Plesna scena.hr

Ekološka pravda i sjećanja na prirodu

Uz premijeru projekta Predstava za žive u doba izumiranja Mirande Rose Hall u režiji Anice Tomić i produkciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i plesno-vokalne predstave Da nam padne rosna kiša koreografkinje Mije Štark u produkciji UPPU PULS i Domino, Zagreb

• 
  
  Jožica Čeh Steger autorica je za sada jedine ekokritičke monografije, odnosno monografije o ekokritici u regiji. Riječ je o knjizi Ekokritika in literarne upodobitve narave, objavljenoj 2015. u Mariboru, gdje autorica ističe dva bitna pitanja ekokritike. Prvo je pitanje statusa prirode, a drugo društvene uloge ekološke književnosti / umjetnosti. Što se tiče statusa prirode u neoliberalnom kapitalizmu, na svoj je neo/marksistički i ironijski način na navedeno zeleno pitanje odgovorio Slavoj Žižek: „Jedina je dobra stvar kapitalizma to što u njemu Majka Priroda više ne postoji.“ Naravno u navedenoj je izjavi Žižek išao protiv esencijalističke paradigme protiv kojega se bore i npr. postrukturalističke feministkinje.
  
  No, možda je ipak status Majke Prirode u esencijalističkom smislu nužan za govor o pravima prirode, kao što je to latinoamerički koncept Pachamama. Dakle, ne mislim na esencijalističko poimanje ženske prirode nego Prirode kao Zemlje, Pachamame; točnije, koncept je više na tragu cjelokupnog univerzuma, npr. Majke Sunca kod Aboridžina ili Eywe u Avataru. Uostalom, Priroda jest i treba biti esencija jer samo značenje latinske riječi natura, među ostalim, znači, esencija, identitet, bît. Time bi se možda moglo poništiti shvaćanje Zemlje samo kao resursa na što je svedena u svim imperijalističkim ratovima. Navedenu ekokritičku paradigmu o ekološkoj pravdi oprimjeruju dvije predstave koje smo imali prigodu pogledati posljednjega tjedna lipnja u Zagrebu, kada su temperature u užarenom gradu (kontinentalne klime) nalikovale tropskim klimatskim uvjetima.
  
  Prvi rad je Predstava za žive u doba izumiranja redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić temeljena na knjizi Šesto izumiranje: Sudbina vrsta u čovjekovim rukama Elizabeth Kolbert, koja pored ekokritike nastoji progovoriti i o pitanjima rase i klase, jer kako kaže Anica Tomić: „čak i uslijed katastrofe, postoje oni koji pate više od drugih“. Riječ je o projektu Europske komisije STAGES (Sustainable Theatre Alliance for a Green Environmental Shift, koji će se realizirati u deset europskih kazališta) Mirande Rose Hall, a prema konceptu Katie Mitchell i Jérômea Bela, kojemu se Anica Tomić pridružila na poziv intendantice zagrebačkog HNK-a Dubravke Vrgoč, usmjerivši koncept predstave na osnovnoškolce. Dramaturginja Jelena Kovačić u suradnji sa spisateljicom Mirandom Rose Hall tekst je prilagodila djeci, a pritom je redateljica na audiciji pronašla svoje eko-junakinje u dvanaestogodišnjoj Nigerijki Naomi Temitope Okoli, koja posljednje tri godine živi u Hrvatskoj, i trinaestogodišnjoj Evi Markulin, koje srčano, zabrinuto iznose priču o šestom izumiranju koje se događa sada i ovdje. Anica Tomić je u odabiru učenica iz zagrebačkih osnovnih škola imala u vidu Gretu Thunberg koja se osmjelila reći NE jednome od promotora neoliberalnoga kapitalizma – ondašnjem američkom predsjedniku Trumpu. (Greta Thunberg je 2018., kao petnaestogodišnjakinja, demonstrirala protiv globalnoga zatopljenja ispred švedskog parlamenta, nakon održanoga govora na konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama, te iste godine prosvjedi učenika/ica poprimili su svjetske razmjere.)
  
