Plesna scena.hr

Ono što nas pokreće

Tanztheater Wuppertal Pina Bausch: Cafe Müller / Common ground(S) / Posvećenje proljeća

• Prije pedeset godina u Zapadnom Berlinu sahranjena je znamenita modernistica Mary Wigman (1886-1973), ikona njemačkog Ausdruckstanza, a od posljedica infarkta umire baletni umjetnik, klasicist John Cranko (1927-1973), veliki koreograf, osnivač i voditelj Stuttgartskog baleta. Iste te 1973., Arnold Wüstenhöfer, umjetnički ravnatelj Opernhaus Wuppertal, poziva Pinu Bausch, tadašnju solisticu Essen Folkwang Balleta da preuzme mjesto umjetničke voditeljice Baleta, koji je, usput, sedam godina, od 1965. do tada, vodio Ivica Sertić (uz asistenta i suradnika Marijana Jagušta, i solisticu Ludmilu Naranđa-Sertić.) Pina je preuzela wuppertalski Balet i ubrzo ga, u skladu s tradicijom njemačkog ekspresivnog plesa (koji je nasljedovala od svog učitelja Kurta Joossa), preimenovala u Tanztheatar. Ostalo je povijest.
  
  U petak, 27. siječnja 2023. navečer stigle smo u Wuppertal. U subotu ujutro, iako je naravno predstava bila tek navečer, uputile smo se do Opernhaus, kazališta u kojem je prije pedeset godina pokrenut i u kojem još uvijek stanuje Tanztheater Pine Bausch (uz dramu i operu). Silno uzbuđene, poput hodočasnica, morale smo provjeriti gdje je to sveto mjesto i kako izgleda na danjem svjetlu, koliko nam treba od hotela, kad možemo podići karte... I onda se, navečer, dogodila ta nevjerojatna privilegija gledanja dva kultna rada te čudesne umjetnice čiji je radikalni pomak u poimanju, pristupu i izvedbi plesnog teatra imao nemjerljiv utjecaj na suvremeno kazalište.
  
  Vrativši fokus na zapretene dubine ljudskih bića, na ono što ih pokreće, motivira i razdire, Pina je kreirala i specifičan plesni jezik, koji savija i lomi i razbacuje duge linije baletnih pozicija tijela. (Kao da su Wigman i Cranko dobili nasljednicu u jednoj osobi.) Snimke Cafe Müller (1978) i Posvećenja proljeća (1975) pogledale smo više puta, no ovaj je doživljaj žive izvedbe uz živu glazbu Simfonijskog orkestra Wuppertal pod ravnanjem Patricka Hahna (i uz Dominiquea Mercyja kao glazbenog savjetnika), nadmašio sva naša očekivanja i otvorio nove dimenzija djela. I svjedočio živoj Pini.
  
  „Volio bih kad bi u budućnosti svi mogli plesati Cafe Müller.“ Izjavio je to Boris Charmatz, od kolovoza 2022. novi voditelj Tanztheater Wuppertal, koji je obnovom Cafe Müller (premijerna izvedba 21. siječnja 2023.) započeo novi projekt širenja i održavanja Pininog djela, u želji da to „kanonsko djelo nikada ne doživi svoj kraj, poput onih staklenih rotirajućih vrata u stražnjem djelu scene koja uvijek ostaju otvorena“. U razgovoru sa Mariette Piekenbrock, objavljenom na stranici Thanztheatera, Charmatz naglašava kao imperativ svog djelovanja održavanje Pininog plesnog jezika i prijenos koji će današnjim tijelima omogućiti da progovore njime. „Ona je razvila ekspresionizam boli, kazalište samoće i melankolije. (…) Nisam došao na ovu poziciju da bih izbacio stare kostime ili promijenio raspored stolaca, ovo je suptilniji rad. Zanimaju me pitanja o tome kako se ove geste i pokreti, nastali u prošlosti mogu plesati danas, tijelima koja žive danas.“ Charmatz je za obnovu Cafe Müller angažirao osamnaest mladih plesača, koji nastupaju u tri ravnopravne postave. „Ja uistinu želim otvoriti ovo fantastično djelo idućoj generaciji. Volio bih kad bi u budućnosti svi mogli plesati Cafe Müller. Cijeli Thanztheater, publika, možda čak i ja u nekom trenutku!“
  
  Cafe Müller bio je prvi dio ovog jedinstvenog programskog triptiha odigranog sedam puta (od 21. do 29. siječnja) u Wuppertalu. Toliko puta opisan, promišljen, interpretiran i citiran rad, nadahnut crticama iz Pinine biografije i dalje plijeni i proizvodi trnce, okupirajući sva osjetila. Igra s odrazima, udari tijela o zidove od pleksiglasa, poput ptice koja se tražeći izlaz zalijeće u prozor, prizivaju bezbroj asocijacija, uključujući i umiruće labude iz klasične baletne literature. Kontrakcija plesačice mjesečarke kao reakcija na bolni Didonin (sopranistica Ralitsa Ralinova) uzdah „He is gone!“ vraća nas na dramatični glazbeni predložak Purcellove opere, ljubavnu priču potaknutu pa prekinutu voljom bogova i obavezama spram zajednice; i ambivalentnost muških i ženskih principa. I najednom su plesači likovi iz Didone i Eneje. A Didona je Giselle… U ovom gustom i kompleksnom djelu spajaju se, mimoilaze i prepliću mnogi narativi u koje su upisane svevremene ljudske čežnje, žudnje, samoće, nade, očekivanja, razočarenja, napuštanja.
  
