Preplitanja i rasplitanja zajedničkoga rada

Razgovor o Predstavi koja nastaje Nomadske plesne akademije Hrvatska

  • Predstave koja nastaje, foto: Sindri Uču

    U prostoru koji odnedavno predstavlja novo žarište plesnih događanja, TALA PLE(j)S-u, 16. studenoga 2022. godine održana je premijera Predstave koja nastaje. Ona okuplja izvođačice i koreografkinje u, kako ga i same nazivaju, privremeni kolektiv. Čine ga Koraljka Begović, Aleksandra Janeva Imfeld, Mia Kevo, Larisa Lipovac Navojec, Nives Soldičić, Melita Spahić Bezjak i Irma Unušić. Predstava odiše izgradnjom nenametljivog zajedništva koje naglašava snagu svake od izvođačica istovremeno poštujući njihove različitosti. Ova je predstava ujedno i prva premijera Nomadske plesne akademije Hrvatska koja počiva na temeljima pokretanja, lobiranja, usmjeravanja i građenja boljih prilika za plesnu umjetnost u regiji. Kako i sama predstava počiva na zajedničkom promišljanju i koautorstvu iz kojeg ona nastaje, Una Štalcar-Furač ulazi u dijalog s cijelim kolektivom s ciljem zajedničkog promišljanja rada u kolektivu. Svako pitanje nudi odgovor jedne od autorica, a uz njega slijedi kratki prozni tekst sastavljen od pojmova izvučenih iz odgovora ostalih izvođačica.
    Predstave koja nastaje, foto: Sindri Uču
    Koje su ideje i misli Nomad Dance Academy otpočetka postojanja i kako su se one transformirale do danas? Pomaci na koje ste ponosne ili koje biste voljele istaknuti?

    Melita: Nomad Dance Academy povezuje profesionalne plesne umjetnike iz različitih gradova Hrvatske i usmjerena je na dijeljenje iskustva, razmjenu znanja, edukaciju. Zajedničkim snagama promišljamo važna područja naše nezavisne plesne zajednice. Susretima smo jačale jedna drugu, odnosno kolektiv je taj koji je jačao pojedince u njihovom edukacijskom, izvedbenom i produkcijskom radu. Važne su nam potpora, povjerenje i razmjena stečenih ekspertiza u različitim područjima. U samim počecima promišljale smo brojne oblike suradničkih projekata kojima smo razvijale modele suradnji s ciljem podupiranja i jačanja lokalnih plesnih zajednica. Mogle bismo ih definirati i zagovaračkim idejama s ciljem jačanja umjetnica i njihovih organizacija u različitim sredinama. Vizionarski smo postavljale ideje i ciljeve koji nisu do kraja ostvareni, uglavnom zbog podkapacitiranosti svih partnerskih strana i nedovoljnih financija. Tijekom godina smo ponajviše promišljale i ostvarile pedagoške, produkcijske, zagovaračke i suradničke elemente iako je strast za plesom i izvedbeno polje djelovanja zapravo prvotno.

    Naše ideje gledane izvana vjerojatno su utopijske i nejasne, ali neke, a čije sjeme je dio NDA Cro promišljanja, i danas rastu. Upravo ta želja i strast za izvedbom i dijeljenjem iskustva u procesu rada na predstavama kao i u zajedničkom kolektivnom izvođenju ponovno je aktivirala nas -radnice u plesnoj kulturi u umjetnički i kreativni proces. Od pomaka mi se čini važnim istaknuti zajedničko kolektivno promišljanje i poticanje kolegica u Rijeci koje su nakon jednog našeg radnog okupljanja pokrenule danas važan festival PERISKOP. Okupljanje u Karlovcu i izvedbeni improvizacijski performans na rijeci isto je jedan od trenutaka koji je važno istaknuti. Isti se dogodio za vrijeme pandemije i možda nas sve potaknuo na novo promišljanje i oživljavanje prijašnjih zaboravljenih programa: Nomad on the road, Sjeme, Nomadografija su samo neki od njih. Najveći uspjeh ipak je ova predstava. Mislim da je uistinu jedinstveno da je ovaj izvedbeni kolektiv formiran od plesačica koje djeluje svaka u različitom gradu, i da je financiranje projekata izvan centra Zagreba nužno.

    pokrenuli i usmjerili
    jačali pojedince
    različitost, individualnost, želja, namjera, prijedlog, mišljenje…
    kolektiv je koji jača pojedince
    zagovaračkim idejama
    detektira potencijalne nedostatke
    neopipljivo pokretanje i usmjeravanje
    Predstave koja nastaje, foto: Sindri Uču
    S obzirom da je Predstava koja nastaje prva predstava proizašla iz kolektiva Nomad Dance Academy CRO, možete li objasniti začetak te ideje i kako je ona provedena do premijere? Koji je bio način, ritam i kako je izgledao proces rada na predstavi? Zašto baš – predstava?

