Plesna scena.hr

Luksuz autentičnog pokreta

Intervju: Selma Banich, plesačica i koreografkinja

• Umjesto da se ponovno spakira i krene po audicijama za Random ili Preljocaj, Selma Banich okrenula se plesačkom i civilnom aktivizmu, sa istomišljenicima pokrenula EkS-scenu i OOUR, te kontinuirano kreira i izvodi neke od najradikalnijih plesnih izvedbi na našoj sceni. Povod razgovoru njezina je prva autorska solo-predstava Chew.
  
  Nakon završene Škole za klasični balet u Zagrebu te usavršavanja u Münchenu, po povratku u Zagreb sredinom 1990-ih, Selma Banich ulazi u suvremeni ples. Plešući u predstavama koreografa kao što su Rajko Pavlić i Ana - Maria Bogdanović te produkcijama skupina Trafik i llinkt!, predstavlja se kao plesačica izuzetne tehnike, muzikalnosti i brzine. Dodamo li tome i karizmatičnu scensku pojavu, lakoću kojom mijenja stilove te profesionalnost, od nje se očekivala međunarodna karijera plesačkog virtuoza u trupama po njezinom izboru. No, Selma se odlučila za nešto potpuno suprotno. Umjesto da se ponovno spakira i krene po audicijama za Random ili Preljocaj, okrenula se plesačkom i civilnom aktivizmu, sa istomišljenicima pokrenula EkS-scenu i OOUR, te kontinuirano kreira i izvodi neke od najradikalnijih plesnih izvedbi na našoj sceni. Povod razgovoru njezina je prva autorska solo-predstava Chew.
  
  Chew mi se čini kulminacijom tvog istraživanja kroz suradnje s drugim umjetnicima i svojevrsna sublimacija jednog generacijskog koreografskog projekta. Mislim na autorice koje su se okupile oko projekta platforme EkS- scene, koji je, iako pokrenut kao eksperimentalan i slobodan, proizveo snažnu estetiku u kojoj je najočitije odsustvo plesnog pokreta, a često vas optužuju i za nekomunikativnost.  Kod tebe je to odustajanje od plesa možda najsnažnija tvrdnja, jer smo te gledali kao vrsnu plesačicu, a znam da se i danas možeš oduševiti plesnom predstavom. Možeš li mi komentirati što se zapravo dogodilo s tvojom generacijom da ste rekli „ne“ plesu, „mi se u tome ne nalazimo“ i prešli u jedan drugi izraz.
  
  Ne bježim od plesa, već sam u posljednjih nekoliko godina radila na ideji zašto moje tijelo izvodi i što moje tijelo izvodi. Pokušali smo obrnuti situaciju i tvrditi da sâmo tijelo u prostoru i vremenu možemo definirati kao plesnu predstavu. Mi smo se itekako bavili pitanjem koreografiranja tijela, samo ne virtuoznog nego izvedbenog. Chew zaista završava slijed radova koji su se ticali performativnosti. U njima smo preispitivali kazalište kao mjesto izvedbe, kako ne koristiti unaprijed zadane legitimnosti koje kazalište može ponuditi, neki set koreografskih pretpostavki. Na kraju, pitanje je što sve ples može biti osim onoga što se tvrdi da ples jest. Što se tiče Chew, on tvrdi da je u izvedbi autentična samo činjenica da osoba koja u tom trenutku izvodi – jest.
  
  Ako tvrdiš da je jedino autentično to da ti 'jesi' dok izvodiš, znači li to da ne postoji autentičan pokret koji možeš ponuditi publici kao novo iskustvo?
  
  Mislim da postoji autentičan pokret, ali ja trenutačno nisam ta koja to može ponuditi, jer se nisam do sada time dovoljno bavila. Možda će u budućnosti to biti centar mog istraživanja, jer poštujem tijelo i virtuoznost i sve mogućnosti koje tijelo ima.
  
  Zanimljivo je da govoriš o prisutnosti tebe kao ljudskog bića, ali u tvojim nedavnim predstavama, naročito u Stvarajući Eve, kao da se poništavaš, tamo te namjerno - nema.
  
  Ideja tih predstava je progovoriti o tijelu i o bitku, odnosno o izvođaču koji je jednako stvaran kao i gledatelj. Pokušali smo ne ići egzibicionističkom direktivom kazališne konvencije, nego reverzibilnim procesom. Otvoriti pitanje kako nije u prvom planu to što se izvodi, nego u mogućnostima da se bude nešto drugo, i da gledatelj utvrdi autentičnost svog iskustva. Reverzibilni proces drugim riječima znači da nisam ja (kao izvođač) ta koja tvrdi da jesam, nego da se gledatelj mora sam suočiti ne samo s izvedbenim činom ili konstruktom predstave, nego u trenutku gledanja i sa svojom dosadom, pristankom, tjelesnom koncentracijom. Na taj način postaje bliži i svojem postojanju.
  
