Plesna scena.hr

Paradoksi inkluzivnosti; rampa, stepenica, rukohvat

Intervju: Iva Nerina Sibila, plesna umjetnica, umjetnička voditeljica Divert (IMRC) kolektiva

• 
  
  U sklopu programa Antisezone u Muzeju suvremene umjetnosti, produljeni vikend od 20. do 22. listopada bio je posvećen desetoj godišnjici IMRC / Divert kolektiva. Održana je, i dva dana kasnije prezentirana radionica Nukleon Revisited, izvedena je predstava Druga koža, treće žene, projiciran film Lemia, prezentiran arhiv kolektiva i održan razgovor Paradoksi inluzivnosti. Iza tih deset godina nadahnutog istraživačkog i umjetničkog rada, plesnog edukacijskog projekta s misijom povezivanje plesača sa i bez invaliditeta u zajedničko istraživanje plesa, stoji Iva Nerina Sibila, koja je i ovim povodom okupila veliki broj suradnika i simpatizera, nastojeći na neki način podvući crtu. Rezime (dokumentiran na izvrsnoj internetskoj stranici divert.hr), koji broji između ostalog osam cjelovečernjih predstava, osam kraćih radova i četiri intermedijska rada, da ne pričamo o radionicama i edukativnim prezentacijama, sve to na visokoj umjetničkoj i produkcijskoj razini, vjerujem da izaziva ponos, ali i opravdava neku vrst zamora.
  
  Počela si 2012. s edukativnim, istraživačkim radionicama pri Zagrebačkom plesnom centru (pod kapom Hrvatskog instituta za pokret i ples), no pravi početak tvog interesa je vezan uz studij u Engleskoj, gdje se upravo, početkom 1990-ih formirala umjetnički jaka profesionalna inkluzivna kompanija Candoco. Kad si ti, kao plesačica, proširila obzore poimanja plesa i plesačkog tijela? Što te potaknulo na formiranje jedinstvenog plesnog kolektiva, tada još IMRC-a, kako se dogodio trenutak prepoznavanja prilike za pokretanje inkluzivnog plesnog kolektiva u Zagrebu?
  
  Pa upravo je susret s Candoco bio taj koje me trajno obilježio. Bilo je to njihovo gostovanje u Northern School of Contemporary Dance u Leedsu, gdje sam studirala, mislim da je to bilo 1993. kada sam se prvi puta susrela s plesnim ansamblom u kojem su bili plesačice i plesači standardnih i ne-standranih tjelesnih mogućnosti. Tada se to nazivalo „integrated dance“, što današnja terminologija ne podržava. Gledalište je bilo krcato, njihov je repertoar bio energičan, radikalan, provokativan..., a kao novi članovi plesali su neki od alumna škole, dakle naši kolege koji su netom bili diplomirali. Candoco je tada bio na putu uspjeha, otvarala su im se sva vrata, pljuštale su kontroverze, ali i sjajni radovi, tako da je to za nas studente bila senzacija. Nisam bila sprema za taj susret, bila sam šokirana, i moje kompletno poimanje plesa kao izvedbene umjetnosti duboko se uzdrmalo. Slijedećih nekoliko godina sam, uz Julyena Hamiltona po radionicama i seminarima, slijedila upravo Candoco.
  
  Priča s IMRC-om je započela zahvaljujući kontinuitetu programacije Tjedna suvremenog plesa odnosno Mirne Žagar koja je dovodila na zagrebačke odnosno hrvatske pozornice ne samo Candoco, nego i druge izuzetno važne skupine koje su iskoračivale iz standardnih okvira plesnih kompanija, a konkretno, nadovezala sam se na rad Amele Pašalić koja je, prateći svoj interes dovodila inozemne umjetnike / edukatore koji su se bavili inkluzivnim radom u ZPC. Jedan od tih umjetnika bio je Jordi Cortez Molina, koji je mojoj generaciji bio poznat kao jedna od najupečatljivijih zvijezda DV8 skupine i tako sam se pojavila na radionici. Tamo se okupila izuzetno uzbudljiva ekipa i ponudila sam Ameli i Mirni da krenemo raditi kontinuirano.
  
  Već prvi radovi kojima ste se predstavili publici, vrlo izražajne i dojmljive koreografske minijature, privukli su priličnu pozornost; „poetski biseri suvremenog plesa, nešto što vraća u osobne dubine, provocira pospremljenu osjetljivost i empatiju koju smo sve rjeđe spremni pustiti kroz kožu“, napisala sam nakon duboko dirljivog dueta Neree Lasić i Nikole Oreškovića, jedne od minijatura objedinjenih pod naslovom From Body do Body (2014.). Izvrstan je i filmski zapis kratkog dueta Lemia (autorica Sindri Uču) koji je, srećom, ovjekovječio scensku čaroliju susreta i partnerske kemije različitih, specifičnih tijela Mie Kevo i Leona Goličnika. U popratnom tekstu uz Lemiu spominješ „zaigranu potrebu da se uznemire uobičajeni pristupi“. Koliko ste ti, vi sami bili uznemireni tim novim, naslućenim i načetim potencijalima izvedbene umjetničke prakse?
  