    Aleksandra: Ideju nastajanja raspisale smo Koraljka i ja, ali se odmah na prvoj rezidenciji rasprava usmjerila u par pod-tema s kojima smo dalje radile. Nastajanje je otvorilo toliko mogućih smjerova da smo se u jednom momentu morale odlučiti na nekoliko fokusa jer je postalo preopćenito. Radilo se kroz četiri rezidencije. Krenule smo u Zagrebu s gostima iz regije pa u Bjelovaru, Rijeci i kraj procesa u Zagrebu. Prve tri rezidencije bile su fokusirane na upoznavanje - međusobno i načina na koje radimo i čime se bavimo te na otvaranje svega! Zadnja je faza bila usmjerena prema formatu predstave i traženju zajedničkog fokusa koji želimo iskomunicirati s publikom. Format predstave u odnosu na otvoreni proces donio je još više zanimljivih rasprava i eforta oko donošenja odluka, a samim time i odustajanja od nekih vrlo osobnih uvjerenja u susret povjerenju prema zajedničkom.

    upoznavanje
    u raspravi i efortu oko odluka
    povjerenju oko odluka
    gdje tijela promišljaju oko odluka
    tijela koja grade i eksperimentiraju
    koja pomiču svojim djelovanjem

    Predstave koja nastaje, foto: Sindri UčuOno što je važno u kolektivu i koautorstvu svakako je komunikacija, dijalog, oblikovanje različitih prijedloga, praksi ili ideja u nešto, u ovom slučaju – u predstavu. Na koji ste način to radile kroz predstavu, koje alate ste koristile kako bi dijalog bio uspješan, usmjeren na cilj?

    Larisa:
    Radile smo kako inače radimo, dinamično, žustro, energično, glasno. Branile smo svoje stavove, radile kompromise, slušale se, ljutile se, plakale, smijale. Jako smo se zabavljale. A ono najvažnije: bile smo iskrene. Predstava je predivna, plesna, snažna, fragilna, vidi se individualnost svake od nas i dokaz je da je to najveća ljepota. Imati takve suradnice, kolegice i prijateljice u dvorani s kojima ostvaruješ iskreni dijalog, a probleme rješavate zajednički, podržavajući se, je kolektiv! Često je teško, ali iskreno to je jedino u što ja vjerujem osobno. Oplemenjuje i nas i zajednicu u kojoj djelujemo.

    zajedničko i veliko
    impulsi i energija.
    alati se mijenjaju - otvoreni za promjenu,
    izbalansirano s energijom u prostoru
     bile smo ono što jesmo
    to je veće od bilo koga od nas

    Kako biste opisale ovaj kolektiv, koje vas asocijacije vežu uz njega? Koja je snaga vašeg kolektiva?

    Aleksandra: Snaga i zajedništvo je u dubokoj volji i velikoj energiji koju je svaka od nas uložila, kako bi radila za druge i za to da ples nađe prostor u društvu. Zanimljivo je, i specifično za ovu predstavu je da smo sve različite u odnosu na edukaciju i iskustvo koje imamo kao izvođačice i smatram da je to veliki dobitak za gledatelje, jer su suočeni s raznim stilovima kretanja i plesačicama različitih generacija i ženskih identiteta koje plesom surađuju pred publikom. Za mene je asocijacija sto ljudi – sto ćudi! Ne znam jesam li prije bila u kolektivu gdje su ljudi baš toliko karakterno različiti. Ali za mene smo nevjerojatno komplementarne.

    živući koji raste prema tome i za to
    i ima snagu
    u punom povjerenju
    pojedinih kvaliteta
    u različitosti komplementarnih
    Predstave koja nastaje, foto: Sindri Uču
    Možete li prepoznati svoju ulogu u kolektivu, okarakterizirati ju ili na neki način opisati? Postoje specifičnosti kroz koje skupine ljudi funkcioniraju ili ih formiraju, a demokratičnost mnogobrojnog umjetničkog kolektiva je zanimljiva početna točka kroz koju je nekad teško održati ideju kolektiva živom... Jeste li se bavile tim pitanjem na neki način (kolektivno ili osobno)? Na koji način je svaka članica dobivala prostor u kreaciji?

    Irma: Dosta često smo se bavile tom tematikom, što zajedno u kolektivnim razgovorima van procesa rada ili unutar samih procesa, ali i osobno. Na početku smo krenule s idejom da svaka doprinese na gotovo jednaki način – istim pristupom no kako smo se bližile kraju to se je više pojedina uloga članice izražavala i definirala. Mislim da bi bilo najbolje kada bi jedni za druge odgovarali na ovo pitanje, a iz mog kuta čini mi se da je moja uloga bila u smjeru podrške. Zbog različitosti svih članica kolektiva svaka je na svoj specifičan način dobivala prostor u kreaciji.

    organizator inicijator
    da, ali
    vraćam vam loptu
    da, ali
    tako je neopisivo i snažno
    vodim i prepuštam biti vođena, osluškujem
    to je tako super

    Predstave koja nastaje, foto: Sindri UčuŠto ste kroz ovo koautorstvo dobile kao umjetnica svaka za sebe?

