Plesna scena.hr

Pitanja održivosti i efemernosti

Uz 39. Tjedan suvremenog plesa: Trafik, Rijeka, I am Alive, kor. Žak Valenta; Best Regards, autor Marco D Agostin

• 
  
  Pitanje održivosti (engl. sustainability) globalna je tema svih tema. Agenda 2030 sa 17 ciljeva održivog razvoja koja je usvojena 2015. na svjetskoj razini, danas je vodilja koja bi trebala osigurati stabilnu i humanu budućnost svima koji nastanjuju ovu planetu. Kako je neodrživa budućnost postala permanentno krizna sadašnjost, sustainability je urgentni imperativ svih javnih makro i mikro stratosfera, stavka koja se visoko boduje na svim natječajima za financiranje projekata kojima EU pokušava diseminirati svoje politike, ali i neka vrste osobne etike. No, što je zapravo održivost u plesnoj umjetnosti, onoj koja upravo na efemernosti gradi svoju ontologiju i teorijsko sidrenje? Ili recipročno, kako ples svojom somato-imaginacijom i kinetičkom epistemom, može doprinijeti toj agendi, mimo općih poteza kao što su putovanja vlakom na gostovanja, online komunikacija i korištenje recikliranih materijala za scenografije?
  
  Jedno od zanimljivih događanja na ovu temu koje će se održati krajem lipnja – početkom srpnja na potezu Budimpešta - Beč, Koreografska je konferencija pod nazivom Drugim riječima: Budućnost najavljena kao „događaj koji kombinira diskurzivni i umjetnički pristup i posvećuje predstave, čitanja, panele i istraživanja povijesti naše planete i njezinoj budućnosti koja, svakim danom, izgleda da nam sve više izmiče“. Podteme su redom: održivost ljudskog tijela, održivost kao koreografska praksa, održivi gradovi, društvena održivost. Ovaj interdisciplinarni format odvija se unutar Life Long Burning EU mreže, a u suradnji s bečkim Impulstanz festivalom.
  
  Nedavno završeni 39. Tjedan suvremenog plesa također se pridružio ovoj agendi dvama konferencijama koje se bave plesnom i izvođačkom strukom, njezinim razvojem i održivošću: Stronger Together: Performing Arts and Territorial Development, realizirana je s Francuskim Institutom u Zagrebu, Mrežom Teatroskop i Festivalom Cirkusa, te Gradimo Budućnost u suradnji s Akademijom dramskih umjetnosti i Školom suvremenog plesa Ane Maletić uz prezentaciju radova studenata završnih godina i razgovore s gostima.
  
  Unutar glavnog programa dvije se predstave mogu promatrati kroz perspektivu održive budućnosti svojim dijalozima s prošlosti, odnosno udubljivanjem u vrijednosti onog što je prošlo, i kako to (plesačku) sadašnjost može učiniti, promišljenijom, svjesnijom, jasnijom. Radi se o solo izvedbama I’m Alive i Best Regards, koje je moguće staviti u odnos jer su se obje okrenule britanskoj plesnoj sceni 1980-ih i ranih devedesetih, nalazeći nadahnuće u dvojici kontroverznih umjetnika iste generacije, Michaelu Clarku (1962) i Nigelu Charnoku (1960.-2012.). Kao autori i izvođači, svaki na svoj način, ova su dva umjetnika inovirali u muški identitet na sceni, proširili granice britanskog plesnog stila i značajno utjecali na razvoj europskog plesa kraja prošlog stoljeća.
  
  Predstavu I’m Alive koja se bavi Clarkom autorski potpisuje Žak Valenta koji na scenu postavlja mladog plesača Tonija Flegu, prilično se oslanjajući na njihovu fizičku i plesačku sličnost. U predstavi rekreiraju one najpoznatije natuknice o ovom plesnom ikonoklastu kao što su povezivanje baleta, suvremenog plesa, punka, klupske scene, queera i mode, kao i zlouporabu opijata. Valenta to radi nizom koreo-režijskih i video prizora, kojima pokušava aktivirati skandalozne post-punkom i aidsom obilježene osamdesete. I’m Alive ima dozu nostalgije, fascinacije, mekog fetišizma, modnog performansa, a koju značenjsku mrežu proizvodi, na koji način se povezuje s današnjim trenutkom, na koju vrstu odnosa ili pobune poziva, nije do kraja jasno. Detaljnije o predstavi pročitajte ovdje.
  
  (U trenutku pisanja ovog teksta, objavljena je vijest da je Žaku Valenti i Toniju Flegi dodijeljena nagrada za najbolju konceptualnu i umjetničku izvedbu na Međunarodnom festivalu pokreta, fizičkog i plesnog kazališta, Gruzijskog centra ITI u Tbilisiju. Čestitamo!)
  
  Marco D’Agostin, upravo suprotno od Valente, ne poseže za slikama i atmosferama, nego u svom radu Best Regards posvećenom Nigelu Charnoku razvija nekoliko dosljednih tematskih i metodoloških izvedbenih slojeva, kako bi povezao upravo zagrebačku publiku s vlastitom emotivnom i somatskom memorijom. Taj višestruko nagrađivan talijanski umjetnik mlađe generacije, kao svoj umjetnički kredo navodi da se bavi ulogom i načinom djelovanja pamćenja, s fokusom na odnos izvođača i publike, a da njegove predstave stvaraju „kompleksnu geografiju u kojoj se zvuk, riječi i pokreti neprekidno sudaraju, stvarajući emocionalne kompromise izvođača i publike”.
  
