Izložbena dvorana Galerije Vladimir Bužančić Centra za kulturu Novi Zagreb pružila je familijarno okrilje komornoj izvedbi autorskog kvarteta Stidljivost drveća, premijerno prikazanoj 29. listopada te zatim izvedenoj još nekoliko dana krajem listopada i početkom studenoga 2021. Kroz postupke premrežavanja autorskih govora koji ishode iz različitih medijskih domena spajaju se rahla naracija u recitalu Filipa Šovagovića, animacija izvedena uživo i propusno oblikovana prezentnost izvođačkog tijela na prostornom planu sonorno-glazbenih elementa. Kao što se u iracionalnom zrcalu sna odražava šira slika ljudskog postojanja, tako se ovdje spajaju izvođačko tijelo i animirana kretanja lišena tjelesnosti uz preplitanja naracije kojom se konstruiraju slike međusobnih povezanosti pojedinaca i zajednica, generacija i predjela sa zvonkom vibracijom tonova gitare svirane uživo. Time nastaje izvedba koja se odlikuje promišljenom no nepredvidljivo živom i fleksibilnom koncepcijom. Eterična izvedbena struktura bogata doživljajnim slikama opletena je oko motiva unutrašnjih modifikatora poput integriranja tuđih (fetalnih) stanica u vlastitom tijelu, disanja kao ishodišne aktivacije pokreta ili ukorjenjivanja. Na toj širokoj osnovi razvijaju se i mračne sugestije pobuda strave, poput samoubilačkog čina ili kolektivnih rušilačkih zbivanja.
Zvučna inskripcija „Nekima treba korijenje, nekima priča, nekima san...“, vijugavo se u ponavljanjima provlači kroz višeslojne predodžbe satkane od tekstova i slika, meditaciju o potvrđivanju i negiranju humaniteta kao procesualne vrijednosti uspostavljanja sklada s okolinom. Početak i kraj izvedbe označeni su tananim zveketom kotrljanja staklenke po tlu. Jeka oblikuje dubinu prostora, koja se otvara kao sugestija vrtoglave pukotine. Praskovit susret stakla s preprekom uzdiže se s tla uz dugu istegnutu vibraciju odzvanjanja, tanko poput oštre niti što na visini naglo pukne pred tišinom koja obgrli prostor. U rastvorenom protoku sugestija i impresija, animirani crtež projiciran na zidu sačinjen od zapletenih kretanja robustnih linija užeta, prikazuje preplete iz kojih se postupno manifestiraju prepoznatljivi oblici. Slikovita naracija vizualnim motivom mreža u koje se oblici zapliću tek kratkotrajno kao prolazne formacije prenosi idejno ozračje rada. Očovjekoličena linija u brzini naznake figure i linije u spletovima poput krošnji, pluća, mozga evociraju snagu razgranatosti koja nas drži, a koje smo tek rijetko svjesni. Svojom prisutnošću ostavljamo trag u drugima, a uzvratno smo skloni upijati druge, apsorbirajući energetski njihovu prisutnosti, koja nam se vraća replicirana u snovima. Odvijajući se na planu ideje s kojom se publici lako poistovjetiti i stoga prepustiti atmosferi plutanja, izvedba susreta „u ničijem i svačijem prostoru između" spretno odolijeva zamci otklizavanja u hermetičnost.
Teksturno oblikovanje scenskog prostora satkano od promjenjivih animiranih slika poistovjećeno je s teksturnom složenošću tijela, strunama svijesti kao produžetcima tjelesnosti. „Ima nas više unutar tijela“. Procesualnost u kojoj figurira tijelo izvođačice nije tečna i događajna, nego isprekidana i slikovita. Izmijenjeno je shvaćanje intuitivne predodžbe o pokretu, ali i prostoru kao kontinuitetu. Zahvat seciranja prostora u koncepciji mizanscene rastvorene u preklapanjima animiranih isječaka u kojima izvođačko tijelo otjelovljuje gibljivost slike i sugestiju izmještene prostornosti prepoznatljiv je znak suradničke poetike autorica Zrinke Šimičić Mihanović i Michaele Müller u kojima odzvanja eho ranijeg rada Trag / Trace / Spur (koncipiran i izveden u timu s Fa Ventilatom, MSU, 2012.; Animateka, Ljubljana, 2013.). Svakako taj autorefleksivni i autoreferencijalni moment u kojemu se autorice ujedno posvećuju preispitivanju svrhe komuniciranja plesom također čini važan sloj početne ideje rada.
Izvedba konstituirana na polju premrežene medijske realnosti pruža jasan doživljajni okvir osjećaju popuštanja kontrole i nesigurnosti u lučenju granica propusnosti tijela. Prostor scene nije scenografski predefiniran, nego se impresionistički izvodi od odjeka i faseta različitih teksturalnih nabranosti. Izvedbeni prostor se montira kroz slijed trenutaka kao grafički modelirana kutija oko tijela, kao predočen odjek kretnji, ujedno kao zvučna tekstura. Grafički prikaz podrhtava u svraćanju pozornosti na detalje, u sinkronim pulsiranjima disanja i kretanja izvođačice. Tjelesnost je na trenutke svedena na minimalne znakove prisutnosti, a aktivnost pokreta bilježi se u radnjama disanja. Iracionalni mehanizam oslobađanja slika iz naglašenih ili predimenzioniranih detalja stvara oniričku atmosferu, koja u gledatelju budi interes za preispitivanjem virtualnog karaktera tehnologije tijela s obzirom na tako naznačenu sposobnost izmještanja.
Utoliko ova izvedba predstavlja pedesetak minuta poetskog razmatranja, u san zapletene, korjenitosti tijela i time se posve neizravno, ali točno dotiče jedne šire ideje koju u ruhu digitalne tehnologije određuje cijeli niz procesa u kojima svakodnevno sudjelujemo. Neizravna problematizacija odnosa sna i virtualne stvarnosti, sva sastavljena od plinovitih naznaka i otječućih obrisa pridonosi uviđanju njihovih podudarnosti više nego razlika. Virtualnost je neotklonjivo svojstvo ljudske samosvijesti, a tijelo instrument razabiranja propusnosti granica ispleten u mreži stvarnosti i sna, koju nazivamo otjelovljenjem.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 13. prosinca 2021.
Stidljivost drveća
tekst Dubravko Mihanović Šimičić
animacija uživo Michaela Müller, ples Zrinka Šimičić Mihanović, glas i glazba Filip Šovagović, fotograf Jasenko Rasol
produkcija: Multimedijalna koliba i Play / Pause – Paint Film, Müller
u suradnji s Centrom za kulturu Novi Zagreb
projekt su podržali Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Zagreb i Kulturförderung Kanton St. Gallen
