Plesna scena.hr

Rastakanje monolitnosti fizičke pojavnosti

Vrt, autorica Josipa Bubaš

• Na početku jesenske sezone ovogodišnjeg Pogonatora, 8. i 9. rujna predstavljena je multimedijalna izvedbena instalacija Vrt Josipe Bubaš u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo, za koju je izvorno i zamišljena. Taj vrt nije životvoran, površini osjetila ne donosi spokoj, niti ispunjenje, ne blješti osunčanošću, ne ugađa bujnim zelenilom i kolorizmom cvijeća niti obećava gastronomske naslade. No s obzirom da je smješten u interijeru nekadašnje tvorničke hale to možda nije uputno niti očekivati. Ambijentacija je mnogo bliža izgledu kakvog reciklažnog dvorišta, s nabacanim ostatcima računala i njihovih dijelova, mnoštva memorijskih kartica, mobitela, ventilatora i drugih elektronskih i električnih uređaja. U prostranoj i posve zamračenoj longitudinalnoj dvorani, po hrpama tehnološkog otpada uzgred nastanjenih i ponekim biljkama, ubrzanim ritmom šaraju reflektori, čemu se tijekom izvedbe pridružuju performanse jednako naglih i grubih, ritmičnih zvukova mehaničkog karaktera. U inzularnoj koncepciji prostora rastvorena je dvojba: je li rijetko raslinje tek započelo posvajati nekadašnje smetlište ili smeće zaposjeda nekadašnje biljno stanište?
  
  Odgovor na ekološko pitanje u kojoj se fazi završetka nekadašnjeg ili početka budućeg prostora nalazimo, razvija se kroz koreo-režijsku strukturu klasične trodijelne kompozicije. Unutar uspostavljenog vodoravnog vizualno-prostornog slijeda s lijeva na desno, po modelu simultane pozornice kroz svojevrsne mansije izvodi se triptih, u kojem je svaki od stadija, diferenciran izborom izražajnih medija pokreta, glasa i video materijala, posvećen rastakanju monolitnosti fizičke pojave autorice. Početna slika usporeno prianja uz minimalne pomake u ritmici disanja. Tijelo, koje se napinje i uvlači u nutrinu prsnog središta a zatim polako centrifugalno širi, ambivalentno je označeno kostimom sa silikonskim plućima, koji poput memorijskih kartica računala emanira srebrnkasti, metalni sjaj.
  
  U drugoj slici tijelo je instrument vokalizacija, instrument koji u suradnji s elektronikom generira mješavinu personaliziranog glasa i zvučnih efekata. U auditivno raslojenom prostoru uobličuje se imaginarij, napunjen motivima poput ljepote, neba i sumraka koji, budući da su okaljani općenitim i romantiziranim upotrebama, isprva funkcioniraju poput simboličnih nepoznanica. Do uviđanja što oni doista znače u autorskoj artikulaciji našeg zajedničkog trenutka, dolazimo postupno kroz algebarsku igru izrazima koju Bubaš izvodi kroz premetanje sa sintagmama poput tamnog prostora i glasnih zvukova. Odnos uvedenih pojmova spram izvedbene situacije u potpunosti je razriješen trećim segmentom, u relaciji dviju projekcija video materijala. Na zidu se prikazuje horizont betonske pustoši, cesta u čijem smogu se rastapaju narančasta svjetlost zalazećeg sunca, obrisi automobila u kretanju i raskošna zelena krošnja stabla. Istovremeno na površini poda projiciraju se fragmentarni detalji autoričinog tijela, vraćenog tlu, zemlji, nalik nekom arheološkom nalazu.
  
  Autorica metaforiku stabla opstanka ishodi u dvojakostima, ustrajući na kontrastima između vizualno-zvučnog ambijenta i neverbalnog vokabulara pokreta, između zvukovne izražajnosti glasa i verbalnih eksplikacija mnogoznačne mreže korištenih motiva te naposljetku između različitih oblika fragmentiranja i neprisutnosti tijela u digitalnoj reprezentaciji. Unatoč idejnoj pročišćenosti teme, slojevi razrade naliježu jedan na drugi uz prazne nanose nepročišćenog materijala. To se prije svega odnosi na trenutke u kojima zbir glasnoće, oštrine i neugode zvukova zapletenih u simultane svjetlosne podražaje, hrapavošću grubo tare vrške osjetilnog sustava gledatelja. Onečišćenja proizvode iritaciju na površini tijela.
  
  U sumrak civilizacije, vrt Josipe Bubaš na tragu Voltaireove metafore samoostvarenja, sabire u splet plodove ljudskog iskustva, dozrele na stazi razvoja i tehnološkog napretka. U medijskom prepletu autorica nema namjeru postulirati točan zaključak o pogibeljnom karakteru tehnološke uvjetovanosti ljudskih bića ili futurološkim modalitetima tjelesnog nadživljavanja smrti. O dvojbi koja ostaje otvorena možda će jednom pregovarati kiborzi. Je li budućnosti uslijed gužve i gustog zraka možda već neopaženo prošla? Ili će se, preko naših mrtvih leđa, ipak nastaviti događati?
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 1. listopada 2022.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 9. rujna.)
  
  Vrt
  koncept i izvedba Josipa Bubaš
  zvuk, multimedija Tin Dožić, zramaturgija: Nikolina Rafaj, video, svjetlo Tomislav Čuveljak, kostimi Silvio Vujičić, fotografije Nina Klarić

Piše:

Jasmina
Fučkan