Lada Bonacci zagrebačka je glumica rođena 1982. u Splitu. Na ADU-u u Zagrebu diplomirala je 2005., a zatim je 2009. magistrirala fizički i kolaborativni teatar na Royal Central School of Speech and Drama, University of London. Dvije godine radila je na zagrebačkoj ADU kao asistentica na katedri govora, Odsjek glume. Od 2012. ima status samostalne umjetnice i posljednjih deset godina intenzivno se bavi istraživanjima samostalnog rada kroz stand up formu, klaunove, fizički teatar i suvremeni ples. Istražuje korelaciju ranjivosti i komedije. Plesnoj publici možda je najpoznatija iz predstave Krupni kadrovi Silvije Marchig u produkciji Diverta.
Lada Bonacci je 6. srpnja 2021. godine u Zagrebačkom plesnom centru imala premijernu izvedbu svog autorskog projekta Zadnja prije nego odem. (potpora na projektu Silvia Marchig, video, fotografija i vizuali Sindri Uču, kostim Tea Kantoci, rasvjeta Duško Rihtermoc). Kako se radilo o kraju sezone, pandemijskoj godini, nezavisnoj sceni i potpuno samostalnom projektu izvođačice/autorice nažalost moram primijetiti da nije čudno što je nekako cijela predstava ostala nedovoljna zapažena a kamoli izvođena, što naravno i nažalost za nezavisnu scenu nije neka novost. Osim što vrlo suptilno progovara o mnogo čemu, ta predstava govori baš i o tome. O Ladinoj poziciji i (ne)prisutnosti na hrvatskoj sceni ili filmu, o tjeskobi koja nas je sve nekako obavila, o borbi i odustajanju, inatu i prihvaćanju te o besmislu koji ipak ponekad (na sreću!) postaje smisao.
Predstava je, da tako kažem, sagrađena od vrlo jednostavnih elemenata. Kako i sama u programu navodiš, koristiš jednu knjigu koja ti je draga (Molekuli Ivana Tokina), jednu country pjesmu (Tequila Does Mirande Lambert) i niz trivijalnih predmeta iz, pretpostavljam, tvog kućanstva. S koliko toga si krenula u sam proces? Odnosno, od čega si krenula tkati materijal, za što si bila sigurna da želiš da je unutra? Jer, sadržaj definitivno dopire do nas, ali kako si mu počela davati formu?
Zapravo se sve dogodilo jako organski, jer je moja prvotna ideja bila raditi monodramu, odnosno nekakav autorski komad i htjela sam da Silvia Marchig bude sa mnom na probi; to je bila prva neka ideja i ona se rodila nakon rada na Krupnim kadrovima. A kako je bila pandemija i ništa se nije događalo, u ZPC-u su bili otvoreni za suradnju u vidu davanja prostora za rad, i tako sam krenula. Znala sam kako se ja želim osjećati na sceni i kako bi voljela da se osjeća publika, ali nisam znala točno s kojim materijalima, i onda sam se vratila čitanju Ivana Tokina i njegovim Molekulima, a to su zbilja „molekule“, kratke crtice, opservacije trenutaka, detalja, predmeta… i izabrala sam dvije: Čestitku i Super. Prvotna ideja mi je bila: ako se tekstovi na sceni događaju, ja ih nikad ne smijem znati na pamet jer se želim potpuno izmaknuti iz pozicije glumice koja govori nekakav tekst. On se može dogoditi samo ako se svaki put dogodi čitajući. I znala sam da se tim malim kratkim tekstom želim igrati principa komedije: da fora može živjeti tri puta. Isto tako i s pjesmom Tequila Does Mirande Lambert; htjela sam je pustiti tri puta. Koristeći tako element komedije u nekom potpuno drugom kontekstu. A taj drugi tekst se morao dogoditi jednom, na kraju, i to samo mali zadnji dio izgovaram, a ne čitam, jer do tada je već toliko toga izgovoreno da je moja uloga glumice već potpuno nebitna u cijeloj priči, već je uspostavljen dijalog s publikom, prešli smo tu granicu publike i izvođačice, sada razgovaramo
Koristila si dvije Tokinove, da ih tako nazovem, pjesme u prozi: jednu tri puta, jednu samo jednom, zatim dvije country pjesme na isti način… sve se doima jako pročišćeno i ogoljeno i usustavljeno nekom unutarnjom logikom. Na koji način i zašto si pristupila takvoj poetici jer, vidljivo je da je to jedan od imperativa ovog djela.
