti i ekspresije. Ipak, titranje vlakana od kojih je sačinjena vremensko-prostorna izvedba odvija se u odviše razvučenoj seriji brojnih ponavljanja. S tek ponešto više strogosti u temporalnom zgušnjavanju mogla se ishoditi snažnija unutrašnja napregnutost trenutka u kojemu bi i publika izravnije osjetila razlog svoje ritualne uključenosti.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 22. studenoga 2021.
Dowl
autorica Sonja Pregrad
glazba Nika Pećarina, kostimi Tea Kantoci
izvode: Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Lana Hosni, Anna Javoran, Ana Mrak, Eva Priečková, Sonja Pregrad
produkcija UO Četveroruka u sklopu ANTISEZONE 21 (u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti, Zagreb) i u suradnji s Plesnim centrom TALA kroz rezidencijalno-istraživački festival PlatformaHR