  Drugi i treći dio programa: Common Ground(s) i Posvećenje proljeća izašli su zajedno 2021. kao rezultat suradnje Malou Airaudo (prva postava Pininih plesača i dugogodišnja profesorica na essenskoj Akademiji) i Germaine Acogny, „majke suvremenog plesa u Africi“, odnosno njezine École des Sables (u prijevodu: Škola pijeska) iz Senegala, te Pina Bausch Foundation i Londonskog Sadler's Wellsa (uz koproducente iz cijelog svijeta gdje je program već gostovao).
  
  Common ground(s) na glazbu Fabricea Bouillon-Laforesta je duet dvije velike Žene, dvije Plesačice posve različitih kultura i tehnika, koje povezuje jednaka životna strast spram plesa. U trenutku nastanka rada Malou Airaudo je 74, a Germaine Acogny 78 godina. (No Space for Age naslov je izvrsnog dokumentarca u produkciji Sadlers Wellsa koji bilježi njihov rad na projektu.) „Za mene je tijelo odraz prirode. Prsa su sunce, stražnjica mjesec, pubis zvijezde. Ljudsko biće je kozmos u vječitom kretanju.“ kaže Acogny. I doista, te dvije šamanke, poput pramajki plesa na početku rada sjede u kontri, okrenute leđima publici, zagledane u topli horizont sunčane Afrike, s dugim štapom u ruci. I onda kreću u nježni, skromni zagrljaj smjestivši se poput djevojčica u krilo one druge. Cijeli je rad lagana zajednička igra, tjelesni razgovor i međusobno dijeljenje sjećanja, s puno ritualnih motiva, s elementima drva, kamena i vode. I most prema Pininom Posvećenju proljeća, koje je kao treći i završni dio izvelo 33 plesača iz četrnaest afričkih država, okupljenih u École des Sables isključivo za ovaj projekt.
  
  Kazališni obred je počeo već tijekom stanke. Većina publike je ostala u dvorani prateći veliku grupu brzih, spretnih scenskih radnika koji su uigrano, u posebnoj, ritmički organiziranoj koreografiji radnih pokreta raširili, nategnuli i zakucali tkaninu podloge, pa dovezli kontejnere sa zemljom, koju su lagano istresali i pažljivo, grabljama rasprostrli u ravnomjerni sloj. (Onako kako počinje Wendersov film Pina.) Sve to uz zvuk različitih instrumenata na kojima su se uštimavali članovi orkestra, isprobavajući dijelove skladbe. I onda tišina i mrak i jedno tijelo koje se meko baca na crvenoj tkaninu na zemlji. Počinje s fagotom, djevojački meko, no ubrzo počinje nemir u slutnji rastuće opasnosti. Sinergija glazbe i pokreta ježi kožu i ne popušta stisak do kraja.
  
  Što više reći o Posvećenju proljeća Igora Stravinskog, baletu koji je Djagiljev naručio od mladog skladatelja za Ballet Russe i koji je praizveden 1913. u Parizu u koreografiji Nižinskog, proizveo vjerojatno najveći skandal u povijesti baleta. To moćno, izazovno djelo u dvije slike na temu „iz poganske Rusije“ do danas provocira autore na osobne interpretacije u novom kontekstu i suvremenom ruhu. Arhetipski motiv žrtve kao zaloga za daljnji život zajednice, Pina je smjestila na pravu zemlju, toplu, meku, prljavu, snažne privlačnosti. Njezina grupa je kor, pleme okupljeno u zajedničkoj misiji, zajednica različitih osobnosti koje dijele uzbuđenje, opijenost do razularenog slavlja, ali i nelagodu i gustu rastuću napetost trepereći istim organskim strahom pred onim fatalnim što slijedi. Na ovoj novoj, afričkoj postavi Posvećenja bilo je očito da su izvanredno dojmljivi crni plesači točni, duboko uronjeni u poznatu koreografiju i svaki detalj pokreta i nijansu eforta i da su pritom u svom elementu; ishodište pokreta njemačkog, europskog postmodernog izražajnog plesa čini se posve bliskim korijenima afričkog tradicionalnog plesa. Beskrajna energija i transični zanos plesanja vodi do potpunog iscrpljenja, i završnog reza, smrti kao razrješenja i kraja obreda. I produžetka života zajednice u koju je upisana nova krivnja.
  
  Teško je bilo tu večer otići iz Kazališta. Dobar dio publike je ostao u dvorani gledajući kako se sakuplja zemlja i rasprema pozornica, i polako praznio gledalište otežući izlazak sve do zamolbe redara. Motale smo se tuda još neko vrijeme, pogledali izložene fotografije, knjige, plakate; i najave sljedećih programa i gostovanja. Dobro je znati da vrijeme Plesnog teatra Pine Bausch iz Wuppertala nije stalo!
  
  © Anja i Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 25. veljače 2023.

Piše:

Maja
Đurinović