Počela sam u teatru zazirati od ukrasa, koji su mi kao gledatelju počeli strašno odvlačiti pozornost od onoga što se meni događa kad nešto gledam, tako je i s knjigama i s glazbom koju slušam; htjela sam napraviti materijal koji je lišen svih pokušaja da bude na taj način svidljiv i svih pokušaja da publika racionalno uzima stvari i kaže: aha, ja ovo razumijem. Htjela sam da prepoznaju, ne da razumiju, jer tko sam ja da njima nešto objašnjavam. Ovo je bio pokušaj ponude prepoznavanja elemenata koji su krajnje autentično moji – kao svoje, jer svi mi tražimo taj nekakav prostor autentičnog postojanja u ovom svijetu. A druga stvar koja me zanimala i kojom sam se bavila vezana je uz tekstove koje izgovaram, koji su na prvi pogled banalni. Shvatila sam da su stvari koje nas kao ljude čine sretnima užasno različite, ali stvari koje nas rastužuju su jako slične i mjesta radi kojih smo tužni i iz kojih smo tužni su ista i tu se uvijek možemo naći. Mene je zanimalo pronaći ta svoja mjesta i dopustiti drugima da uđu u njih. I da, materijal se stalno čistio jer nisam htjela lijepiti ništa na njega. Nije me zanimalo hoće li spoj funkcionirati, spoj će funkcionirati ako sam ja maksimalno prisutna između točke A i točke B i ako dođem do nekog kraja u kojem postane jasno zašto sam to tako vozila, zašto je to vođeno s puno disanja, s puno prostora između, koji nije ne ispunjen. Ali da, može se reći i da sam bježala od neke velike glume. Uopće stavljati samog sebe na scenu je potpuno sumanuto jer kazalište je kolektivni čin, ali ako već to radim moram biti iskrena do kraja i poništiti tu ideju da sam sad ja neka glumica na sceni, poništiti koncept: evo sad gledajte mene.
Spomenula si puno disanja, puno prostora između, taj neki spori tempo koji također određuje izvedbu. Kao da ustrajavaš na tome da pristanemo na prebacivanje u nižu brzinu, u neko drugo vrijeme od onoga koje nas okružuje, ispunjeno stalnom strkom i jurnjavom. Gledajući te sjetila sam se i pjesme Leonarda Cohena („I've always liked it slow, I never liked it fast, With you it's got to go, With me it's got to last…“), jer to ustrajavanje na vremenu dovodi do opuštanja i dopuštanja primanja podražaja na različitim razinama. I stvarno, čini mi se da sam primijetila nakon nekih desetak-petnaest minuta kako se publika opustila, prestala se čuditi tvojem minucioznom raspoređivanju drvenog tulipana, termosice ili metlice i lopatice i pristala na taj put kojim si nas povela.
Da, to mi je bila namjera, da ljudi u ovome ne gledaju mene nego počnu nalaziti nešto za sebe. Ali moram reći da je meni jednako teško raditi taj spori tempo kao što je ljudima gledati! Meni isto iznutra treba vremena da pristanem na to. I Silvia mi je uvijek vikala „Sporije!“, dok sam ja mislila da sam jaaaaako spora. Onda sam u nekom trenu pogledala snimku i shvatila da su moje sporo i objektivno sporo dva vrlo različita pojma. To su te naše navike funkcioniranja u ovom svijetu. Tako da se i ja svaki put borim sama sa sobom. Dok na početku razmještam te stvari po prostoru točno znam zašto i kako koju stvar selim (to mi je u glavi potpuno jasno), a onda i publici postane na neki suludi način logično. Ali zanimljiva je priprema za tu predstavu – obično je pogledam na videu, a tekstove samo provjerim u smislu „o čemu ja tu govorim“. Naime, zadatak mi je svaki put ući u taj materijal s prolaskom vremena sebe - ja sada i ja prije tri mjeseca kad sam recimo posljednji put igrala više nismo iste, a prema tome se onda mijenja i predstava, što zahtijeva maksimalnu prisutnost na sceni, kako ne bih upala u to da nešto igram.
