Nakon diplome Odsjeka za likovnu kulturu na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku 2017. Mia Štark upisala je i završila preddiplomski studij suvremenog plesa na zagrebačkoj ADU (2019.). Krajem studija grafičkog modula i početkom studija plesa, potencijal autorskog izraza pronalazila je u pogledu na likovnost kao aktivnost esencijalno tjelesne izvedbe, bilježeći zbivanja u fluidnom području interferencije tijela, crteža i tradicionalne grafike. Odabrana na natječaju osječkog HDLU-a za izložbu namijenjenu mladim, neafirmiranim umjetnicima, izlagala je u okviru skupne izložbe Bure baruta (s Jasminom Miškovićem i Andreom Knezović) 2017. godine. Tom prilikom u Osijeku i zatim u samostalnom nastupu u zagrebačkoj Galeriji Šira pokazala je segmente diplomskog vizualno-izvedbenog projekta Tragovi pokreta temeljenog na istraživanju povezanosti tjelesnog procesa i vizualnog rezultata u kontekstu koreografskog rada kao zapisa. Od tada do danas habitus plesačice osnažila je dovršenim akademskim obrazovanjem, somatskim praksama i edukacijom na profesionalnim radionicama i seminarima raznih plesača i koreografa.
Kako pokazuje nova samostalna izložba u zagrebačkoj Galeriji VN, ova mlada vizualna i izvedbena umjetnica ostaje vjerna povezivanju pokreta i vizualnog iskaza no u njihov odnos uvlači naraciju, poletno raspolažući različitim kodovima medijske komunikacije. Izložila je tri videorada, tekstualne radove izvedene grafičkom tehnikom suhe igle i kombinirane tehnike, jednu digitalnu fotografiju naslovljenu Der ewige Kreis (2022.) i knjižicu razglednica pod nazivom Nova ljudska komedija, koji nosi i cijela izložba. Naslovna parafraza Balzacove kronike, jednog od temeljnih djela književne epohe realizma, semantički izravno oblaže humorističnu cjelinu, kojom autorica satirično adresira procese političkog, medijskog i ekonomskog uvođenja novih oblika društvenog života tijekom regulacije pandemije.
Pri tematizaciji plesnih intervencija u propisane okvire pandemijskih ograničenja, autorica je svjesna da, za razliku od Balzacovih suvremenika, horizont očekivanja suvremene publike čine nevjerica, zamor i banalnost, računa i na senzacionalističku kontaminaciju video medijskog materijala te se s ovim elementima poigrava koristeći izrazite žanrovske postupke. U videoradu Nije bolest sve što boli (2021., više ovdje), nagrađenom prošle godine na natječajnoj izložbi One su tu održanoj u Galeriji Slavko Kopač u Vinkovcima (8. ožujka – 23. travnja 2021.), naraciju oblikuje reportažno, a u videoradu S njom mogu baš SVE! poseže za idiomom ekspresivno povišene reklamne retorike uvjeravanja, ponavljanja i pretjerivanja (2022.).
Naglasak na intermedijalnim sjecištima različitih kanala vanjske i unutrašnje vizualnosti (video, crtež, pjesnička slika, fotografija, razglednice, klasična glazba) u postavu je čitljiv povezivanjem raznorodnih medijskih oblika u cjeline. Spoj tekstualnih grafika i dvokanalnog videa u radu Dodir / Što je manje moguć / Odlazak (2021.) formalno je shvaćen i oblikovan kao raslojena scena, čiji kadar postupno ekspandira uz proces vidljive transpozicije medijskih svojstava. Scena je sastavljena od slijeda sekvenci nematerijalnih, tekstualnih zapisa, svojevrsne parafraze atmosferičnih haiku stihova i koreografskog video zapisa u funkciji prijedloga posjetiteljima za izvedbu. Manualna koreografija osmišljena za nastup dlanova i prstiju može se dakako čitati kao prerada instruktivnih letaka o pravilnom pranju ruku no ujedno ona predstavlja komentar na redukciju izvedbene komunikacije i zaziv za sudjelovanjem posjetitelja u izvedbi, čime je otvorena mogućnost aktualizacije uživo. U formalnom smislu lirski potencijal manualne izvedbe vrlo je lucidan, jer mjeri malenog tjelesnog isječka solo igre dvije ruke jamče dinamični raspon dueta, a i to je svojstvo autorica znala naglasiti i podariti mu odgovarajuću koreografsku izražajnost.
Koreografski elementi izneseni u radovima sastavljeni su od improvizacija na temu borilačkih praksi, svakodnevnih radnji poput nanošenja dezinficijensa kojima se oponašaju brižne kretnje prstiju posvećenih njezi lica ili nanošenju parfema. Tu su i pauze sačinjene od pasivnih trenutaka prepuštenih upijanju sunca i od zagrljaja udijeljenih stablima. Ponajviše je egzistencijalno važno umijeće rukovanja bijelom maramicom, koja poput infantilne motoričke igračke, privlači pozornost prijateljica okupljenih u kafiću više od uspostavljanja međusobne komunikacije. Ta univerzalno otporna bijela zastava, u radu S njom mogu baš SVE! označena je kao proglas novog sanitetskog bontona i svojevrsni objekt u kojemu se sastaju sljepilo fetišizma, besmisao apsurda i finale kapitulacije.
U trećem segmentu izložbe nalaze se urbano-pejzažna fotografija i nevelika knjiga razglednica s prikazima detalja posve opustjelih urbanih pejzaža kao svojevrsnom dokazu o izmještenosti ljudske vrste koja bi mogla nastanjivati takve predjele, kad ne bi postojala ograničenja (samo)izolacije. Materijalni i komercijalni karakter ove turistički intonirane publikacije suvenirskog značaja sa slikovitim uvidom u mjesta na kojima nas nema, u funkciji je autorski zrelog i jasno izraženog poentiranja onoga što ostaje u domeni neizravnog govora. Taj sloj se odnosi na kontaminaciju ljudskih sloboda a s njima i umjetničkih aktivnosti razmjerima komodifikacije, koji su po globalnom karakteru i više nego usporedivi s virusnom pandemijom.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 19. svibnja 2022.
