Plesna scena.hr

Portal u neku drugu dimenziju

Intervju: Stošija Zrinski, plesna umjetnica

• Četrnaesti Monoplay, zadarski festival suvremene plesne solo forme, ove se godine nametnuo iznimnim programskim stavom. Naime, u prvom su planu bile plesne umjetnice koje su „duboko i suštinski povezane sa zadarskom nezavisnom izvedbenom scenom“. Jedna od njih je i Stošija Zrinski, koja je nedavno završila magisterski studij suvremenog plesa na London Contemporary Dance School, a na Monoplayu je 26. kolovoza izvela autorski i izvođački solo Travelogue, koji je nastao tijekom studija. Stošija Zrinski je na hrvatskoj plesnoj sceni prisutna zapravo već 25 godina, i iako je mijenjala umjetnički i stilski kontekst, sačuvala je rijetku, i za nju vrlo karakterističnu, profinjenu nježnost scenskog bivanja. Mario Žuipanović je istaknuo njezinu „fluidnost i iznimnu lakoću transformacije“, Jelena Mihelčić ju je zapazila kao izvođačicu „velikog raspona mogućnosti, tjelesne i prostorne osviještenosti, iznimnog fokusa i preciznosti“, a Iva Nerina Sibila kao plesačicu koja „plijeni mekoćom pokreta, fluidnom kvalitetom i živahnim, zaplesanim lakim tijelom“. I možda najvažnije određenje: Stošija je umjetnica kod koje se „ples približava duhovnoj praksi“. Odlična izvedba sola Travelogue na ovogodišnjem Monoplayu, vrlo osobnog i zrelog rada, bila je okidač za jedno zajedničko prisjećanje i umjetnički portret.
  
  Prema mojim izvorima ime Stošija Vukić prvi put nalazimo među plesačima tada još mladog Zadarskog plesnog ansambla na izvedbi koreografije Sanje Petrovski i Nives Šimatović Predovan Gesta, 21. svibnja 1996. Uslijedio je još niz premijernih naslova poput Fobofobije (1997.), pa često spominjanog Fuštana Jasne Frankić Brkljačić (1998.); zatim tu je Let u koreografiji Vesne Mimice, pa nakon pauze Iskoreografirana tijela ili Bajka na pet bunara (2002.) i Homo ludens Sanje Petrovski (2003.). Neka sjećanja vezana uz te prve periode plesanja u Zadarskom plesnom ansamblu?
  
  Zadarskom plesnom ansamblu sam se priključila 1992. godine dok sam još bila u višim razredima osnovne škole. Sjećam se toga kao prijelaza s plesanja u sklopu školskih satova i produkcija Plesnog odijela Glazbene škole Blagoja Berse na plesanje i nastupanje u ozbiljnijim i dužim koreografijama Sanje Petrovski i Nives Šimatović Predovan. U ansamblu su tada bile nešto starije djevojke i moje vršnjakinje koje sam poznavala iz plesne i osnovne škole. Bili smo fenomenalna i neopterećena mlada ekipa. Često smo nastupali, imali probe navečer u dvorani, zabavljali se i ponekad putovali. Primijetila sam da nemam veliku tremu pred nastup i da uživam biti na sceni. To me, uz poticaje i pohvale Sanje i Nives, dodatno motiviralo da nastavim plesati. Pomislim ponekad da nismo imali toliko nastupa i da nismo bile dobre prijateljice u ansamblu da bih možda nastavila graditi karijeru u nekom drugom smjeru.
  
  Tijekom rada na predstavi Fobofobija činilo mi se da smo zakoračili u profesionalniju produkciju, ne zbog same predstave i koreografije, nego zbog onoga što se događalo na neki način oko nas i zbog angažmana ljudi izvan Zadarskog plesnog ansambla na projektu. Premijera je bila na festivalu Zadar Snova koji je započeo te godine i općenito bio odlično posjećen. Direktor festivala Kristijan Mičić je došao pogledati probu, Nenad Nakić (član nekad poznate zadarske grupe Riva) skladao je autorsku glazbu za projekt, Marija Šarić Ban radila je kostime, imali smo profesionalno fotografiranje za plakat... Sve to skupa je djelovalo na mene da se osjećam kao dio nečeg važnog, potrebnog i pozdravljenog.
  