Nadovezala bih se na to ne igranje nego bivanje, u tome me pomalo podsjećaš (uz moje skromno znanje na tom području) na bijelog klauna. Tako ozbiljna i posvećena vješto dolaziš do duhovitosti koje proizlaze upravo iz te tvoje otvorenosti i ranjivosti, dopuštanja da si na sceni slaba i povrijeđena. Čini mi se da nije samo slučajnost da si pritom i odjevena sva u bijelo. Griješim li?
Ima tu klaunovskog principa, svjesna sam ja njega jer sam dosta radila klaunove i jako ih volim i cijenim te mislim da je to jedna od najtežih formi upravo zato što iziskuje potpuno prisustvo u svom nemiru, neredu, nemoći, jadu. Klaun ne proizvodi smijeh u sebi nego vani i to je jedini način da preživimo sve ovo: izbacimo stvari van i one postanu smiješne. I u toj prisutnosti i principu pogleda se susrećem s klaunovskim. Recimo, uopće ne pogledam publiku do trenutka kad drugi put pročitam pjesmu i to je vrlo namjerno jer onda taj pogled znači: ok, sad smo svi zajedno tu. Taj pogled je vrlo klaunovski, jer ne čekam reakciju, a cijelo sam vrijeme svjesna da mi je potrebna i da je zapravo tražim. Tako da definitivno ima principa klaunerije, one iščašene, kao i komedije, a sve to izađe negdje na površinu jer to su jednostavno jako čvrste i točne točke. Ma ja sam zapravo samo htjela izbjeći ideju da sam ja glumica, jer zašto sebe stavljat na scenu, kome ja sad to moram pokazati da sam ja glumica, to nikoga ne interesira niti treba interesirati, nisam na sceni zato da bi mi se netko divio nego da podijelim nešto, da probam biti s drugima.
Dobro, ali imala si nešto za reći! Znaš zašto si na sceni. Slažem se da je to susretanje s pitanjem „Zašto imamo potrebu da nas gledaju?“ strašno, ali odgovor je valjda taj da imamo nešto za podijeliti.
Naravno, svi ih imamo. I to se zovu viškovi! (smijeh) Bavili se mi glumom ili ne. Svi mi imamo svoje viškove i kad ih ne možemo iskazati onda smo nesretni.
Tekstovi koji govoriš razvidno su tvoji, privatni. Čini mi se da radiš baš to, dijeliš s nama neke crtice, sjećanja iz svog života, otvaraš neka bolna mjesta, suočavaš se s besmislom. ali opet nas na kraju ne ostavljaš utučene. Kada nakon što, ako se ne varam dva puta, otvoriš vrata u mraku iza kojih izvire svjetlo, treći put ipak odeš (kao što si i najavila samim naslovom), neka nada ostaje u zraku, neki smisao.
Da, nikako nisam htjela otići bez nade niti ostaviti ljude bez nade. Nisam znala što da napravim s tim krajem, a onda sam se sjetila same sebe kako govorim (u predstavi), zašto volim country glazbu, o toj violini, bendžu i sitru, i sjetila sam se pjesme Take Me Home, Country Roads koja je isto opće mjesto, koja je pjesma za fajrunt pa naravno mora biti na kraju. Uzela sam verziju koja ima spoj ta tri instrumenta i znala sam da moram otići. Ali kraj je došao nekako prirodno iz svega prije. I da, nema razrješenja, više nekakvo prihvaćanje. Kao, neće se stvari puno promijeniti, ali ti ćeš bolje sebe razumjeti… ne mora se dogoditi ništa veliko.
Kraj, odlazak… sam naslov je naravno višeznačan i zapravo me smirilo gledanje predstave jer u nizu asocijacija postalo mi je jako jasno da ta zadnja lako može biti i pjesma, ili piće prije odlaska, ali i (što mi je, moram priznati, sa strahom palo na pamet) zadnja predstava koju radiš prije nego odustaneš od te borbe za opstanak na nezavisnoj sceni koji je zadnjih godina postao još teži nego ikad. Hoću reći, svi mi koji te znamo, svjesni smo kako si premalo zastupljena na hrvatskoj sceni i uglavnom te viđamo u marginalnim projektima, koji su isto tako, čini mi se, ipak tvoj izbor.