  Zanima me, nadalje, kako mogu pristupiti potrebi da kreiram, a da nije repeticija nečega što je već potvrđeno. U Chew, to je nagomilati sva moguća iščitavanja, asocijacije, paralele i konkretne slike koje su vezane čak i za drugu umjetnost, za drugo mjesto i vrijeme, upravo kako bih navodila na 'krivo'. Kroz sve to se mora gledanjem probiti i doći do iskustva da ipak postoji odnos jedan na jedan, makar je on maskiran, ostaje iza paravana.
  
  Ali, ponovno se referiram na Stvarajući Eve, u toj predstavi koja ostaje unutar konvencionalne forme, mislim da ravnopravnost ne postoji. Mi kao gledatelji dolazimo ispred nečega što ste mjesecima promišljali i što je zatvorena cjelina. Unutar nje je to o čemu govoriš nemoguće, no postoji cijeli niz projekata koji izlaze iz te forme i koji zaista rade na pitanju jedan na jedan, ili…?
  
  Stvarajući Eve ne tvrdi ništa nego otvara mogućnosti gledatelju da iščitava kako god on to želi, i da stvara iskustvo s kojim se mora nositi; ne na razini onoga što može crpiti iz predstave, nego produktima tog crpljenja., vlastitim odnosom spram gledanja.
  
  Recimo, zadnja scena u kojoj izvođačica nestaje u magli interpretirana je kao dimna zavjesa, a žao mi je da se to nije moglo protumačiti kao nastavak predstave, kao plešuća skulptura.
  
  Zanimljivo je da govoriš o otvorenosti interpretacije, ali ta je predstava, u svojim rigidnim ulascima i izlascima, načinom izvedbe i pokreta agresivna u odbijanju publike. Taj dim sam doživjela kao napad, jer me fizički gušio. Mislim da ste time smanjili mogućnost otvorenosti o kojoj govoriš, ta predstava je vrlo tvrda, makar nosi u sebi snažnu tvrdnju protiv spektakularnosti izvedbe.
  
  Ta predstava je koreografija, mi smo je tretirali kao koreografiju. Vjerojatno je tvrda i suha jer je svedena na elementarne znakove, s kombinatorikom i repeticijom koja ne mijenja dinamiku te se bavi razinom najniže kazališne suhoparnosti. Odnos spram tijela s kojim smo počeli raditi radikalan je, a igrali smo se s dvije inverzne opcije slobode tijela. Prva su slike gole i obučene Maje, a drugo – sada govorim reference koje zapravo nisu niti bitne za predstavu, drugo je to da su izraelski vojnici ubili Palestinca na način da su ga zaustavili na cesti, optužili da ima bombu, skinuli ga do gola, ostao je samo u tenisicama i gaćama i smaknuli ga. Tek onda su poslali nekakvog robota da potraži bombu, a razvoj predstave nam je dalje omogućio da gledamo tijelo takvo kakvo jest. Mogu prihvatiti da je Stvarajući Eve za nekoga jedno, za neke druge nešto drugo. Nemogućnost da se svede na jedno potvrđuje da je to pokušaj, vrsta uleta u mogućnosti koja će nam se vratiti, vrsta okršaja.
  
  Jedna od najznačajnijih razlika Chew i Stvarajući Eve, jest što si u Chew na paradoksalan način prisutna, ranjiva, osjećamo tvoju zabrinutost i kritiku spram tema kojima se baviš. I to predstavi daje težinu. U Stvarajući Eve i Salonu bilo je i dosta zezancije. U Chew ti potpuno vjerujemo. Je li razlika u pozornosti na bivanje o kome govoriš, mada mi se čini da bi se taj pojam trebao malo 'raspakirati'?
  
  Pod 'bivanjem' mislim na činjenicu da je tu neko biće koje nije samo izvođač, dio predstave, instrumentaliziran od nekog čuda. To biće nosi sa sobom puno drugih stvarnosti koje trenutačno nisu prisutne. Toliko smo se navikli da je izvođač na sceni – izvođač, gledamo sliku koju stvara, a ne njega. Pokušala sam stvarati slike istovremeno radeći na tome da te slike pokušavaju razotkrivati osobu koja stoji iza njih. To je taj odnos jedan na jedan.
  
  Na to misliš kada kažeš da si se dala u tu izvedbu?
  
  Da, naravno. Meni je taj solo užasno naporan na tjelesnoj razini. A postoji i osobna razina s kojom tijekom izvedbe radim. Može reći da je Chew neki Xavier le Roy, neka Cindy Sherman, slika iz Voguea ili Reebok tenisice, ili da je to jedna cura koja puže u maloj dvorani Teatra &TD, ali jedina činjenica iz tih slika jest – jedna ženska osoba koja 'jest'.
  
  Dok sam gledala tvoju izvedbu, zapisala sam kao referencu „zastrtost tijela“. Možeš li se vratiti na pitanje je li danas uopće moguće doći do svog vlastitog pokreta? Gledajući ostale autorice tvojega kruga, recimo Željku Sančanin i Marjanu Krajač, i one se bave „lijepljenjem slojeva na tijelo“. Nije li to ipak zastrašujuće, to zastiranje tijela, pokreta, imaginacije?
  
