Povodom dvadesetogodišnjice rada Bacača sjenki, interdisciplinarne umjetničke, edukativne i aktivističke platforme koja je realizirala više od petsto suradnji na pet kontinenata, razgovaramo s jednim od pokretača i voditeljem, Borisom Bakalom. Bakal je kazališni i filmski redatelj, glumac, intermedijalni umjetnik, aktivist, javni povjesničar, kustos i pedagog, te jedan od najaktivnijih umjetnika na nezavisnoj sceni.
Nedavno ste obilježili dvadesetu godišnjicu rada Bacača sjenki. Zanimljivo je da je organizacija nastala prvo kao projekt koji se proširio na dvadeset godina različitih umjetničkih aktivnosti. Možete li to opisati kako je došlo do osnivanja Bacača?
Od 1985. bavim se dinamikom, intimnošću, dijeljenošću i političnošću prostora – od projekta Stolpnik u privatnom stanu preko projekta Katedrala u Galeriji proširenih medija do izvedbe Bijeli šum, kao da u dvorištu Arheološkog muzeja. O tome je dosta tada pisano. Tijekom 90-ih projekti u kojima je to vidljivo su Sljedba štovatelja banaka u Zagrebu, te projekt B.E.N.E. (D.O.B.R.O.) u Bologni, Rimu, Alessandriji, Veneciji, Skopju i Zagrebu. Projekt Shadow Casters (Bacači Sjenki, Lanciatori delle ombre, Shatten Werfer), koji sam, nadahnut radovima Paula Austera i Sophie Calle, zamislio 1998. trebao se prvo ostvariti u New Yorku; trebao je biti kulminacija tog istraživanja, spoj profesionalnog interdisciplinarnog istraživanja hipertekstualnosti grada, izvedbenosti prostora i novih tehnologija. Nesreća na motoru koju sam doživio 1999. usporila je rad na tome, a onda je došla sjajna ponuda za produkciju projekta od strane Emine Višnjić i Urban Festivala u Zagrebu. Projekt je trebao trajati dvije godine, prvo kao istraživanje i edukacija profesionalaca za takav rad, uz izvedbeno predavanje na kraju prve godine, te druge godine u kompletnom izdanju – kao šest složenih urbanih putovanja u trajanju od ukupno petnaest sati. Projekt je izveden/započet prvo na Urban Festivalu 2001., te izveden u istoj formi u Bologni (2001.), Grazu (2002.), Ljubljani (2002.), Beogradu (2002.), a kompletne izvedbe su ostvarene u Zagrebu (2002.) i New Yorku (2003.). Izvedba i produkcija u Zagrebu, na Urban Festivalu 2002. iziskivala je znatna sredstva koje tada mlada udruga BLOK i Urban Festival nisu mogli pribaviti, pa sam osnovao umjetničku organizaciju koja bi to su-financirala, Bacače Sjenki, i tako je to počelo.
Kako su Bacači dobili naziv?
Osamdesetih sam dosta prevodio i pisao za časopis Quorum koji je tada bilo mjesto prestiža i intelektualnog fokusa bivše države. Tako sam na nagovor urednika, Branka Čegeca, prevodio neke Duchampove spise i u njima našao naziv za neke njegove mobilne skulpture – Shadow Casters. To mi se jako dopalo kao ime, u prijevodu Bacači Sjenki, i budući je shadow caster, američki izraz za abažur, sjenilo, tj. sve što baca sjenu, a meni se ta „demokratičnost“, svega što sjenu/sjenku baca, činila već tada fantastično inspirativnim kao ime za projekt o gradu, prostoru, nematerijalnoj baštini i ispreplitanju skrivenih gradskih narativa i novih tehnologija.
Što biste posebno izdvojili kao bitne odrednice Bacača?
Na nedavnoj izložbi u povodu dvadesete godišnjice rada, Sve-jedno 20 (KIC Zagreb, 13. prosinca 2021. – 17 siječnja 2022., op. ur.) , izradili smo pojmovnik s više od šezdeset pojmova, sintagmi, jezičnih kovanica i definicija koje su označile rad Bacača. Ali prije svega: interdisciplinarnost.
Često ističete poticanje sudjelovanja i odgovornosti publike, koje su neke od strategija njihovog uključenja u proces.