  Krenule su suradnje s drugim koreografima poput Jasne Frankić Brkljačić i Vesne Mimice te site-specific predstave poput Iskoreografirana tijela ili Bajka na pet bunara i Homo ludens koje su mi bile zanimljive kao novo iskustvo drukčijeg pristupa koreografiji, načinu rada i zbog toga što se svaka predstava imala različitu tematiku.
  
  Tijekom preddiplomskog studija na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu priključuješ se Kelkopama Tamare Savičević. Što te povezalo s tom poetikom eksplozivnog i dramatičnog jazzdancea, čini mi se prilično različitom od tvog plesačkog habitusa? (nekako taj utjecaj povezujem npr. s ovom primjedbom M. Županovića „Sagledavajući rad te mlade koreografkinje posljednjih godina lako je uočiti da se drži uhodanih postulata modernog plesa i akrobacije s nešto slabije izraženom crtom za eksperiment i inovaciju u koreografiji.“)
  
  Kelkope sam imala prilike susresti više puta tijekom raznih nastupa sa Zadarskim plesnim ansamblom, no prvi put sam s njima plesala zajedno u grupi tijekom jazzdance radionice Igora Barberića u Vodicama. Sjećam se kako smo jednom, kasno navečer, nakon večere ili pića u kafiću, samoinicijativno otišle u dvoranu uvježbavati plesni materijal s radionice. Pomislila sam tada u pozitivnom smislu: koji smo mi fanatici… Mislim da nas je taj odnos prema radu povezao. Tada nisam toliko razmišljala o stilu plesnog izričaja niti o upuštanju u autorski, koreografski rad. Uživala sam u pokretu, glazbi, radu i upoznavanju novih umjetnika.
  
  Tamara Savičević i Guy Perkov, koji je tada vodio satove baleta u ansamblu, primijetili su da sam strastveni radnik i da imam potencijal te me pozvali da se pridružim ansamblu. Niti u jednoj plesnoj skupini nisam doživjela tako veliku međusobnu povezanost ljudi i podršku prema pojedincu – pritom mislim na ozračje da je uspjeh i napredak jednog člana ansambla uspjeh i napredak cijele grupe.
  
  Na ljetnom festivalu Zadar snova 2008. u produkciji Zadarskog plesnog ansambla plešeš u svojoj koreografiji, prema ideji Sanje Petrovski u Sv. Donatu, u Razgovoru duše i tijela. Sjećam se poetične mistike ambijenta, tvog sola, i grupe, kora kojem si samozatajno ustupila prostor plesa. Tada sam napisala: „Nesumnjiva duhovnost tog grubog, očišćenog, zapravo komornog – a onda pogledom u visinu – monumentalnog prostora izazvala je koreografkinju (tako znakovitog imena!) na prisjećanje, čini mi se, nešto kao ples na spomen Sv. Stošije, svoje i zadarske zaštitnice.“ (više ovdje)
  
  Početkom 2008. godine našla sam se sa Sanjom na kavi i izrazila želju da bih htjela koreografirati za ansambl. Sanja mi je iznijela ideju koja je imala duhovnu podlogu i bila je otvorena da sama pronađem inspiraciju i priču kao motive za koreografiju. Kako sam vjernik, nadahnuće za projekt pronašla sam u prisjećanju na situacije iz perioda traženja Boga. Moj kratki solo unutar te predstave govori o tome. Predstava je nastajala u dvorani Doma hrvatske mladeži. Tada nisam išla za time da predstavu prilagodim prostoru Sv. Donata, ali sada, razmišljajući o tome, zasigurno bih prilagodila predstavu tom prostoru.
  
