U baletu je sve jako intenzivno

Intervju: Matea Milas, balerina

  • Matea Milas, foto: Valentino Bilić Prcić za HNK SplitMatea Milas mlada je solistica Baleta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Rođena je u Pragu, odrasla i školovala se u Zagrebu gdje je i započela profesionalnu karijeru da bi se ubrzo nakon toga pridružila splitskom Baletu u kojem je je u proteklih trinaest godina ostvarila mnoge značajne solističke uloge. Ova temperamentna mlada balerina zarazne energije posebno se ističe u karakternim ulogama, ali i onima iz suvremenog plesnog repertoara te kao svoje najdraže ističe uloge zlica od kojih je s velikim užitkom plesala zlu vilu Carabosse u Trnoružici te Đavolicu iz kultne predstave Đavo u selu. Ove je godine njezin dugogodišnji rad i trud prepoznat i nagrađen godišnjom nagradom Ana Roje koja joj je dodijeljena za sve ono što je u splitskom Baletu postigla u protekloj sezoni, ali i dosadašnjoj karijeri. Ta nagrada ujedno je i povod ovog intervjua, ali i prilika da porazgovaramo i o nekim ozbiljnijim temama koje često oblikuju baletnu svakodnevicu.

    Kakvi su bili tvoji baletni početci – je li balet odabrao tebe ili si ti odabrala balet?

    U mojoj odluci da se bavim baletom presudan je bio film o Ani Pavlovoj kojeg sam hipnotizirano gledala na televiziji i po završetku odlučno izjavila kako ću jednog dana biti primabalerina... i na tome još postojano radim (smijeh...) U Pragu sam pohađala tečajeve baleta kod Jana Nemeca, a po preseljenju u Zagreb, upisala sam Školu za klasični balet na Ilirskom trgu. Međutim, spoznaja da bi balet mogao postati moja profesija dogodila se početkom srednje baletne škole kada sam odjednom počela primjećivati svoje greške na jedan drukčiji način, shvaćajući na čemu trebam raditi, što poboljšati i postalo mi je jasno da ne mogu zamisliti da radim išta drugo u životu... tako da je odabir bio uzajaman!
    Matea Milas, foto: osobni arhiv umjetnice
    Baletno školovanje je jedan izuzetno dinamičan i često nimalo lagan proces. Kako pamtiš taj period?

    Period školovanja pamtim kao lijepo razdoblje učenja, svaki novi korak je bio uzbudljiv, obožavala sam karakterne plesove, klasičnu podršku s divnim profesorom Sorinom Davidom, scensku praksu i odlaske na natjecanja s profesoricom Lidijom Milom Milovac, a predstave u kojima smo sudjelovali u kazalištu su bile vrhunac svega. No, pamtim i teška razdoblja, povremene krize, susretanje s predrasudama i komentarima na račun fizičkog izgleda, što je u toj dobi traumatično, ali nažalost dio uobičajenog baletnog odrastanja. Bilo je i smijeha i suza, dobrih, odličnih, ali i loših profesora.

    Splitskom Baletu se priključuješ 2008., a 2014. dobila si i status solistice.

    Nisam planirala plesati u Splitu, ali su mi se tako stvari u životu posložile. Naime, u Zagrebu sam nakon završene škole honorarno plesala u kazalištu i nije bilo izgledno da bih se mogla zaposliti te sam se na poziv tadašnje ravnateljice splitskog Baleta Almire Osmanović priključila turneji s Labuđim jezerom po Italiji. Na tome joj veliko hvala, bilo je to predivno iskustvo, ne samo plesačko, nego i životno, te sam se ubrzo nakon toga i službeno priključila splitskom Baletu. Odmah sam se zaljubila u Split, splitsko kazalište, ljude i kolege koji su me izvrsno prihvatili. Split mi je dao puno prilika za napredak te za plesački ali i osobni rast. Tu sam se susrela s različitim tehnikama, stilovima, koreografima, pedagozima i tu sam se oblikovala kao balerina. Jedino mi i danas teško pada odvojenost od moje obitelji, ali s tim problemom se susreće mnogo plesača i umjetnika.
    Matea Milas i Remus Dimache; HNK Split, Zima, kor. Kristian Lever, foto: Arhiv HNK Split
    Povod ovog intervjua je nagrada Ana Roje koju si dobila ove godine i to za svoj cjelokupni, dugogodišnji rad u kazalištu, ali i za nekoliko konkretnih uloga. Što ti znači ta nagrada?