  Sve što smo radili tada, prije desetak godina, a tako je i sada, je živo, stvarno, ranjivo, neposredno. Ulozi, kako fizički, vremenski, logistički, emocionalni, kreativni, kod svih uključenih su veliki, jer je razina izloženosti veća nego u standardnim situacijama. Pitanje povjerenja u ideju i proces, kao i potrebe (pojedinačne i kolektivne) da se neka minijatura ili kasnije predstava dogodi je jaka i dolazi iz drugog mjesta nego kod uobičajenih plesnih produkcija. Drugi su parametri u igri koji određuju vrijednost.
  
  Uvedemo li pojam uznemirenosti, za mene je to značilo preuzeti ogromnu odgovornost, jer mi je u startu bilo jasno da je moja pozicija kao „elitno“ i „vani“ školovane plesačice bez invaliditeta, koja pokušava mainstreamati ideju integracije – inkluzije na hrvatske pozornice, koje, u širom smislu kazališnog obzora, jedva toleriraju suvremeni ples kao takav, a osobno bez ikakve veze sa sektorom koji se bavi osobama s invaliditetom, vrlo neobična. I nadalje, otkrivanje na koji način alati suvremenog plesa mogu rastvorit zaista neočekivane performativnosti građene od posve unikatnih psihofizičkih iskustava, svim uključenima s ove ili one strane rampe je pomaknulo perspektivu, ako ne i paradigmu, o tome što radimo plesom. Na nekim razinama to je i uznemirujuće, a širi sustav, bilo produkcijski bilo diskurzivni, ne prate ovakve iskorake.
  
  Nakon izvedbe cjelovečernje multimedijalne predstave Druga koža, treće žene (Festival Umjetnost i žena, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, lipanj 2021.) u Đakovu smo održali Kritički parkour pod naslovom: Inkluzivnost i intermedijalnost kao nova ekologija izvedbe. Ekologija je znanost o odnosu organizma i okoline, njihovom međusobnom utjecaju; koliko daleko seže primjenjivost saznanja ove nove ekologije izvedbe?
  
  Taj naziv je izašao iz materijalnosti same predstave, koja koristi intermedijalne alate poput videa, live-streama, uživo generiranog zvuka, a inkluzivnost smještamo u izvođački ansambl koje je mixed-ability, raznih generacija, kao i raznih plesačkih pozadina, u smislu edukacije i stila izvedbe. Pojam ekologije unutar plesne zajednice pojavljuje se već neko vrijeme, i za mene to je pojam suprotan ekonomiji, u smislu imperativa ekonomičnosti i produktivnosti, a čitam ga prvenstveno kao pitanje – na koji se način odnosimo jedni prema drugima i kako ti odnosi proizvode vrijednost odnosno značenje?
  
  Koreografija je u svojoj biti stvaranje odnosa, tako polazeći od toga da je moja izvedba, način na koji organiziram svoje (plesno) ponašanje u potpunosti po-vezano i uvjetovano, pa da odem i malo dalje – da ono postoji – isključivo i jedino u odnosu na kolegice na sceni, razmišljam o izvedbi kao eko-sustavu, u smislu da smo istovremeno i organizmi i okolina. Pojmovi suradnje, kolektivnosti, feministički pristupi dramaturgiji i ableizmu nadovezuju se sasvim logično, gotovo nezaobilazno.
  
  Sve to primjenjivo je i aktivno na mnogim razinama u nezavisnoj suvremeno-plesnoj sceni, ali je vidljivije, očitije je kada se radi s mixed-abiltiy grupom. Čini mi se da je naša odgovornost danas više nego ikada, kao umjetnica, kulturnih radnica, edukatorica, somatskih prakitčarki itd. – kreirati i činiti operativnim odnose temeljene na brizi i zajedništvu i kritici postojećih modela spektakla, površnosti, eksploatacije… To sigurno neće za nas učiniti korporativni ili militaristički sektor koji kreira našu realnost.
  
  Važno mi je istaknuti da je predstava Duga koža, treće žene nastajala od 2019. do početka 2021., dakle tijekom najgore COVID + potresi krize, a u suradnji Diverta, Plesne grupe Magija iz Rijeke koju vodi Gordana Svetopetrić i KIP-a iz Splita koji je vodila Mia Kevo, što je značilo putovanja na relaciji Zagreb – Rijeka – Split. Proces je bio obilježen zabranama, propusnicama, izolacijama, ruševinama.... prepreke su se gomilale do zaista apokaliptičnih scenarija. U predstavu je upisana naša potreba da nastavimo raditi / biti / plesati zajedno. Finalni produkt, estetika, koherencija, dramaturgija, znači svi imperativi koreografske ekspertize, dobili su tako potpuno nova značenja.
  