  Istom prigodom sam napisala: „Sama Zrinski je odlična i definitivno u hrvatskim okvirima nedovoljno iskorištena plesačica…“ Naime, bilo je razvidno da se bitno razlikuješ od ostalih plesačica, da drugačije osjećaš tijelo i nosiš prostor. Otvaraš neku drugu dimenziju. Vjerujem da je to jedan razloga da si od svojih autorskih početaka bliska rješenju plesnog sola.
  
  Bila mi je potrebna povratna informacija o tome kako drugi doživljavaju moj ples. Iako osjećam u sebi određenu energiju i svjesna sam vlastitih pristupa stvaranja plesnog materijala i različitih rezultata tih pristupa, bilo mi je potrebno svjedočanstvo drugih da bih postala svjesna svojih kvaliteta. Da, to me na neki način ohrabrilo da se usmjerim na stvaranje solo predstava.
  
  Ipak, plesački si surađivala s Jasnom Čižmek Tarbuk (umjetnička organizacija Fronesis).
  
  Imala sam prilike pogledati nekoliko Jasninih predstava prije nego što smo počele surađivati. Svidjelo mi se kako ona posloži apstraktan plesni materijal u smislenu i zanimljivu cjelinu, izbor kostima, futuristička atmosfera i eksperimentiranje s tehnologijom, pa sam joj odlučila dati do znanja da smatram da je izvrstan koreograf i da sam zainteresirana za suradnju ako želi raditi sa mnom. Također, Jasna okuplja više suradnika i izvođača na projektu, a ja volim upoznavati nove ljude i biti dio tima.
  
  Privukla si pozornost i iznimnim video radovima, domišljatim i maštovitim video animacijama koji su inkorporirani u tvoje predstave. Vrlo su različiti, a neki, poput uistinu čarobne Figurice (iz predstave Show, show, show), mogli bi stajati i posve samostalno.
  
  Prvi video radovi su nastali iz potrebe da se ispuni prostor između kratkih koreografskih radova za predstavu Show, Show, Show koja je nastala u produkciji Zadarskog plesnog ansambla 2009. godine. Kasnije sam koreografirala i radila video materijale za još dva nastavka predstave (2010. i 2012.) i dala im zajednički naslov Trilogija: Show Show Show. Primijetila sam da se ne opterećujem time što nisam imala nikakvog iskustva u snimanju i stvaranju video uradaka te da uživam u eksperimentiranju s kadrovima, raznim snimkama i stop motion animacijama. Naročito sam uživala u radu s raznim materijalima kao što su voda, tekstil i plastelin u kombinaciji s manjim predmetima i igračkama koje bi zatim oživjela putem stop motion animacije. Na internetu se može pristupiti videu koji je kombinacija videa Figurine i snimke mog nastupa u kazalištu (pogledajte ovdje). Video Figurine može stajati samostalno i rado bih ga produžila. Razmišljam o njegovoj nadogradnji.
  
  Blisko ti je kazalište za djecu i mlade. Autorica si jedne takve predstave: Iz dječjeg crteža; surađivala si s Kazalištem Budilica.
  
  Zapravo, predstava Iz dječjeg crteža nije nastajala u namjeri da bude predstava za djecu i mlade, to je bilo istraživanje kako određene motive pretvoriti u plesni materijal i povezati ga s tematski raznolikim videima u koherentnu cjelinu. Naslov Iz dječjeg crteža proizlazi iz toga što su motivi iz predstave motivi koji se mogu naći u dječjim crtežima i koje često predstavljaju upravo ono što je i nacrtano – mačka je mačka, svemirski brod je svemirski brod, lopta je lopta itd. Nisam tražila dublju poantu, već sam nastojala napraviti dinamičan i zanimljiv kolaž videa i plesa. Predstava je igrala na više festivala u Hrvatskoj, više puta u Zagrebačkom plesnom centru i došla je pred dječju publiku u Dječjem kazalištu Dubrava.
  
  S Kazalištem Budilica još uvijek surađujem kad se za to otvori prilika. Volim biti protagonist veselih kazališnih predstava koje prenose poruku o nesebičnosti, prijateljskoj ljubavi, međusobnom prihvaćanju i ostalih pozitivnih poučnih priča namijenjenih dječjoj publici. Igrala sam glumačke, plesačke i lutkarske uloge te vodila satove suvremenog plesa za djecu školske dobi. Veselilo me raditi u obiteljskoj i opuštenoj atmosferi kazališta gdje su svi dobrodošli dati svoj kreativni doprinos. Uživala sam također u bogatoj kostimografiji i u interakciji sa živopisnim lutkama koje je, oboje, izrađivala umjetnička voditeljica Daniela Totić.
  
  Odlazak u London je vezan uz tvoju privatnu, obiteljsku stranu, ali i želju da upišeš magistarski studij suvremenog plesa na London Contemporary Dance School?
  
  Ubrzo nakon što smo suprug i ja odlučili preseliti u London, saznali smo da se bliži Brexit, pa da bi izbjegli komplikacije zbog izlaska UK iz Europske Unije, požurili smo s preseljenjem. U Londonu sam aplicirala i prošla audiciju za studij. Na studiju mi je bilo ugodno i opuštajuće. U školi smo, zavisno o slobodnim terminima, imali na raspolaganju čiste, tople studije, ugodnog ozračja za istraživanje i finu hranu u studentskoj kantini. Program studija je bio vrlo raznolik, uključivao je razne izborne predmete te je bio odlično pogođen u smislu opterećenja studenata. Putovala sam u školu brzim modernim vlakovima i bila relativno brzo na odredištu. Na pola studija nas je, na žalost, zatekla pandemija koronavirusa, ali to nas je s druge strane potaknulo na pronalaženje drukčijih i novih rješenja.
  
  Jedno od tih rješenja bilo je uvođenje izbornog predmeta Perch Adaptation Project koji su vodile iskusne plesne umjetnice Amy Voris i Katye Coe. Perch Adaptation Project je nudio metode za stvaranje plesnog materijala koji bi se oblikovao u solo izvedbu. Projekt se mogao prilagoditi na razna mjesta kao što su parkovi, privatni stanovi i plesni studiji, te prezentirati kroz razne modalitete i medije kao što su audio dokumenti, tekstovi i video materijali. Zbog tih karakteristika projekt je bio praktičan i lakše izvediv za vrijeme pandemije. Svi predmeti na studiju su mi bili zanimljivi i korisni, no izdvojila bih upravo Perch Adaptation Project zbog procesa koji me zaintrigirao i potaknuo na daljnje istraživanje iz kojeg se kasnije razvio moj završni rad – autoetnografska multimedijalna predstava Travelogue.
  
  Perch Adaptation Project je uključivao zagrijavanja temeljena na Body – Mind Centering (BMC™) tehnici gdje bi se fokusirali na koštanu strukturu tijela, pojedine organe unutar te koštane strukture i na probavni trakt. Kroz zagrijavanja bih osjetila kako se kroz dinamiku i kvalitetu pokreta otvarao portal u neku drugu dimenziju. Taj portal se otvarao na način da bih počela čuti šum mora kroz svoje kretanje i na neki način počela doživljavati meni jako posebno mjesto Kolovare (šetalište uz more u Zadru). To mi je bilo novo i iznenađujuće iskustvo. Prvi put sam iskusila da se tema nametnula tako snažno i sigurno te da dolazi iz neke druge dimenzije. Iz te neke druge dimenzije proizašle su i ostale tematske cjeline i motivi koji se mogu vidjeti u predstavi Travelogue. Za pronalaženje plesnog materijala sam uz već spomenutu somatsku praksu koristila i metodu improvizacije, te Chance Method kojom se koristio Merce Cunningham. Voljela bih i dalje istraživati pokret koristeći somatske prakse i vidjeti hoće li se dogoditi nešto slično. Jedna od takvih prilika za istraživanje bila bi snimanje plesnog filma na Kolovarima, mjestu koje je tematski povezano s Travelogue.
  