A da, volim marginalne projekte. U njima imam osjećaj da puno više rastem kao izvođač. Nijedan rad me nije tako obogatio kao rad s Marinom Petković Liker i sa Silviom Marchig. Silvia mi je ostvarila najveću želju kad me pozvala u plesni projekt jer ja tako volim taj ples, tako ga beskrajno poštujem, i moje tijelo ima potrebu za njim. Međutim život me nije tamo odveo, ali me odveo u fizički teatar. U radu na Krupnim kadrovima Silvia je natjerala moje izvođačko tijelo da uđe u neki prostor u kojem nikad nije bilo i to me toliko obogatilo. I naravno rad s Marinom koji mi je isto pomaknuo hrpu granica. Mene gluma zanima baš zato što je to posao u kojem stalno možeš rasti. Naravno, ako dobivaš prilike i dovoljno kvalitetne projekte. Zato me plaši to krajnje estradiziranje svega u posljednje vrijeme, i nije da ja želim biti na margini, nije to moj odabir, nego to samo tako je jer su stvari koje me zanimaju tamo. A tamo se stvarno teško preživljava. Tako da sam radila baš svašta: na festivalima, u jednoj produkcijskoj kući kao stalni vanjski suradnik bavila sam se autorskim pravima na glazbu, arhivskim snimkama, prevodila… ali moram priznati da sam se sada već prilično umorila.
Ali ne odlaziš?!
Ma ne! Ali pitam se svašta. Mislim, ja ovaj posao napuštam dvadeset puta dnevno. Kad si mlađi imaš neki optimizam, a moram priznati da se moj optimizam malo potrošio i sad sam na nekom razmeđu gdje puštam život da mi pokaže gdje moram dalje ići. Ali to Zadnja prije nego odem mi je nekako fatalistički, a nije fatalistički i to mi se svidjelo. Znaš kako je rekla Isabel Allende u jednoj od svojih knjiga: „ Izabrala sam humor jer sam vidjela da drugačije ne ide.“ I humor je definitivno moj odabir. Ne ismijavanje nego baš humor, smijeh. I ova predstava je neki moj povratak sebi, i kao izvođaču. Taj put počinje od rada s Marinom Petković Liker, preko rada sa Silviom Marchig, i ovo je neka točka na i tog rada gdje sam uz pomoć njih uspjela preuzeti odgovornost kao izvođačica u tome što mene na sceni zapravo zanima i koja je moja točka izvorišta. Sada imam osjećaj da sam sebi puno jasnija. I kad radim s drugima bolje primam uputu i mogu biti katalizator njihove ideje (naravno u suradnji sa svojim vještinama) ali nemam se potrebe boriti za svoj prostor jer sam ga našla. A kad budem opet htjela raditi svoj autorski projekt onda ću raditi svoj autorski projekt. Ili neću. Ne znam!
Imaš li neke najave igranja? Kad te možemo ponovno vidjeti?
Zasad nažalost ne. ZPC mi stvarno uvijek daje termine kada ih ima, ali sada su pretrpani, a i ja sam na bolovanju zbog ozljede koljena. Ali zapravo su se dvije lijepe stvari rodile iz ove predstave, jako puno kolega koji su je vidjeli izjavili su da sada i oni razmišljaju otvoriti neke svoje ladice i početi raditi nešto svoje, što mi je bio najljepši mogući kompliment. Na nagovor kolege i prijatelja Ivana Đuričića, koji je navalio da ne smijem ovo samo tako pustiti, počela sam s njim raditi na nečemu što evo do sada još nisam, a to je pisanje scenarija za seriju. I na HAVC-ovom natječaju za razvoj scenarija smo prošli tako da evo sad pišemo scenarij! Sve mi je to jako čudno jer radim lik od sebe koji smještam u neki život i među neke ljude i nikako da se naviknem na to, ali moram priznati da me to jako jako veseli.
© Anja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 1. listopada 2022.