  D’Agostin tako započinje Best Regards nepretencioznim i polaganim predavanjem o fenomenu pisanju pisama, skrećući temu na one bolne situacije kada se sudbina uplela i primatelj nije primio ili primila poslano pismo, ili kada su ona dostavljena prekasno. Spominju se tu brojna imena iz svjetske književnosti, kao i Charnokova metoda da sam sebi šalje pismo koja čita tijekom izvedbe. Izvedbena transformacija i kazališna magija započinje pričom o pismu koje je Wendy Houston, engleska plesna umjetnica napisala svom bliskom prijatelju Nigelu Charnoku nekoliko dana nakon njegov prerane smrti.
  
  “Dear N,
  You were too much.
  Too funny.
  Not just plain funny but, you know:
  silly funny, witty funny,
  biting funny, cutting funny, ferocious funny,
  despondent funny, frightening funny.
  And physical too.
  Yes too physical by half.
  Too body, body.
  Too bodily body to be theatre
  and too entertaining to be serious.”
  
  Pismo je stilski napisano kao izvedbeni predložak, reminiscira perkusivnost, brzinu i nemir Charnokove scenske persone, a završna rečenica „Isuviše tjelesno tjelesan da bi bio kazalište, i previše zabavan da bi bio ozbiljan“, svojevrsni je sažetak njegove poetike i stila. Marco D’Agostin ponavljajući, ritmizirajući i igrajući se riječima tog pisma, ulazi u fizičku izvedbu, tragajući za metodologijom odnosno suštinom Cahrnokove izvedbenosti. U pozadini scene je zastor od led-lampica koje služe kao ekran na kome se pojavljuje tekst, kao animacija, ritam, poezija, ali i referenca na kabaretsku glitter atmosferu. Marco D’Agostin se na sceni otvara kao virtuozan i svestran izvođač, izvrstan plesač i pjevač, koji od Nigela Charnoka preuzima izvedbu kao otvoreno polje u kojem su podjednako zastupljeni tekst, gluma, koreografija, mjuzikl, drag, pjevanje, rekviziti, a sve to u iskrenom emocionalnom angažmanu usmjerenom na publiku.
  
  Za razliku od Charnoka, koji je svoje solo radove temeljio na osobnoj karizmi satkanoj od opsesivno-depresivne, britanski britke, crnohumorne samoironije i izvođačke raskoši, D’Agostin, unatoč kompleksnoj multi-žanrovskoj izvedbi, ostaje samozatajan. Pristupa izvedbi kao operator brojnih intertekstualnih i interizvedbenih elemenata i zadataka koje čini ovaj rad, ne stavljajući sebe u prvi plan.
  
  Predstava se razvija u sve euforičnijem cirkuliranju izvođača po sceni, on iznosi razne rekvizite sakrivene iza zastora i gomila ih tik pred publikom, izogovara i pjevuši multijezični solilokvij unutar kojeg prepoznajemo New York, New York i Dancing Cheek to Cheek i izvodi brojne plesne citatne repeticije. Tako zaista otjelovljuje charnokovski hiperkinetičan, kabaretski failed entertainment ouvre. No sve je to neka vrsta akceleracije koja iscrpi samu sebe, a slijedeći vrhunac predstave na sada smirenoj polumračnoj sceni je song u stilu britanskog popa, koji D'Agostin izvodi baršunastim glasom i emotivnim nabojem pop-zvijezde. Riječi nostalgije i emocije poput zvijezda padalica pale se i nestaju na zavjesi na dnu scene. Ovu scensku situaciju nadalje preokreće okrećući mikrofon prema publici i nestajući s pozornice, tako prepušta publiku neočekivanoj karaoke situaciji. Preostala se scenska svjetla polako gase, instrumental pojačava, a tekst sve jače blješti:
  
  „You die so I could sing and dance
  You are the Dark, I see the Stars“
  
  Prilično stidljivo, malobrojna publika prve izvedbe na TSP-u, uključila se u ovu dirljivu himnu, prihvaćajući poziv na aktivno sudjelovanje u posveti, u ovom nepročitanom Dear N. pismu. No predstava ide dalje, kako se Marco D'Agostin u dramaturškom luku poput slova U vraća na scenu, na početnu temu i pisanje pisama, otvarajući kovertu s pismom koje je upravo za ovu izvedbu poslala su-autorica predstave i bliska prijateljica Chiara Bersani.
  
  Best Regards Marca D’Agostinija, u spoju metodološki razrađenog i rigorozno istraženog, multimedijalnog pristupa suvremenom plesu sad već sredine 21. stoljeća (premijera je bila 2020.), u retrogradnom susretu s umjetnikom koji je osobne žudnje, nihilizam i opsesiju iskupljenjem izlagao publici izravnim elanom zabavljača oštro se opirući apstraktnoj elitnosti britanskog suvremenog plesa 1990-ih, zasigurno je uz gostovanje Maguy Marin, vrhunac 39. TSP-a.
  
  Prilično mali broj posjetitelja u Zagrebačkom plesnom centru (barem na prvoj izvedbi), može otvoriti i pitanje održivosti festivalske forme kao velikog broja događanja sabijenih u kratkom vremenu, i to u vrijeme kada je mlada publika prikovana za kraj nastavne godine i ispitne rokove, a ponuda kulturnih događanja pred ljetnu stanku pa još u post-covid godini, eksplodira na sve strane. Raznolik program TSP-a koji je velikim dijelom rezultat suradnje kroz europske mreže i razmjene, zapravo i ne cilja privući široku publiku, nego je stručnog fokusa. Reprezentacijska se priroda festivala kontekstualno i programski promijenila pa izgleda da čak i predstave koje u pamćenju publike mogu ostati dugo i ponuditi upečatljiv doživljaj na svim razinama, kao da prođu ispod radara šireg kulturnog kruga.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 17. lipnja 2022.

Piše:

Iva Nerina
Sibila