  U završnom razgovoru s okupljenima u nedjelju u dvorani Gorgona postavila si nekoliko vrlo konkretnih pitanja. Koliko je ovih deset godina prakticiranja kolektiva promijenilo hrvatsku plesnu scenu, a koliko općenito društvenu zajednicu? Koliko je poradio na samopouzdanju plesača s fizičkim invaliditetom i njihovoj vidljivosti? I najzanimljivije, i paradoksalno, što zadire u srž naše civilizacije, i što si naglasila naslovom cijelog programa, ako stalno ističemo „inkluzivnost“ ne znači li to da ne možemo odlijepiti od apriorne nejednakosti? Bez obzira na suvremenu misao i izvedbene teorije; i premisu ravnopravne pozicije svih plešućih tijela: svako od njih je jedinstveni primjer nošenja s vlastitim ograničenjima. (Tu je i neodoljivi Foucault koji nam je nadahnuto otvorio nove vidike: svako „moje tijelo“ se mora strpljivo nositi svojom, „nemilosrdnom topijom“, da bi moglo procvjetati u jednu od u njemu „zapečaćenih utopija“.) Svi prisutni su podržali tebe i projekt i izrazili vjeru i potrebu nastavka djelovanja Diverta. Kako bi ti sažela svoje ideje, misli i stavove nakon deset godina djelovanja?
  
  Čini mi se da je to sažimanje bilo upravo organizacija tog velikog kruga unutar kojeg su se čule različite perspektive, vokabulari, vrijednosti, prepreke, odnosno dogodila se razmjena izvan uobičajenih zajednica. Bilo mi je izuzetno važno da smo svi okupljeni na velikoj sceni, a da u diskusiji sudjeluju dugogodišnji sudionici ovog projekta koji su ga obilježili autorski poput Silvije Marchig ili Aleksandre Janeve Imfeld, izvođački poput Leona Goličnika, Nikole Oreškovića, Nereje Lasić, Marine Bure i suradnički kao Tamare Bračun da navedem one koji su se mogli odazvati, zatim tu su bili naši novi izvođači, mladi novinari, kolegice i kolege plesni umjetnici, kao i predstavnici OSI organizacija...
  
  Cilj tog skupa bio je inicirati širi forum oko ideje plesa kao inkluzivne umjetničke prakse i staviti u izravni dijalog neke od zainteresiranih aktera. Naime, kontekst u kome djelujemo značajno se promijenio u ovih deset godina. Inkluzija je, u svim svojim aspektima, na samom vrhu prioriteta EU, tako da raznim natječajima i projektima te politike sipe i na naše scene, što je odlično. A ono što mi je i dalje zagovaram je stvaranje uvjeta na profesionalnoj izvedbenoj sceni za osobe s invaliditetom, u smislu stvarne dostupnosti edukativnog sustava, autorskih produkcija, mogućnosti gostovanja i tako dalje. To je rad na strukturnoj razini koji zahtijeva aktivaciju i predanost sa svih strana, naime jedno su projekti koji osiguravaju pristup i dostupnost OSI, ili koji su namijenjeni OSI, a drugo su dugoročni i stabilni programi kojima će se osigurati umjetnički razvoj i profesionalna perspektiva zainteresiranim mladih osoba s invaliditetom. To ne može biti odgovornost i domena malih organizacija poput Diverta ili Magije, jer djelujemo unutar sistema u kojemu smo i sami neprekidno izloženi iscrpljujućem projektnom financiranju, stalnom dokazivanju vrijednosti i na kraju međusobnom natjecanju za neke male dotacije.
  
  U mom iskustvu, na temelju radionica, rada na predstavama i gostovanja, inkluzija se i dalje zaustavlja na pitanjima transporta i bazične fizičke dostupnosti – rampi, stepenica, rukohvata i osobnih asistenata. I to se jako polako i nesustavno pomiče.  Naravno da radimo dalje, radionički program se odvija kontinuirano, trenutno u prostoru Plesnog centra TALA – TALA PLE(j)S, nadamo se novim izvedbama predstave Neobične ljubavi autora Žaka Valente koja je rađena za djecu, i koja zaista oduševljava kad god ju zaigramo, u planu je zagrebačka premijera Treptaj tišine, autorice Tamare Bračun u kojoj uz nju igra Marina Bura, nadam se da ćemo Drugu kožu zavrtjeti ponovno...
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 1. veljače 2023.

Piše:

Maja
Đurinović