Poroznost dramaturgije umjetničkog događaja, točnije planirani gubitak kontrole izvedbe, planiranje dramaturških čvorišta slučajnosti, od primarnog su interesa za takav rad Bacača, koji nije jedina forma stvaranja i izvedbe. Prije svega radi se o istraživanju odgovornosti publike za umjetnički događaj. To je politička, a ne samo umjetnička odluka. Opredjeljenje da se pojedinac, u privremenoj zajednici izvedbe, aktivira, da mu se posveti posebna pažnja, da mu se digne prag percepcije i prepoznavanje neobičnosti, inspirativnosti, poetičnosti u izvedbi svakodnevice. Najbolja kritika koju sam ikad dobio je ona u New Yorku kada je kritičarka napisala da joj je fantastična scena na benzinskoj stanici, koju nikada nisam napravio, ali je time pokazala da sam uspio: digao sam njezinu svijest i osjetilnost na razinu prepoznavanja umjetničkog u svakodnevnom životu.
Koristite različite izvedbene formate. Možete li navesti neke?
Mi u Bacačima jako volimo nađene situacije (ready-made situations), simulacije onih događaja koji se mogu proizvesti i izvan slučajnosti: kao (izvedbena) predavanja, turističke ture gradovima, računalne igre i escape room putovanja, koristimo sve što nam se nađe na putu. Volimo provokaciju formom i njenu transformaciju iz jedne u drugu, iz žanra u žanr, volimo se poigravati s predrasudama i onim što se očekuje, pa to iznevjeriti. To stvara autentičnost doživljaja projekta izvedbe. Rizomatičnost narativa nam je u krvi.
Na koji način radite s izvođačima i publikom?
Često na isti način. U nekim projektima uvlačimo publiku u proces rada od samog početka, (npr. Eksplicitni sadržaji) a ponekad imamo puno testnih izvedbi. Volimo transparentnost i dijeljenje odgovornosti za privremenost umjetničkog djela s publikom. Proces rada s izvođačima je uvijek i edukacija i istraživanje onkraj dotad mogućeg.
U posljednje vrijeme radite i brojne edukativne programe. Kako doživljavate ulogu umjetnosti u edukativnim procesima?
Već prvi projekt Bacača je bio i edukativni. Moglo bi se reći da je složenost odgojnog procesa trebala ili stvoriti snažne, fleksibilne, kritične i smione intermedijalne umjetnice i umjetnike ili ih uvjeriti da im u intermedijalnosti ili čak šire u umjetnosti nije mjesto. Volim/o surovost ovog posla.
Bacači djeluju i u području aktivizma. Trenutno radite projekt Konstelacije zajednice u Glini, Petrinji i Sisku. Možete li reći nešto više o projektu, motivaciji za projekt, odnosu prema zajednici, ali i odnosu umjetnosti/kreativnih procesa i psihologije.
Projekt je izrastao na iskustvima ispitivanja zajedništva u trilogiji O zajedništvu (Eksplicitni sadržaji/ZKM, Revolucija: Master klas/Atelje 212, te Muški/ženski-Ženske/muške/MESS-&TD) kada smo prvi puta počeli koristiti sistemske konstelacije (i sve njezine derivate) kao metodu u radu. Taj projekt sada u Sisačko-moslavačkoj županiji je nastavak toga i koristimo se svim do sada poznatim metodama Bacača Sjenki i upisujemo neke nove, a cilj nam je osnažiti organizacije na terenu, ohrabriti pojedince za stvaranje, istraživanje i rad te ukazati na potencijal tog prostora za Republiku Hrvatsku.
Nakon dvadeset godina, što biste istaknuli kao bitno u radu Bacača?
Dobro se držimo. Imamo sjajan tim koji su-djeluje u svemu i kontinuirano istražuje i nadograđuje dinamike stvaranja i distribucije stvorenog. Volimo raditi s partnerskim organizacijama i pojedincima, kako iz RH tako i iz cijelog svijeta – do sada na pet kontinenata. Uskoro upoznajemo još jedan: Južnu Ameriku, iako smo s umjetnicima, stručnjacima i znanstvenicima iz Argentine, Čilea, Brazila i Meksika surađivali već od samog početka.
© Josipa Bubaš, PLESNA SCENA.hr, 4. ožujka 2022.