  Pritom je hrvatska verzija predstave isto tako koncipirana kao održiv teatar. Naime, na sceni su četiri bicikla koja pokreću isto tako djeca, dječaci, četrnaestogodišnjaci iz navedene škole kako bi, u tom izvedbenom konceptu održivosti, proizvela/i struju potrebna za izvedbu predstave. Na monitorima priključenima na bicikle vidimo točan iznos proizvodnje struje. Scena multifunkcionalnoga prostora kluba Peti kupe u tom se smislu pokazala odličnim scenskim, izvedbenim prostorom.
  
  Riječ je dakle o konceptu održivoga razvoja (ravnoteža između gospodarskog razvoja, očuvanja okoliša i prirode te društvene pravde) koji među ostalim, podrazumijeva i promjenu u načinu razmišljanja o svijetu u kojemu živimo. Možemo reći da je riječ o konceptu koji bi radikalni ekolozi odredili kao površinsko ekološki koncept (to bi vjerojatno kritički istaknuo anarhoprimitivist John Zerzan). No, svaki ekološki, bilo površinski bilo dubinski obrazovni zahvat sada, kada već idemo prema šestom izumiranju, i više je nego dobrodošao. Posebno izdvajam autobiografske segmente predstave djevojčice Naomi koja iznosi fiktivnu priču o životu u Nigeriji i o tome kako se, primjerice, bojala šišmiša i kako ih je tada tretirala kao štetočine da bi kasnije shvatila kako su šišmiši itekako bitni kao oprašivači u ekosustavu. U tom ekološkom krugu života i smrti, pored njihove intrinzične vrijednosti, u antropocentričkom kontekstu bitni su u smanjivanju populacije komaraca (kao što se navodi u obrazovnim programima Noći šišmiša u Osijeku).
  
  Nadalje, s prijateljicom Evom Naomi govori o životinjskim i biljnim vrstama koje su izumrle, koje upravo sada, ovoga trenutka izumiru i koje su izumrle u vrijeme njihovog trinaestogodišnjega života. Sve završava – a cijela je predstava strukturirana gotovo kao verbalni prosvjed tih dviju djevojčica protiv šestoga izumiranja – zajedničkom pjesmom skupine djece (njih petnaestak) o tome da je potreban poziv na zajednički akciju, o tome kako konačno moramo poduzeti nešto kako bi se spriječilo šesto izumiranje. Konačno, sada, ovdje… Ukratko, Paul Ehrlich je s pravom upozorio: „Tjerajući druge vrste u izumiranje, čovječanstvo pili granu na kojoj sjedi."
  
  Plesno-vokalna predstava Da nam padne rosna kiša, prema konceptu i u koreografiji Mije Štark isto je tako nastala u okviru ekološkoga programa, u ovom slučaju pod nazivom ACT: Art, Climate, Transition Kreativne Europe Europske Unije, a pokazuje da su odnos prema prirodi i suodnosi suvremenoga načina života sada već davno prošla vremena (kada je zapravo sva naša hrana bila organska, što je, želimo li precizirati užas u kojem živimo, bilo prije stotinjak godina). I dok je Predstava za žive u doba izumiranja, među ostalim, tematizirala ulogu i izumiranje šišmiša u kontekstu suvremene deforestacije, ova se predstava zaustavila na problematici nestanka pčela.
  
