Plesna scena.hr

U pukotinama između ironije i umjetnosti

Intervju: Ivan Šeremet, multimedijalni umjetnik, povodom izložbe Ni me stra u Galeriji Vladimir Bužančić, kustosica: Anita Zlomislić, Centar za kuluru Novi Zagreb, 20. travnja – 18. svibnja 2022.

• 
  
  Ivan Šeremet (Erdevik, 1952.) multimedijalni je umjetnik koji živi u Slavonskom Brodu. Šeremetova umjetnička djelatnost obuhvaća brojne žanrove: od grafika, slika, instalacija, konceptualnih tiskovina, performansa, dokumentarnog filma do autorskoga kustoskog rada. Izlagao je na tridesetak samostalnih izložbi, među ostalim u MSU-u u Zagrebu, u MMSU-u u Rijeci, u MLU-u u Osijeku, u MSU-u u Novom Sadu itd. Njegova su djela uvrštena u više muzejskih zbirki te su objavljena u više pregleda hrvatske suvremene umjetnosti. Godine 2014. objavljena je monografija o Šeremetovom stvaralaštvu čiji je autor povjesničar umjetnosti Miško Šuvaković. Autor je pjesničko-grafičke mape s Goranom Remom. U brodskoj Galeriji umjetnina bio je voditelj Art radionice Barutana. Kao kustos prezentirao je više od sto suvremenih umjetnika iz Hrvatske, BiH, Vojvodine, Mađarske, Poljske, Češke i Slovačke. Godine 2006. bio je izbornik 20. slavonskog biennala u Osijeku, a 2007. godine nagrađen je na istom biennalu u Vinkovcima.
  
  Naslovom izložbe u svome autoironijskom, no sada i prkosnom duhu naglašavate ovogodišnji programski koncept Galerije Vladimir Bužančić Umjetnost kao čin slobode. Uz Vašu izložbu iz 2013. godine u zagrebačkom MSU-u, Radmila Iva Janković i Miško Šuvaković istaknuli su da Vaš „stav naizgledne pasivnosti i odustajanja“ nije „ništa manje učinkovita umjetnička strategija pružanja otpora“. Čega Vas kao umjetnika, kao osobu nije strah u životu kao činu slobode?
  
  U samom naslovu, upotrebom arhaičnog jezika stvaram ironiju koja otvara prostor umjetničkoj slobodi. Svoj svjetonazor baziram na tezama: Život ima nematerijalnu osnovu i Čovjek ne može uspjeti. To je samo po sebi otklon od konstrukcija (imati, uspjeti, ubiti) koje iziskuju strah. Ostaje tek zabrinutost. Kao umjetnik u pukotinama otuđenja potrošačkog društva otvaram alternativne prostore (radovi Dida pjeva, Monetarni) koje nisu utopijsko nametanje nego tek nove mogućnosti za bivanje. „Pomiren s teškoćama“ (T. Gotovac) živim u pukotinama između ironije i umjetnosti. Strah postaje sinonim slobode.
  
  Instalacija, triptih Smrt umjetnika, koju čine tri vreće za smeće, na kojima ste ispisali svoje prezime, dokazuju auto/ironijski da Vas nije strah.
  
  „To je pokušaj razumijevanja stvari unatoč nazočnosti smrti koja ovdje nije tragična.“ (W. Benjamin) Prvi korak je spoznaja sebe a drugi je pogled prema nekooperativnom okruženju. Rezultat tih odnosa stalna je dvojba, samo što poruga prema osobnoj smrti oslobađa.
  
  Videorad Dva naprijed, tri nazad, snimljen na slavonskobrodskoj tržnici, kod ponavljanja navedene sintagme izražava Vaš stav prema životu ne samo slavonske periferije nego i hrvatske? Kamo idemo… Kakva je trenutna situacija u Vašem gradu i koje su reference navedenoga videorada na Vašu monografsku izložbu Idem, idem, pa stanem u zagrebačkom MSU-u iz 2013. godine?
  
  Otužna je situacija u mom gradu. Kao da stojimo u drugom dijelu naziva Dva naprijed, tri nazad. Institucije ne pomišljaju na iskorak a srednjoškolski profesori unisono ignoriraju rijetka nastojanja. Neočekivano, mali su pomaci kod uprave Grada, no svako zadovoljstvo bilo bi bogohuljenje. Treba imati duboku vjeru kako bi se živjelo u odricanju za umjetnost u Slavonskom Brodu.
  
  Kako je nastao videorad Dida pjeva i koju pjesmu on to tako srčano pjeva?
  
  Devedesetsedmogodišnji starac nakon preboljele korone ustaje iz kreveta i pjeva bećarac na način rere. „Mene ćaća ženi iz Bihaća s Muslimankom koja gaća“. Vrisak je to statista u shizofrenom okruženju. Apsurd, neka tuga odsutnog smisla.
  
  Kada biste danas reinterpretirali svoj performans identiteta Ja (Caffe galerija Port Artur, Slavonski Brod, 1988.) kako biste ga izveli? Navodim opis performansa: „Performans Ja izveden je uz izložbu plakata u Caffe galeriji Port Artur. Prva misao bila je vezana uz plakat (na tijelo dajem ispisati ‘ja u umjetnosti’) što je mala diverzija unutar prakse, ali i ono važnije – vrisak pojedinca ne samo radi ukazivanja na sebe nego i na sve ono što se pomiče u bari građanske ustajalosti. (Caffe bar/galerija Port Artur je 1980-ih bio ugodno sastajalište Brođana s građanskim pretenzijama.) Osim kvalitetne usluge, tu su agilno predstavljali zagrebačke slikare po izboru Zlatana Vrkljana. Izložen do kože ukazujem na najdublje JA."
  
