Plesna scena.hr

Sudionici „ushitnoga realizma“

Projekcija i razgovor povodom projekcije dokumentarnoga filma Mekani brodovi (2022.) Željka Zorice Šiša, Kinoteka

• 
  
  Prošle godine 9. prosinca, na rođendan Željka Zorice Šiša (1957.-2013.), u zagrebačkoj smo Kinoteci prisustvovali prijateljskoj premijeri dokumentarnoga filma, koji u vrlo gustih devedeset minuta, s iskazanim pričama brojnih sudionika i teatrologa/inja, donosi Kugla priču o skupini mladih, uglavnom pripadnika/ica studentske generacije, koja je 20. svibnja 1975. u prostorijama Savske 25 službeno i manifestno osnovala Kugla glumište. Film Mekani brodovi, koji je naslovljen prema jednoj od procesijskih predstava Kugla glumišta, ili kako ih zove Vlado Krušić – predstave-šetnice, premijerno je prikazan u sklopu Human Rights Film Festivala.
  
  Dokumentarni film Mekani brodovi prošle su godine dovršili Viktor Krasnić i Ana Janjatović Zorica (Studio Artless), Šiševa supruga koja sustavno promovira njegov multimedijalni rad. Tema je najavljena kontekstualizacijom Zagreba s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je grad doista slovio kao nezaobilazna točka na kulturnoj karti Europe. Tu je npr. Animafest, Muzički biennale, BIT International, Nove tendencije, ali i Kugla glumište, „teatar preklopljen sa životom”, koji je dovodio „ljude kazalištu tamo gdje ljudi ne idu u kazalište", a sve to u sklopu onodobnoga koncepta Nove umjetničke prakse i demokratizacije umjetnosti. Branko Matan u filmu ističe da je „pedesetih godina, od 1954. do 1959. godine, Zagrebačko studentsko kazalište, u drugoj fazi poznato kao Studentsko eksperimentalno kazalište (SEK), pod vodstvom Bogdana Jerkovića bilo europska činjenica prvoga ranga te da su se onodobne zagrebačke kazališne strukture oličene u Vlatku Pavletiću (ravnatelj Drame zagrebačkoga HNK-a u razdoblju 1958.–1960.) i Dušku Roksandiću kao intendantu zagrebačkoga HNK-a (1958.–1965.) brutalno obrušile na Jerkovića, te je SEK-u trebalo desetak godina da se oporavi od tog udarca“.
  
  Krećemo kronološki, kako je i razgovorno strukturiran film. Članovi Studentskoga satiričnoga glumišta u prostorijama Studentskog centra u Zagrebu 20. svibnja 1975. donose odluku o promjeni naziva u Kugla glumište, koje će postati jedna od najvažnijih izvedbenih umjetničkih skupina kultnog statusa u Jugoslaviji. Pritom je etika i estetika Kugla glumišta određena konceptom kazališta kao socijalne situacije: idejom da djeluju kao kazalište kulturnih aktivista, ekstremno subverzivnog i alternativnog impulsa novog anarhizma, američke verzije hipi pokreta s političkim hepeninzima, osviještene nove ljevice, i to na polazištima antipsihijatrije Ronalda D. Lainga, te teoriji i praksi situacionista. Zanimala ih je, kako dodaje Kićo, ideja ekstremne ljevice kroz ideje i akcije koje je provodio politički osviješteni dio američkoga pokreta događanja šezdesetih, te ističe npr. knjigu Do it! – Scenarios of the Revolution (1970.) Jerryja Rubina, akcije Abbieja Hoffmana, manifestne političke scenarije Bijelih pantera; ukratko, ideju da nova umjetnost ne smije kolaborirati s postojećom kulturom, nego da umjetnost mora biti toliko bezgranično radikalna da je postojeće tržišne i kulturne strukture ne mogu prihvatiti, i u tom su se utopijskom i distopijskom doživljavanju stvarnosti okrenuli estetizaciji ulice, betonskih konstrukcija novozagrebačkih stambenih blokova, zapruđanske napuštene lokomotive... Kako je Kićo, prisjećajući se energije Kugla glumišta, izjavio povodom rada na predstavi Knjiga mrtvih (Eurokaz, 2009.), da su javni prostori tih godina bili tabuizirani, odnosno kazalište se odvijalo samo u pravim kazalištima i institucijama. Ukratko, u tom su se utopijskom pokušaju poništavanja distopijske stvarnosti članovi Kugla glumišta okrenuli estetizaciji sivih zona Novoga Zagreba, za razliku od Tomislava Gotovca, koji je izvedbeno označavao centar Zagreba.
  
  Zlatko Burić Kićo u razgovorima često ističe da su nastojali kazalište organizirati kao primarnu grupu – obitelj; kada su apsolutno posumnjali u patrijarhalnu strukturu društva, nastojali su provesti prožimanje života i umjetnosti toliko gusto da su kazalište shvaćali kao oblik života, a ne samo kao koncept proizvodnje kazališnih predstava. U tom smislu radili su na razbijanju piramidalne strukture rada na kazališnim predstavama, kako su to nastojali Artaud ili pak Souriau, otvarajući sve sudionike tog „ushitnoga realizma", kako je njihovu poetiku iznimno obilježio Miljenko Mayer, prema horizontalnom djelovanju gdje su svi imali upliva u svakom segmentu predstave. Naravno tu su bili i neprijateljski uvjeti u Studentskom centru koji su prisilili Kugla glumište na izlazak na ulicu, na osvajanje prostora – na narušavanje teatra kao kocke; na kazališni pohod dovođenja ljudi „tamo gdje ljudi ne idu u kazalište". Ta mjesta su zvali Bijelim zonama/oazama kulture.
  
  Kugla glumište (1975.–1981/1982.) je dosljedno provodilo estetizaciju svakodnevice i svojim uličnim izvedbama-svetkovinama korespondiralo s onim segmentom koji je dominirao tih godina u vizualnim umjetnostima (a koju su istih godina provodili članovi Grupe šestorice autora) – izlazak na ulice, osvajanje javnih prostora; u okviru zahtjeva za demokratizacijom umjetnosti otvaralo je područje estetizaciju u radničkim naseljima: npr. Doček proljeća (1977. godine, pred Mamuticom, odnosno na ulicama i najprostranijoj zelenoj travnatoj površini u novozagrebačkom naselju Travno, tada još neurbaniziranoj), ili predstava-šetnica Mekani brodovi (1977. godine, Unska ulica, tada ulica radničko-siromašnih kućeraka), koja uključuje i nacrt za morrisonovsku lutku-zoometaforu guštera Mirka Ilića.
  
  Film kronološki prati sve izvedbe Kugla glumišta u toj estetizaciji sivih zona javnoga prostora: Priča o djevojci sa zlatnim ribicama i cirkus Plava zvijezda na Trgu kralja Tomislava i uličnom prostoru ispred zagrebačkoga Glavnog kolodvora, u programu 10. Muzičkoga biennalea – u okviru programa Urbofest, odnosno Maksimir u akciji Ljeto u Maksimiru 1979., Akcija 16.00 1981. godine na tržnici Dolac.
  
  Otvorenu dramaturgiju happeninga Doček proljeća u kreiranju bijelih oaza kulture osobno uzimam i kao primjer suradnje Kugla glumišta s idejama land arta, s utjecajem Christoovih gesti zamatanja, omatanja platnima. Doček proljeća započeo je spektakularnim Kugla-mimohodom u pothodniku Glavnog kolodvora i ispred Filozofskog fakulteta, a izvedba je kulminirala u Sopotu i Travnom (niz intervencija u prostoru pred Mamuticom) sa završnim spuštanjem s najvišega kockastog nebodera jedne scenografski uobličene Kugla-lastavice, te, kako to navodi Anica Vlašić-Anić, zajedništvom blagovanja kruha i meda Kugla-Lica i Publike-Lica. Pritom sve je izvedbe najavljivao Kugla Bend koji je predvodio pokojni Zoran Šilović, osnivač benda Kugla glumišta.
  
  Kugla glumištu je dodijeljena Posebna nagrada na BITEF-u 1978. godine za predstavu Mekani brodovi i Orlando za najuspješnije glumačko ostvarenje u dramskom programu Dunji Koprločec za Ljetno popodne ili što se dogodilo s Vlastom Hršak na Dubrovačkim ljetnim igrama 1980. No, kao što je rekao Kićo, nakon toga su izgorjeli, a Branko Matan je primijetio da je to bio vrhunac rada Kugla glumišta, no nažalost za njih i potpuna egzistencijalna katastrofa jer kad su se vratili u Zagreb, nitko ih nije dočekao – „imaš manje nego što si imao na početku kada si kretao u sve to“.
  
  Projekcija filma Mekani brodovi najavljena je konstatacijom da je za Kuglu glumište teatar bio urbani ritual, socijalna situacija; uspostavljali su teatar kao ne-dramski, totalni teatar. Kako navodi Anica Vlašić-Anić u razgovoru u Zarezu (br. 191, 2006): „Umjesto tradicionalna kazališta u znaku pravokutno markirana odnosa građanske podijeljenosti na gledalište, kao prostor predviđen za publiku-promatrača-konzumenta, i pozornicu, kao kazališno-scenski prostor izvanzbiljske autonomije umjetnosti, nastupa kugla kao novo kazališno biti u sveobuhvatnosti, totalitetu mogućnosti života u teatru, a teatra u životu.” Pritom film Mekani brodovi isprepliće dvostruki materijal, i to kronološki, arhivski materijal s razgovorima (koje su vodili Željko Zorica i Suzana Marjanić) i to ne samo s članovim Kugla glumišta (npr. