Krajem proljeća održana je prezentacija rada Plesne udruge Tiramola sublimiranog u premijernoj predstavi Niz zečju rupu. Rad potpisuju Nikolina Dolfić i Lucija Zalović, karijatide Plesne udruge Tiramola iz Splita. Predstava je ostvarena uz sudjelovanje dugogodišnjih polaznika Tiramolinih radionica suvremenog plesa, kao i radionica gostujućih pedagoga u sklopu edukacijskog programa Male škole suvremenog plesa. (Naime, Tiramola je 2020. pokrenula sjajan, ambiciozan cjelogodišnji program Mala škola suvremenog plesa, koji objedinjuje pedagoški rad i distribucijsku aktivnost s ciljem popularizacije suvremenog plesa na lokalnoj razini, sa svrhom decentralizacije suvremenih plesnih praksi.)
Pridržavajući se rođendanskih načela, obilježavanje pet godina postojanja udruge, dobar je povod da se javnosti prezentira umjetnički i pedagoški rad. Niz zečju rupu je četvrti projekt Tiramoline produkcije u nizu koje su ovi srčani pojedinci pripremili na plamenicima plesne strasti pa ih ovdje navodim. Prva je predstava pod nazivom Vaše vrijeme je isteklo održana u Amfiteatru (koreografija Nikolina Dolfić, 2018.), potom Crveno kao zeleno (koreografija Nikolina Dolfić i Lucija Zalović, 2019.), te predstava Treće lice jednine (koreografija Iva Burčul, 2020.).
No, vratimo se predstavi Niz zečju rupu i onome očitom, naslovu. Gdje tražiti vezu s naslovom i uvodnim poglavljem iz kultnog djela Lewisa Carolla Alisa u zemlji čudesa? Što predstavlja taj tjeskobni Alisin pad niz zečju rupu u kontekstu rada? I na što se uopće autorice referiraju? Zečja rupa je metaforički potencijal, rupa povezana sa različitim iskustvima, putovanjima, prozaičnim padovima i grotesknim ili nadrealnim uzlazima. Iako je predstava najavljena u formatu puta u traženju, work in progress, možda slučajno ili samo nespretno, ovaj rad u nastajanju ima zatvorenu, definiranu strukturu, s pomno razrađenim sporednim elementima, poput kostimografije, glazbe, svjetla. Tragalaštvo se vjerojatno odnosi na proces nastajanja predstave, a ne na rezultat, na igru uvijek s drugom verzijom iste igre i daje iluziju o progresu, u okviru bizarnih uvjeta rada na nezavisnoj sceni.
Predstavu otvara susljedni ulazak izvođača u mračni prostor scene. Odjeveni su u svakodnevnu odjeću – radnu, kućnu, sportsku. Oni zauzimaju mjesto na sceni minimalističkim pokretima tijela, na granici s kostobolnim gestama, te grade prostor scene naizmjeničnim trzajima kao da su skloni padavici. Kretnje postaju sve brže, eksplozivne; nekontroliran neurotični splet. Sav taj neartikulirani materijal se ubrzo transformira u skladnu izvedbenu sekvencu, kojom dominiraju uigrane, precizne kretnje, te trk, izbačaji i udari.
Strukturno je predstava zamišljena kao niz isječaka, montažnih atrakcija. Plesni materijal je gusto raspoređen unutar strukture rada, bez praznog hoda, te ga se moglo olakšati i mekšim prijelazima, da se ugodi izvođačima i publici. Svi prizori, isječci, okarakterizirani su grupnim plesnim sekvencama, te prepoznatljivim – kodificiranim suvremeno plesnim vokabularom. Važno je naglasiti da se ne izdvajaju solo forme, dueti ili terceti. Lajtmotiv plesne kompozicije jest grupa – njezina povezanost, energija, snaga i zajedništvo. Ansambl vješto koristi prostor scene, suvereno se krećući svakim njezinim zakutkom. Iz emocionalno obojanog početka u kojem dominiraju turobna čuvstva, poput očaja, razočaranja, tuge, ljutnje i bijesa, prelazimo u novu emociju i kvalitetu pokreta, eforta. Smiraj tone onkraj obzorja, a izražen u mekoći i lakoći kretanja, sve pod crvenim svjetlom reflektora, asocira na otkucaje bila, na njegov veseli, prokrvljeni ritam. Zatim slijedi dojmljiva scena mraka s lampicama, čest hipnotizirajući motiv, koji nije ozbiljno ranio dizajnersko rješenje svjetla u prostoru izvedbe.
Panorama emocionalne vrijednosti pokreta i tjelesnog naboja dala je snažan pečat cjelokupnoj izvedbi i u tome se vidi to delikatno srodstvo s djelom Lewisa Carolla, u kojem logika ne postoji ili je barem u zaboravu onog što bismo mogli sa sigurnošću prepoznati. Ništa nije kako se čini i sve je apsurdno, nastaje tako i nestaje, iščekuje ono što se možda neće zbiti. Autorice se izrijekom referiraju na nonsens koji se provlači u djelu Alisa u zemlji čudesa: „plesači ulaze u proces opetovanih uspona i padova, raslojavanja, trčanja, skakanja i stalnih pokušaja rješavanja problema“ – s one strane ogledala.
Pojedine plesne scene donose uvjerljiv plesni govor i osviještenu kvalitetu sekvenci, fraziranja, što ukazuje da autori znaju naći put kroz zečju rupu i posjeduju instinkt za pokret, uputu, hod po blatu, i tome pristupaju ozbiljno i angažirano. Geste se koriste kao inspiracija ili začetak u razvoju konkretnijeg plesnog materijala. Sav koreografski materijal je sazdan od utvrđenih plesnih sekvenci, s manjim udjelom improviziranih izvedbenih situacija, kako bi se izašlo iz začaranog kruga.
Iznenadni pad mnoštva papira sa stropa Amfiteatra unosi spektakularni, odvažni dramatski element, kao aluzija na administrativne, birokratske nebuloze koje prate većinu protagonista nezavisne scene u nastojanju za održanjem boljih uvjeta rada, u međuvremenu pokislih do kože. Tiramola tom problemu pristupa pomalo ironično, plešući na kiši papirnatih spisa u iluziji potpune sjedinjenosti, vesele se papirima, hodaju pored ili kroz njih, bacaju u vis poput sasušenog jesenjeg lišća. U završnim prizorima predstave događa se uzbibana koreografija guranja ili gurkanja izvođača na klupi, te ples ruku profinjenih manira, u kojoj čitamo preciznu geometriju moći, snagu neodoljive jednostavnosti pokreta, bljesak radosnog kontakta. Konačno, ako se može došapnuti štogod u terminima manjkavosti onda je to stvar konceptualne čitljivosti teze. Snaga predstave jest njena grupna energija i dinamika te kvalitete fraziranja pokreta, a sve uronjeno u snažnu atmosferičnost rada.
Tiramola definitivno ostaje vjerna vlastitoj poetici rada, dosljedna u nastojanju da uvijek ukaže na određeni problem, bez obzira radi li se o individualnim ili društvenim preokupacijama i temama. Zaključujem riječima autorica: „kroz mnoštvo slijepih ulica, otvaranja i zatvaranja vrata, pokušaja i pogrešaka, jedino ono što uvijek pronalazimo i što nas gura i opstaje je zajednička energija, naša igra; koja na samom kraju postaje i ostaje jedini smisao svega onoga u što neiscrpno i beskompromisno ulijevamo sav svoj trud i dajemo se do kraja usprkos sistemu koji nas neumoljivo guta“.
© Kristina Lovrić, PLESNA SCENA.hr, 25. studenoga 2022.
Niz zečju rupu
autorica Lucija Zalović
koreografkinje Lucija Zalović i Nikolina Dolfić
premijera 18. lipnja 2022., Amfiteatar, Dom mladih Split
izvode: Daria Batinić, Klara Boraska, Ivana Dadić, Irma Duilo, Sandra Duilo, Hrvoje Jakopović, Mirjana Kamber, Margarita Vuko i Lucija Zalović
glazba Hogar Jakelić, dizajn svjetla Franko Sardelić, tehnička podrška Franko Sardelić, Nikolina Dolfić, fotografija i video Darko Škrobonja
produkcija Plesna udruga Tiramola uz podršku MKC-a
