Plesna scena.hr

U svijetu (rječite) šutnje i empatije

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, Umjetnička organizacija 21:21, Zagreb: Zagrljaji, autorski projekt Ksenije Zec

• 
  
  Što je zagrljaj? U prvom redu potreba za bliskošću drugog tijela i intenzivnim dijeljenjem trenutka susreta; tjelesnim razumijevanjem bez suvišnih, racionalnih zašto. Zagrljajem izbjegavamo ispitivačke poglede, verbalizaciju, pokušaj definiranja spoznaja često neugodnih činjenice koje su nas dovele do tog trenutka spasonosnog preskoka svijesti. Bez obzira koja se emocija vrtloži u nutrini bića, zagrljaj pruža trenutak samozaborava, utjehu, ohrabrenje, odnosno prepuštanje i preuzimanje, u oba slučaja: osjećaj proširenja vlastitog tijela koji ublažuje napetost dotada koncentriranu u samo jednom, izoliranom unutar granica vlastite kože.
  
  Zagrljaj je dio neverbalne komunikacije, znakoviti pokret kao tjelesna gesta u svijetu koji se, po Rudolfu Labanu, odlučio za šutnju. U taj svijet (rječite) šutnje i empatije blizak plesačicama Emi Crnić i Petri Hraščanec, ravnopravno su, i nadasve osjetljivo ušli i glumci Livio Badurina i Krešimir Mikić. Ta izvrsna, dojmljiva izvođačka četvorka, ugodno se smjestila u prisnom, toplom prostoru tonske dvorane HNK-a, koristeći meku prohodnost prostora s troje vrata i jednim prozorom (neprimjetnim do otvaranja drvene oplate). Publika je raspoređena na dvije nasuprotne strane, na rubovima izvedbenog prostora, tako da se plesni, partnerski susreti dešavaju u otvorenom prostoru između, u kojem su smještena tek četiri pokretna rekvizita: tri stilizirana kozlića i jedan kvadrat prave, ali suhe trave („zeleni kvadrat“ koji to više nije?). Izvođači mijenjaju njihov raspored, iznose ih ili vraćaju, kombiniraju kao svojevrsnu promjenu scene.
  
  Predstava teče kao niz dueta u kojima se izmjenjuje izvođačka četvorka propitujući temu zagrljaja a specifičnost kreiranja tjelesnog, osjetilnog krajolika bliskosti svakog susreta potiče raznolike refleksije. Budući da svako od njih ima osnovni sebi svojstven pokret, svaki susret postavlja drukčiji zajednički nazivnik, i ima drugi ključ unutar uspostavljene kinesfere. Pritom još treba uzeti u obzir da odabir izvođača u startu donosi osim muško-ženske simetrije i generacijski raspon, tako da to utjelovljenje pozornosti, nježnosti, brige, zaštite, tjeskobe, suzdržanosti, kao i suptilni pokušaji usmjeravanja, vođenja, podmetanja i nalaženja svog mjesta uz i unutar tuđeg tijela, manifestirani u bezbroj nijansi ostvarenog ili neostvarenog ili izgubljenog zagrljaja, proizvode i određeni narativ. U tom smislu, povezujući sve portrete protagonista kroz viđene odnose i njihov dramaturški postavljen tijek (u kojem ima i ljubavi i tuge i humora) i razvoj i kraj u cjelinu, kao da prepoznajem jednu od mnogih, bliskih, obiteljskih priča. No to uistinu nije bitno. Poanta je, kako bi rekla Laurence Louppe, u izdašnoj materiji tijela, tom „nevjerojatnom instrumentu svijesti i osjetilnosti“, u potrebi za snažnim sveobuhvatnim dodirom koji liječi dušu i oduzetom pravu na zagrljaj; autoričinom osobnom, umnoženom iskustvu posljedica nametnute izolacije, i bolnom gubitku.
  
  U tom neobičnom, nježnom protestu razvidna je bliskost i podrška izvođačkih/suautorskih snaga, primjena poznatih somatskih kvaliteta kontakt improvizacije i umjetničko dijeljenje humanističkog stava. Priključit ću se, potaknuta onim spomenutim tužnim, uvenulim nekad-zelenim-kvadratom (koji na kraju završava izoliran od tla, uzdignut na dva kozlića), odlomkom iz poruke koju nam je Kazuo Ohno poslao za Dan plesa 1998.: „Sjedim smeten na igralištu mrtvih. Na ovom mjestu želim plesati i plesati i plesati život divlje trave.“
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 25. ožujka 2022.
  
  Zagrljaji
  HNK u Zagrebu koprodukciji sa umjetničkom organizacijom 21:21
  autorica Ksenija Zec
  suautori i izvođači Petra Hrašćanec, Ema Crnić, Livio Badurina, Krešimir Mikić
  dramaturgija Saša Božić, kostimi Ana Fucijaš, scena Igor Ruf, glazba Nenad i Alen Sinkauz, svjetlo Bojan Gagić, fotografija Nina Đurđević, producentica za UO 21:21 Tena Bošnjaković, dizajn plakata i knjižice Oaza, fotografije Nina Đurdević, promo video Matija Kralj

Piše:

Maja
Đurinović