    Nagradu Ana Roje dobila sam za ulogu Snježne kraljice u Orašaru, zatim za ulogu Zime u baletu Četiri godišnja doba, a nagrađena sam i za umjetnički doprinos u predstavama Coppelia, Gusar te Derviš i smrt. Jako sam sretna i počašćena što su moj rad, talent i trud prepoznati. Posebno sam sretna što sam nagradu dobila upravo za ulogu Snježne kraljice jer dok većina djevojčica sanja biti Klara ili Vila šećera u Orašaru, ja sam kao mala silno htjela biti upravo Snježna kraljica. Naime, ta uloga je istovremeno tako otmjena, moćna ali i nježna, a uz to je bila i jedna od mojih prvih solističkih uloga u karijeri i zato mi je posebno draga. Ulogu Zime iz baleta Četiri godišnja doba obilježila je suradnja s koreografom Kristianom Leverom. Rad s Kristianom je bio jako intenzivan i detaljan, nakon prvih par proba jedva sam hodala koliko je pokret različit od klasike i svega što sam dotad radila, ali vrijedilo je. Nakon tih početnih upala tijela brzo sam shvatila i usvojila njegov stil i pokret koji je tražio i nakon toga je slijedilo uživanje. Bila mi je velika čast raditi s tako mladim, a tako zrelim i talentiranim plesačem i koreografom. Posebno sam ponosna na to što je Lever za mene i mog partnera Remusa Dimachea napravio duet koji je ispao posve drukčiji od planiranog, jer ga je inspirirala naša energija i usklađenost.
    MAtea Milas i Aubin Le Marchand; HNK Split, Don Juan, kor. Thierry Malandain, foto: Arhiva HNK Split, 2021.
    Suradnje plesača i koreografa su u baletu često vrlo intenzivne i predstavljaju proces učenja kroz koji se razvijamo i rastemo. Koji su ti koreografi pomogli da se kroz karijeru umjetnički izgradiš?

    Od svakog koreografa sam naučila vrijedne plesačke ali i životne lekcije. Od Dinka Bogdanića sam dobila mnoštvo prilika za napredak, divnih uloga koje su obilježile moju karijeru i moram reći da me izbrusio u klasici. U suradnji s Valentinom Turcu i Leom Mujićem osvijestila sam važnost senzualnosti i plastike pokreta, a Karina Elver mi je pomogla da se glumački i stilski saživim s ulogom Effy. Proces rada na predstavi Dodir Rami Beera me zauvijek promijenio jer sam do tada samu sebe percipirala kao klasičnu balerinu. Otkrila sam da sam puno slobodnija, snažnija, više svoja u njegovom pokretu i počela sam drukčije doživljavati ples, ali i sebe. To me iskustvo osnažilo, otkrilo mi neke nove dimenzije i ljubav prema suvremenom plesnom izričaju. Ne mogu ne spomenuti sjajne koreografe poput Igora Kirova, Daniela Cardosa, Staše Zurovca, Ljiljane Gvozdenović, Claudia Cangialosia, Kristiana Levera i Maše Kolar, svi su oni jako bitne osobe u mojoj karijeri od kojih sam puno naučila i uživala radeći s njima.
    Matea Milas (vila Carabosse); HNK Split, Petar Iljič Čajkovski, Trnoružica, kor. Elena Pankova (prema Mariusu Petipau), foto: Mario Buličić, 2014.
    Na balet se često gleda kroz dvije krajnosti – bajkovite sadržaje i lijepe kostime, pri čemu se balet u potpunosti idealizira ili kroz sintagmu krv, znoj i suze pri čemu se naglašavaju rigidne pedagoške prakse i loš tretman plesača... Opisuje li ga neka od ovih krajnosti ili se balet nalazi negdje između tih polova?

    Balet je i jedno i drugo i sve između toga, kao uostalom i sve ostalo u životu. Naravno da se svima sviđa ta bajkovitost, taj drugi svijet u koji svi rado odlazimo – u filmovima, knjigama, pa tako i u baletu. Svakome je potrebno nekada pobjeći od sebe ili se možda i naći u nekom od likova koje gleda ili tumači. Mi plesači često imamo tu privilegiju pronalaziti se unutar različitih uloga i ostvarivati neke druge likove – princeze, Ciganke, vještice, labudice… To je ljepota naše profesije. No ne bih rekla da se balet baš idealizira. Mislim da puno ljudi shvaća koliko, iza tih gracioznih pokreta i veselog osmjeha, stoji suza, znoja, teškog rada ali prvenstveno neopisive ljubavi, volje i ustrajnosti.

    Za balet se također kaže da je jedna od najzahtjevnijih umjetnosti – što ga iz plesačke perspektive čini zahtjevnim, tj. zašto je balet zapravo težak?

    Balet zahtijeva apsolutnu predanost i posvećenost, visoku razinu tjelesne pripremljenosti, mentalnu izdržljivost, emocionalni angažman i oduzima većinu vremena i snage, te ostavlja malo toga za privatni život i razvoj i u nekim drugim područjima života. Mislim da smo mi plesači jako strogi i zahtjevni sami prema sebi, a zatim i prema okolini. Teško je biti svakodnevno motiviran i boriti se sa svojim tijelom, tjelesnim ograničenjima ali i mislima. U baletu je sve jako intenzivno, kako ono dobro, tako i ono loše pa je teško naći tu zlatnu sredinu koja je potrebna u životu i uravnoteženost u svim aspektima života. Postavljamo si visoke standarde, težimo savršenstvu a ono, naravno, ne postoji. Najteže je što se napredak ne vidi preko noći i za sve je potrebno puno vremena i odricanja, a karijera je tako kratka i osjetljiva.
    Daniel Hoek i Matea Milas; HNK Split, Venatus, kor. Aaron Kok, 2021.
    Što misliš o tezi da je balet tiha profesija. Odnosi li se to na činjenicu da u baletnim predstavama ne koristimo vokalnu ekspresiju ili to više označava disciplinu i poslušnost plesača koje se vrlo često ne pita za mišljenje u procesu rada?

    Od malih nogu nas se uči poslušnosti, redu, radu i disciplini što su dobre pretpostavke za napredak i uspjeh, međutim doslovno shvaćanje discipline se može pretvoriti u princip šuti i radi pri čemu nikakva rasprava nije poželjna. Postoji velika razlika između autoriteta i autoritarnosti, i uvijek treba težiti uzajamnom poštovanju i suradnji. Plesači su, na neki način instrumenti u rukama koreografa, pedagoga ili direktora, i potrebna je prilagodljivost, strpljenje i dobra komunikacija s obje strane. Nekada mi se ipak čini da plesači nemaju dovoljno slobode za vlastitu interpretaciju i moraju se često uklopiti u određene kalupe čime se gubi individualnost svakog pojedinca. Naravno, nije tako uvijek i zaista zavisi od osobe s kojom se radi.

    Postoji li nešto što u svojoj profesiji ne voliš tj. što bi željela promijeniti?

    Voljela bih imati pravi vikend, da se tijelo ali i duh stignu regenerirati i opustiti nakon napornih proba, i mislim da bi to pomoglo i u sprečavanju ozljeda koje se puno češće događaju kada su plesači premoreni negoli nedovoljno zagrijani. Bilo bi lijepo imati fizioterapeuta koji bi znao reći kada treba prilagoditi vježbe, kada nastaviti a i kada stati i spriječiti daljnje oštećenje mišića, tetiva i ostalog. Ne sviđa mi se retorika koja je u baletu često prisutna, a govori da tijelo moraš potrošiti do kraja. Mislim kako bi ga, upravo suprotno, trebalo više maziti, paziti i voljeti, a onda naravno i raditi na njemu, ali na zdrav način. Također, ne volim krajnosti, taštine i nervozu dok se radi. Općenito smatram kako je iznimno bitna dobra i pozitivna radna atmosfera jer tada svi napreduju puno brže i uživaju u onome što rade.

    Matea Milas, foto: Nikola BrboležaKako se splitski Balet nosi s izazovima pandemije?

    Izvrsno, rekla bih. Uspjeli smo izvesti čak pet premijernih naslova od početka pandemije. Za vrijeme lockdowna smo, na inicijativu ravnatelja Ilira Kernija, vrijeme kratili vježbanjem kod kuće i osmišljavanjem kreativnih videa, i tu smo otkrili skrivene talente i osobnosti kolega što nas je jako povezalo u tom ružnom razdoblju. Važno je kontinuirano raditi, i mentalno se odvojiti od pandemije. Jako sam sretna što smo i dalje aktivni, i u ovim mračnim trenucima donosimo ljudima ljepotu i radost.

    I sama si rekla da su baletne karijere kratke i osjetljive. Kraj uvijek dolazi prerano, ponekad zbog ozljeda i neočekivano, a plesači često nisu spremni na život nakon baleta. Do kada planiraš plesati? Što nakon plesačke karijere?

    Želim plesati dokle god budem mogla biti na razini zadatka i dokle god ću uživati u tome. Razmišljanje o kraju karijere me na neki način plaši jer imam još toliko toga za naučiti i dati kao balerina. Trenutno mi se to čini kao daleka budućnost, ali naravno nikome godine ne idu unazad. Htjela bih ostati u svijetu baleta. Voljela bih raditi s plesačima kao pedagog, baletni majstor ili asistent i upisati Akademiju, proširiti vidike, steći nova znanja, metode podučavanja i pristupa baletu. Jako me zanima balet i iz druge perspektive osim plesačke.

    © Mihaela Devald Roksandić, PLESNA SCENA.hr, 14. siječnja 2022.

Piše:

Mihaela
Devald