  Travelogue je vrlo intiman rad. Dirljiv u izloženoj promijeni osobnih svjetova, njihovom suprotstavljanju ili supostavljanju, izoliranosti i prihvaćanju; moglo bi se reći i emigrantskoj nostalgiji. Miris kave na Balkanu…
  
  Da, u Londonu me zatekla nostalgija... to me iznenadilo jer sam već prije iskusila promjenu životne sredine kad sam preselila iz Zadra u Zagreb. No, ovo je bilo drukčije. Bilo je dublje i potencirano neizvjesnošću u pogledu budućnosti, posla, financija... Nedostajao mi je hrvatski krajolik, uređenje prostora, arhitektura, način organizacije prometa, hrvatski jezik, moji prijatelji i suradnici iz Hrvatske.
  
  U početku nikako nisam mogla pronaći odgovarajuću kavu. Ja volim tursku kavu, a u Londonu se uglavnom pije instant kava. Mljevena kava koja se mogla naći u velikim supermarketima nije bila prilagođena za pripremu turske kave. Nikako nisam mogla naći pravu stvar dok nisam naišla na istočnoeuropski dućan s namirnicama koji su, čini mi se, držali Turci, i tamo pronašla željeni proizvod, pa čak i džezvu!
  
  U stresnim okolnostima neizvjesnog perioda, kad se činilo da gubim tlo pod nogama, pijenje turske kave mi je značilo više od uživanja u samoj kavi – to je bila poveznica s osjećajem normalnosti. Opažala sam i privlačilo me ono što me podsjećalo na dom, kao na primjer, cvijeće, biljke, stabla i životinje koje sam znala vidjeti i u Hrvatskoj.
  
  Pritom je prepoznatljiva tvoja poetika mekoće, suptilne izražajnosti i čistoće pokreta. I video.
  
  Imala sam potrebu uključiti u projekt fotografije iz perioda prilagodbe na novu okolinu i čežnje za domom. Rješenje sam našla kroz video. Velika većina fotografija je dokumentarne prirode i prikazuju zadarsko šetalište Kolovare, te prizore iz mog kvarta u Londonu uključujući rutu za hodanje kojom sam često prolazila radi boravka na zraku, kretanja i razmišljanja. Primijetila sam da mi ta ruta u početku nije predstavljala nešto posebno, ali mi je s vremenom postajala posebno, važno mjesto. Povezala sam to sa prilagodbom na novu okolinu, ponovnim pronalaskom stabilnosti ili tla pod nogama. Ima i fotografija koje predstavljaju asocijacije: fotografija kućice za ptice je asocijacija na dom, fotografija odložene odjeće i njenih nabora je asocijacija na more, fotografija kuhinjskog elementa špricanog uzorka je asocijacija na svemir i svemirsku stanicu koja me pak asocira na jednu neobičnu high tech probu u školi i period kad mi se činilo kao da živim u svemirskoj stanici itd. Postoji ukupno 77 fotografija vezanih za projekt, ali nisam mogla uključiti sve fotografije u video jer bi bio predug. Potpuna fotografska dokumentacija je dostupna na internetu (vidi ovdje).
  
  Planovi? Putuje li Travelogue dalje?
  
  Trenutno djelujem između Zadra, Zagreba i Londona. Nastojim naći prilike za izvedbu mojih nedavnih radova Travelogue, Dwelling Place i 18 Degrees Below the Horizon u Hrvatskoj i u Londonu. Sljedeći nastup je izvedba 18 Degrees Below the Horizon u prosincu u Hrvatskoj. Prije premijerne izvedbe Travelogue na Monoplayu, nastupala sam u sklopu manifestacije IslanDance sa dijelom iz predstave Travelogue i na poznatom londonskom Resolution festivalu sa Dwelling Place Episode 2. Nadam se nadolazećim prilikama i veselim im se.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 10. studenoga 2022.

Piše:

Maja
Đurinović