  Govoriti o oslobođenom ili autentičnom tijelu može se na puno načina. Ljudi koji si nabrojala to rade iz restriktivne ideje, kroz potencijalitet tijela unutar okvira. Postoji samo mala mogućnost za procjep, za tijelo koje je oslobođeno, ali danas je teško. Možda se radi o nekoj nesposobnosti, neimanju dovoljno vremena ili koncentracije i strpljenja za bavljenje svojim tijelom na način da razvijamo to 'specifično'. Za to treba rad, vrijeme i strpljenje i ideja da je to moguće.
  
  Misliš li da je to neka vrsta luksuza?
  
  Mislim da jest; to vidim po privatnom životu. Luksuz da se bavim svojim tijelom, da se posvetim samo sebi sada nemam, i to se preslikava u umjetnički rad. S druge strane, moje je tijelo specifično i ovako i onako.
  
  Ne radi se o tijelu, radi se o načinu kretanja tijela. Naravno da nema novog pokreta, ali ples kao da je postao ili citat ili kič ili estrada.
  
  Naša stvarnost je takva da smo se toliko udaljili od izvora, kultura proizvodi enormnom brzinom enormnu količinu slika i zvukova, a ovaj krug ljudi otvara ta pitanja. Iskreno, radije bih se „približavala izvoru“ kopajući vrt nego što bih ga tražila unutar nekoga kazališta, za koja smatram da su jaki političko-socijalni bazeni. Sada se vraćam na taj luksuz – nakon cijelog mog plesačkog staža svaki put se moram pitati - zašto bi se moje tijelo ponovno moralo pokrenuti. Možda zvuči čudno, ali ja se zaista to pitam ispočetka i s tom idejom krećem raditi predstavu.
  
  Je li to pitanje kojim pokušavaš osvježiti svoju kreativnost ili je to egzistencijalno pitanje?
  
  I jedno i drugo, to je toliko sraslo zajedno. Svi smo mi kao civilizacija sabiti u rupi i osjećam je kao fake, ali to je moj problem. Sigurna sam da postoje plesači kojima je ples iskreno spiritualna forma, zabava, umjetnost i terapija. Za mene je obrnuto. Zaista se pitam - a zašto bi se moje tijelo trebalo pokrenuti, biti ono što se očekuje od tog tijela, preslikavati ideje o plesu. Možda je to moja sužena percepcija. Ali za to treba posvećenosti i fini tretman tijela. Tu je i stvarnost; naime, mi prerijetko treniramo da bi se mogla razviti navika tijela da se kreće i da razmišlja na taj način. Toliko smo marginalizirani da se moramo baviti nizom drugih stvari kako bismo stvorili ikakve uvjete da se ipak posvetimo kreativnom procesu. Kreativni proces sigurno je uvjetovan i tim činjenicama. S druge strane, tu je i odluka da dopustimo da taj kontekst stvori formu.
  
  Znači, govorimo o društvenom pravu na ples.
  
  Govorim o pravu na svakodnevni plesački trening, jer većina mojih kolegica taj dio dana provodi u organizaciji, pregovorima, lobiranju. Mislim na plesačko pravo da budemo koncentrirani na sebe, a ne na politiku. Odlijepili smo se od te vrste koncentracije. Zato kada čujem komentare na Stvarajući Eve - možda zvuči patetično, ali mi smo već toliko poništeni da se više nemamo kuda još poništiti. Gledaš li naše radove iz tog konteksta, mislim da tu ima i dosta ironije, nekog popa, i da taj dim na kraju i jest neka plešuća skulptura. Možda i odlazi u neku prostotu, ali i neku ljepotu da te limitacije nose nešto stvarno.
  
  Kakav je vaš status unutar Teatra &TD?
  
  Teatar &TD podržava većinu plesne scene otkad je Kultura promjene prezentirana kao neka vrsta servisa. Ali, žao mi je što se na to i dalje gleda kao na neku vrstu pomoći, tako da se podrška događa na paušalan način. Ples se može kapitalizirati, samo se to mora htjeti i znati, a za sada uprava Kulture promjene i Teatra ITD nije zainteresirana. Ovako ostaje u dobrim okvirima, ali samo u okvirima.
  
  Druga stvar je što i dalje postoji neproporcionalnost dramskog i plesnog kazališta . Mislim da je izvedbena umjetnost jedna, a to što je dramska, plesna ili postdramska, to ne bi trebalo imati veze. Plesači imaju pravo vrijediti isto kao i glumci, sada mislim o izvedbenim honorarima, koji nisu izjednačeni. Ta ravnopravnost ne postoji niti u Teatru &TD.
  
  Treća stvar je kako se ples prezentira u javnosti. Mislim da su sve infrastrukture odgovorne za scenu i da se nitko ne bi smio ograditi od odgovornosti. Tako podršku imamo, ali došlo je vrijeme da podrška postaje ozbiljnija, a ne samo ispomoć, naročito zato što se ples može kapitalizirati u nekom strateškom, partnerskom odnosu.
  
  © Iva Nerina Sibila, KULISA.eu, 5. svibnja 2008.

Piše:

Iva Nerina
Sibila