Plesna scena.hr

Ima li mjesta za mlade umjetnike?

Uz performans Horizont mora i mlijeka – godišnje čišćenje Jurja Šantorića, Mjesni odbor Voćarska, Zagreb, 26. siječnja 2023. i pop-up izložbu Dolazim u posjetu, Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb, 31. siječnja – 4. veljače 2023.

• 
  
  U ritualnom obrascu etnološke knjige Hod kroz godinu (1998) Vitomira Belaja kao da je naslovljeno izvedbeno godišnje čišćenje Jurja Šantorića, njegov performans Horizont mora i mlijeka – godišnje čišćenje, koji je izveo u Mjesnom odboru Voćarska točno na godišnjicu izvedbe svoga prvoga performansa Horizont mora i mlijeka – perspektiva autopozdrava u Kulturnom centru Magacin u Beogradu. (Pritom student-aktivist nosi i ime Zelenoga Jurja, praslavenskoga božanstva vegetacije.) Istoimena naslovna sintagma Horizont mora i mlijeka metaforički i zrcalno nastoji spojiti umjetnikove dvije životne postaje – Balkan i Mediteran. Ovim ciklusom performansa Šantorić otvara sljedeća aktivistička pitanja: „što znači godinu dana umjetničkog rada, koji je odnos mladih umjetnika i mreže te kakve egzistencijalne uvjete tržište danas pruža mladim akterima u kulturi“. Istovremeno, postavljanjem maske magarca na glavu u trenutku kada velikom sjekirom na panju siječe, razbija drvene bojice, performans Horizont mora i mlijeka – godišnje čišćenje je i izvedbena posveta grupi srednjoškolaca Traveleri, prvim našim performerima, i njihovom izvedbenom magarcu (jedinom zagrebačkom magarcu 1922. godine).
  
  Izvedbeni hod završnoga performansa Horizont mora i mlijeka – godišnje čišćenje označen je tankom crvenom niti koju je Juraj Šantorić podastro puteljkom od autobusne stanice do Mjesnog odbora Voćarska čime umjetnik-aktivist generira daljnja pitanja: „Egzistencija traži potvrdu institucije, a institucije generiraju mrežu. Ima li mjesta za mlade umjetnike? Borba konceptualnog i mitološkog s prostornošću i otporom.“
  
  Podsjećam na umjetnikov aktivistički performans Akademski ZZZ...: (omaž ustajalom znanju) kojim se ispred zgrade Starog kampusa Sveučilišta u Zadru osvrnuo na ulogu akademskog građanina / građanke u današnjem društvu, kao i na probleme s kojima se zadarski studenti/ice susreću prije turističke sezone. Naime, datum 30. lipnja 2022. (kada je performans izveden), odnosno 1. srpnja označava datum kada se studenti/ice moraju iseliti iz iznajmljenih stanova zbog početka turističke sezone te od studenata prema zakonima tržišta postaju turistička radna snaga, i to prvenstveno konobari/ice. Među ostalim, u proglasu Juraj Šantorić ističe sljedeće: „Studij kao period inicijacije foucaultovskim se rječnikom iz početno prezentiranog poligona u izoliranom kampusu pretvara u usisivač pod kojim student/ica postaje pasivan, a tako i podoban te uklopiv u aktualni poredak fatalističkog konzumerizma.“ Tom prigodom se referirao i na performans Tomislava Gotovaca aka Antonija G. Lauera Od jutra do mraka (2005) koji je, među ostalim, izvedbom spavanja na glavnom zagrebačkom trgu problematizirao nedostatak dijalektike u ritmičnosti današnjih agora kroz koje se „mrtvački gibamo“.
  
  Juraj Šantorić u svom se performansu aktivistički nadovezuje i na slučaj profesorice Ene Nedić koja je 2020. godine ispred Skupštine Srbije zapalila sve svoje diplome s obzirom na to da u takvom društvu NE ŽELI posao. Kao što je vidljivo iz proglasa, tim se aktivističkim performansom umjetnik-aktivist nadovezao na Foucaultov intervju Obredi isključivanja (Foucault Live. Interviews, 1966–84, New York, 1989) u kojemu Foucault kritički razmatra kako su danas kapitalističke norme upisane u pedagoški nadzor i kaznu te dijagnosticira kako se u tom smislu sveučilište gotovo uopće ne razlikuje od sustava u arhaičnim zajednicama gdje su mladiće u adolescentskoj dobi držali izvan sela te ih podvrgavali inicijacijskim obredima koji ih odvajaju i prekidaju im svaki doticaj sa stvarnim, aktivnim životom. Odnosno Foucaultovim određenjem: prva je funkcija sveučilišta da studente izbaci iz optjecaja. No, druga mu je pak funkcija – uklapanje. Nakon što je student šest ili sedam godina života proveo u tom umjetnom društvu, postaje stopiv – društvo ga može usisati.
  
  Cijeli je taj izvedbeni hod kroz godinu umjetnik-aktivist zaokružio svojom prvom, a ujedno i samostalnom izložbom u Galeriji Miroslav Kraljević pod nazivom Dolazim u posjetu (kustosica Petra Šarin) koja je strukturirana kao petodnevni pop-up event gdje formu izložbe Juraj Šantorić kao student etnologije i antropologije (u Zadru) tretira kao metodu u kojoj s jedne strane, kako ističe, retrospektivno prezentira svoje radove nastale na području performansa, a s druge strane supstrat koji je bio izvedba pokušava arhivirati kao događaj, odnosno prevesti izvedbeno u područje likovnih instalacija. Izložba koristi, istražuje praksu korištenja forme izložbe kao metode, djelujući gotovo kao komentar mogućnosti umjetničkoga prevođenja umjetnosti performansa u instalaciju ili instalaciju-arhiv. Dakle, i sama je izložba istraživačka metoda, kako navodi Maja Flajsig u popratnom katalogu izložbe, a pritom su svi dokumenti performansa na toj izložbenoj instalaciji međusobno interpretativno povezani tankom crvenom linijom, autocitatom iz njegova zaključnoga performansa.
  
  Claire Bishop navodi da se instalacijska umjetnost (engl. installation art) odnosi na vrstu umjetnosti u koju gledatelj fizički ulazi, a koje se često opisuje kao „teatralno“, „imerzivno“ ili „iskustveno“, što znači da pretpostavlja utjelovljenog gledatelja. Upravo je tako bilo i na pop-up izložbi Dolazim u posjetu Jurja Šantorića; student-aktivist zahtijevao je utjelovljene posjetioce.
  
  Završno, podsjećam da ja Juraj Šantorić prošle godine organizirao i Ad hocK kolegij u organizaciji studenata – umjetnost performansa, a koji je nastao, kako je isticao u brojnim svojim javnim govorima, kao reakcija na nedostatak obrazovanja u području umjetnosti performansa. Poseban je naglasak pritom stavljen na polaznike/ice programa da se upuste u samostalno kreiranje performansa te da njeguju svoj umjetnički identitet, jednako kao i refleksivno-kritički identitet. Juraj Šantorić je jedan od iznimnih primjera koji je zaista angažirano shvatio Foucaultovu kritiku neoliberalnoga sveučilišnoga programa. Dakle, nakon što je kao student šest ili sedam godina života proveo u tom umjetnom društvu, Juraj ne želi postati stopiv, ne želi da ga društvo usisa, kao što se nažalost događa s mnogim kreativnim pojedincima.
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 18. veljače 2023.

Piše:

Suzana
Marjanić