  Kroz priču o gradskim vrtovima, u izvedbi triju izvođačica (Ivana Bojanić, Anna Javoran, Valentina Miloš) izmjenjivao se red priče, svakodnevne priče o vlastitim vrtovima (jedna izvođačica svjedoči kako u njezinom vrtu sve cvjeta i sve raste poslovično kao „gljive poslije kiše“, no druge dvije izvođačice u replici ističu da uslijed globalnoga zatopljenja zamjećuju promjene u negativnom trendu prema sve češćoj klimatskoj uzrečici – „kiše ni za lijeka“), zatim red pjesme, red plesa, i pritom se izvedba triju izvođačica, urbanih dodola, zaustavila na globalnom problemu nestanka pčela. I dok prva predstava upozorava na šesto završno izumiranje kroz paradigmu knjige Elizabeth Kolbert, ova predstava, kako navodi Mia Štark, traži poveznicu „s ishodištem čovjeka u prirodi, prepoznavanje elemenata pretkršćanske kulture i poljodjelskih predodžbi svijeta vezanih uz kult zemlje i obrede plodnosti koji su se, transformirajući se s vremenom, uspjeli barem fragmentarno zadržati u običajima zajednice, pogledu na svijet ili jeziku“. Izvedba predstavlja tri izvođačice odjevene u svakodnevnu odjeću, dakle, ne kao na najavnom plakatu predstave gdje su kostimografski označene bijelom odjećom, što priziva folklornu konceptualizaciju obreda magijskoga značenja.
  
  Naime, dodole su bile posebno opremljena i odabrana skupina djevojaka koja obilazi okućnice, kuće kako bi svojim hodom i verbalnom magijom obreda u sušnome razdoblju izazvale kišu, a pritom je jedna izvođačica obreda uvijena u zelenilo, čime se kostimografski simpatičkom magijom nastojala izazvati plodnost zemlje. Pritom je u početnom dijelu predstave ples označen izvedbom u tišini (gotovo na način gluhog kola), da bi se tišina prelila u a cappella (gotovo na način „glasovna kupanja“) izvedbu sljedećih pjesama: Kiša pada, Dodolska, Ljelje Kraljice i Oj, Zagoro. Zanimljivo je da je u trenutku izvedbe dodolske pjesme i započela kiša, no ne osvježavajuća, nego sparna tropska, bez mirisa, potpuno netipična za Zagreb. Da, zaista, plesno-vokalna predstava Da nam padne rosna kiša pokazala je da ostaju fragmenti sjećanja na prirodu – Edward B. Tylor ih je kao osnivač antropologije religije nazvao prežicima – no fragmenti i u fragmentarnim zajednicama koju čini i umjetnica Mia Štark, (kao uostalom i svi mi označeni gradskim, tehniciziranim načinom života), prenosi navedenu matricu i dodola i Ivanja i kraljičkih pjesama na urbanu generaciju koja nikada nije živjela s mirisom obradive zemlje. Pitanje je postoji li za njih sjećanje Zemlje ili samo i jedino invokacija…
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 15. srpnja 2022.
  
  Miranda Rose Hall
  Predstava za žive u doba izumiranja
  redateljica Anica Tomić
  dramaturginja Jelena Kovačić, prijevod Jelena Svilar, glazba Nenad Kovačić, kostimografija Doris Kristić, asistentica projekta i dramska pedagoginja Grozdana Laić Horvat, dramska pedagoginja Iva Milley, asistentica dramaturgije Emma Kliman, oblikovatelj svjetla i tehnička koordinacija u Petom kupeu Saša Fistrić, tehnička izrada električnih bicikala Vedran Relja, Filip Kovačić-Popov, viola Dora Šimunić, inspicijentica Suzana Bogdan-Pavek
  izvode: Naomi Temitope Okoli Eva Markulin
  biciklisti: Eugen Puškarić, Saša Ferderbar Bućan, Adam Horvat, Dante Krželj, Matko Idžan, Teo Marić, Tonka Iva Šimundić
  zboristi: Hana Đulvat, Laura Dir Cico, Šimun Lončar, Dora Matijević, Lorna Petrač, Mia Javor, Maša Zemljić, Zara Žerajić, Marija Turčić, Karolina Janušić, Bianca Sente, Lena Barišić Poljak
  produkcija Drama Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu premijera 26. lipnja 2022. u multifunkcionalnom prostoru kluba Peti kupe, Zagreb
  
  Da nam padne rosna kiša
  koncept i koreografija Mia Štark
  izvode: Ivana Bojanić, Anna Javoran i Valentina Miloš
  produkcija: UPPU PULS
  koprodukcija Domino
  premijera 29. lipnja 2022  Pogon Jedinstvo, Zagreb, Festival Perforacije

Piše:

Suzana
Marjanić