    Aleksandra:
    Ja sam se vratila u pokret nakon teške povrede zbog koje se već godinama nisam usudila stati na scenu pa čak ni u grupnu improvizaciju. Naučila sam jako puno iz prakse svake od njih koju su podijelile s nama i bila sam suočena sa svojim manjkavostima u kolektivnom radu i trudila se opet ih korigirati. Bilo mi je divno biti dijelom jedne nepredvidive priče i u kontaktu s toliko divnih žena koje neprocjenjivo cijenim za sve što svaka od njih radi i želim i dalje pronalaziti načina da nas okupljam i da podržavamo pojedine projekte koji u tom momentu trebaju grupnu podršku, bilo to u svojoj lokalnoj sredini ili kao pojedinci.

    Irma: Definitivno sjajno provedeno vrijeme uz raznovrsne emocije koje je rezultiralo jednom pričom koju kroz predstavu prenosimo, a koja se može čitati na mnogo različitih načina.

    Melita: Dijeljeno iskustvo u procesu stvaranja rada i dragocjenu mogućnost biti dio i okružena predivnim ženama, kolegicama, prijateljicama, suradnicima, uspješnim radnicama.

    Larisa: Lijep proces i kvalitetnu predstavu iza koje stojim.

    snažan pokretač
    manjkavosti i priče
    neprocjenjivo i nepredvidivo
    prenosimo i stojimo

    Kako je vaše iskustvo bivanja pokretačica, otpetljačica u svojim sredinama, utkano u motive ili misli u Predstavi koja nastaje?

    Irma: Pokretanje, kretanje, stajanje, mirovanje, pokretanje, zapetljavanje, otpetljavanje… nekada ovim redoslijedom, nekada malo izmijenjenim, ali vrlo ustaljeni tijek radnji, akcija ili mirovanja u mojoj sredini u kojoj sam bazirana. Sve ono kako djelujem u svojoj sredini zaista se preslikalo u predstavi i u cijelom procesu rada. Moje djelovanje u Bjelovaru jako je vezano uz odnose s drugima akterima iz grada, važan mi je kolektivni, timski rad pa za bilo koji projekt koji želim da se ostvari, uvijek njegujem takav pristup, a pritom su mi važne suradnje s lokalnim institucijama i manjim udrugama, pa tako i još manjim sredinama u okolici. No dogodi se i zamor, tada uzmem pauzu, jer puno je energije potrebno za pokretanje, a pogotovo za kontinuirano održavanje sadržaja u manjim sredinama. Tada otpetljavam i puštam. Vjerujem u male promjene koje su važne i ključne.

    pitam se često otkud...
    ja sam graditeljica
    ja tako volim kretanje i pokretanje
    tu sam našla svoju ulogu
    promatra, prepoznaje, zapetljava...
    ja sam otpetljačica!
    no dogodi se i zamor
    tada puštam... tada postajem dio.
    Predstave koja nastaje, foto: Sindri Uču
    Možete li navesti prednosti rada u kolektivu iz vlastitog iskustva ili promišljanja vezana za njih? Možete li usporediti ovaj proces s nekim drugim koji ne nosi predznak koautorstva? Ima li negativnih strana?

    Mia: Postoje naravno i prednosti i izazovi unutar procesa suradnje. Sam proces kao takav uvijek donosi višestruke perspektive, dinamičan je, pa tako i u ovom kolektivu. Zajedničkim pristupom radu unutar samog kolektiva i samog procesa otvaraju se novi prostori osluškivanja, pregovaranja i prihvaćanja, prenošenja. Sama ideja zajednice znači usredotočiti se na čin pripadnosti kolektivu kao procesu koji se temelji na davanju i primanju. Postulate našeg kolektiva i umjetničkog procesa snažno prikazuje i rečenica talijanskog filozofa i teoretičara Roberta Esposita koji zajedničko/zajedno/zajednicu odnosno communitas definira kao „Dar koji se prenosi od jednog do drugog, a ne pripada nikom."

    ja ne znam raditi sama
    artikuliram
    i imam sreće
    argumentiram
    stvarati okruženja na zajedništvu i brizi
    osluškujem, pregovaram, prenosim, prihvaćam
    moguće da nam je kao umjetnicima to zadaća
    šušur, dinamika, rasprava
    kolektiv je koji jača pojedince
    Predstave koja nastaje, foto: Sindri Uču
    Vaše misli o balansiranju dviju strane rada u kolektivu/koautorstvu: s jedne strane vlastitog identiteta, autorstva, prakse i s druge njihovo stapanje u kolektivno stvaralaštvo, pristajanje na kompromis…

    Aleksandra: Za mene je postojalo vrijeme kad sam smatrala da svaka osoba treba dobiti jednak prostor za vođenje, predlaganje unutar kolektiva, a sada smatram da je lijepo to što se u odnosu na prirodu čovjeka otvaraju pozicije za svakoga da pridonese na svoj način. Nekad će osoba koja nije puno rekla pridonijeti puno više su-kreiranju svojom participacijom i spremnosti na kompromis nego ljudi koji su naviknuti voditi i odlučiti za druge, ali je to sigurno stvar ravnoteže.

    © Una Štalcar-Furač, PLESNA SCENA.hr, 18. veljače 2023.