  Unatoč materijalističkom koje nas konstituira i zatrpava, nasušna potreba je briga za čovječno. Budi čovjek, napisao bih ne osvrćući se koliko je to u trendu tekuće umjetnosti.
  
  Videorad Moja kuća, iz 2014. godine, gotovo da možemo reći da ide prema Krležinoj Našoj kući, koja je „prokleta, bolesna, pakao! U kući se našoj ljudi bodu ko otrovne ose, po hodniku, gdje petrolejke gasnu u prljavoj spirali“, i kao što navodi Neva Lukić u kontekstualizaciji navedenoga rada „Moja kuća prikazuje umanjenu kuću krhkih 'zidova' od stiropora na ognjištu od cigli, pozicioniranu unutar mirnog ambijenta sastavljena od prave kuće i građevine. Zidovi su sklopljeni od sljedećih riječi: Država, Institucija, Grad, Nacija te naposljetku riječi Bog koja je ispisana dvaput, na dvije plohe 'krova'”.
  
  „U kolektivnoj apatiji prema moralnim izopačenostima sve izgara i transformira se u bol.“ (Ž. Paić) To je analiza i detektiranje problema, ironični sarkazam naspram egzistencije ali i katarza pred novi početak.
  
  Radite li na novom katalogu, monografiji svojih radova nakon monografije Veselje i melankolija: Kontinentalna umjetnost između pakla i raja. Šeremet. 2013. (tekst: Miško Šuvaković, ur. Ante Rašić), Slavonski Brod: ARCA, Nova Gradiška.
  
  Bilo bi lijepo i s razlogom načiniti katalog, monografiju uz slijedeću izložbu u MSU (i umr ne zadr) koju ću raditi s kustosicom Ivom Radom Janković u prosincu ove godine. No pomalo sam skeptičan. Kao da se ne znam izboriti za kvalitetan rad i dobru produkciju istovremeno.
  
  Kao voditelj art-radionice Barutana u Galeriji umjetnina Slavonskog Broda, jednom ste prigodom istaknuli kako u toj sredini ne postoji scena performansa, te da ste jedini koji se u tom prostoru može okarakterizirati kao konceptualni umjetnik i umjetnik u doba kulture. Iz te pozicije u svojim art strategijama u okrilju melankolične meditativnosti, kako je to jednom prigodom sročio Antun Maračić, kritizirate institucije moći kao i institucije kulture koje zagovaraju projekte na sigurno. Je li se nešto od te 2013. godine ipak promijenilo prema činu slobode?

  Institucije još uvijek žive svoj život. Samo ponekad hrabri pojedinci progovore jezikom suvremene umjetnosti. No još je uvijek taj neartikulirani govor nažalost svrha samom sebi. Nemamo visokih umjetničkih škola koje bi obrazovale publiku pa pabirčimo krhotine. To je proces. Nadam se kako participiramo u boljitku nastavka.
  
  Na otvaranju Dana hrvatskoga performansa u Varaždinu prošle godine izveli ste Monetarni performans: licem okrenut prema zidu, na poleđini bijele majice imate ispisan performativ: „ostavite minuse“ (crvenim slovima), apostrofirajući da je ukidanje minusa okidač za opservaciju shizofrene situacije. Sada, na ovoj izložbi o činu slobode u dokumentaciji performansa glavom, čelom udarate o zid.
  
  Glupo na glupo. Negacija. Negacija je ništa. Ništa je jest. To je iz nemoći stvoren otpor protiv nasilja koje nam nameću moćnici u ime slobode. Ta negacija, to razotkrivanje do boli upozorava na ono što nedostaje. Ono ljudsko. Nama je vjerovati kako se u tom odvajanju bitka od pukog opstanka stvara duhovnost.
  
  Na ovogodišnjoj izložbi posvećenoj Beuysu u Muzeju suvremene umjetnosti mogli smo ponovo pogledati dokumentaciju Vaše žive skulpture, žive slike, žive instalacije Poslije Beuysa (Sve je isto, dragi Joseph, samo je u galerijama više zečeva), iz 2007. godine (Galerija Ružić), gdje nekoliko zečića slobodno trčkara galerijskim postavom. Podsjetite nas, molim Vas, na navedeni posvetni rad.
  
  „Suvremenu umjetnost lakše je objasniti mrtvom zecu nego prosječnom gledatelju.“ (J. Beuys) U Galeriju Ružić pustio sam zečiće i na tren uživao u njihovoj igri. Bila je to inkognito provokacija zagovarača štafelajnog vikend slikarstva kao i blago ironična komunikacija s dragom publikom. Čini se kako i ovaj rad baštini ono što su I. Radmila Iva Janković i Miško Šuvaković istaknuli: „Šeremetov stav naizgledne pasivnosti i odustajanja prepoznat je kao neizravna, ali ništa manje učinkovita umjetnička strategija pružanja otpora“.
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 29. travnja 2022.