Izvedba koja prema najavnom tekstu tematizira polarne medvjede, ističe ekološku brigu i uzburkava nelagodu društvene odgovornosti deklarativnim pitanjem „Hoćemo li doista dopustiti njihovo izumiranje?“, premijerno je bila predstavljena u pulskom Kazalištu DR. Inat (festival Treća koza, DC Rojc, prosinac 2021.), a krajem siječnja izvedena i u MSU u korespondenciji s izložbom Olivera Resslera Barikadiranje ledenih ploča, gdje je moguće pronašla pogodniji i širi okvir za smještaj teza kojima obiluje. (Tekst se odnosi na izvedbu u POGON-u – Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade, 5. veljače 2022.)
Solo u formatu izvedbenog predavanja dramaturški se sastoji od napinjanja u stvarnosti, dakako, neizvedivog pokušaja transformacije izvođačke persone Rine Smarten u polarnog medvjeda. Na bijeloj sceni, odjevena u plišani kaput ispred video snimke projicirane na zid, snježnog pejzaža prošaranog rukavcima otopljene vode, ona figurira čas kao ex cathedra recitatorica teorijskih postavki i teza o načinima na koje upisujemo životinje u kulturni diskurs, čas kao performerica koja predstavlja svoju vježbu za neku buduću, trenutno odloženu izvedbu, ne zaboravljajući nabrojati inspiracijska uporišta na kojima je gradi. Ironija koja oblaže cijelu situaciju proizlazi upravo iz iznevjeravanja naslovne teme, zbog čega prenaglašeno pitanje „Hoćemo li doista dopustiti njihovo izumiranje?“, u kontekstu staništa izvođačke životinje zadobiva i konkretni angažirano iritantni odjek u prizivu nelagode publike.
Jesu li životinje za ljude samo prazni označitelji, kojima definiramo njihov svijet? Možda oslobođenje od jezika oslobađa mogućnost transformaciji u životinju? Može li životinja na sceni biti sigurna samo u slučaju kad ne uzvraća pogled. Kako autorica sama konstatira: „Postavlja se pitanje bi li se ipak nešto promijenilo kada bi životinje imale mogućnost govorenja i kada bi napokon progovorile o svom odnosu s ljudskom životinjom i dugoj zajedničkoj povijesti obilježene nasiljem i eksploatacijom." Medvjeđa koža je u tome smislu dobar izbor označiteljskog kaputa za problematiku izvođačke / zabavljačke životinje i prebacivanje nelagode i odgovornosti na publiku. Je li moguće razumjeti životinju? – pitanje je koje otvara autorica.
Ustrajavanje na višekratnom ponavljanju mogućnosti neuspjeha transformacije u polarnog medvjeda ističe da je tema nelagode izlaganja pogledu kao i nelagoda gledanja pravi autorski interes. Dojma sam da ta tema kroz poigravanja sa skrivenim i razotkrivenim o čemu se ovdje radi, daje priliku da se naslute i nijansirano razrade igre zaodijevanja diskursom, ukopavanja tijela ili ekoloških problema pod jezik i ideološke pokrivače. Nažalost ta prilika nije iskorištena u čitavom potencijalu. Izvedba autorske nelagode je autoironična i provokativna, povremeno šarmantna u detaljima, posebice u procesu zaigranog uvlačenja u medvjeđu kožu, gdje se figuri transformiranoj u pokretljivu, ali tromu i nespretnu, zarolanu i zbijenu zgužvu plišanog kaputa doista ne nazire ljudska put. Ima jednostavnih, a vrijednih sugestija poput uvjerljivog četveronožnog kretanja po ledenim stopama naznačenima tek listovima bijelog papira. Doista ovaj diplomski rad (nastao na studiju Neverbalnog teatra na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku) pokazuje da autoricu vrijedi pratiti i nadalje.
Ipak, cjelina pati od povremenog karikiranja i neujednačenog osciliranja između poučavanja i prozaične zabave pa i pretjerane dramatizacije osobne nelagode u izvođačkoj poziciji (prilično tjelesno vidljive u ovoj izvedbi). Dojam bi zasigurno bio uravnoteženiji da je tekst iznesenih promišljanja i teorija sažetiji i time manje opterećen povremenim grubim generalizacijama i paušalnim kombiniranjem određenih činjenica. S više brižnosti prema detaljima uključenih elemenata, u budućim razradama bi se zasigurno mogla napraviti skladna i dobro balansirana cjelina, možda rahlija no s više autorskog integriteta, a s manje uloga na kartu očekivanja publike.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 16. veljače 2022.
Bear with me
autorica i izvođačica Irena Boćkai
premijera prosinac 2021. (Rijeka)
fotografija Silvia Roberta Zaplatić, video Paula Skelin, glazba Hinterheim
produkcija Trećeprostor
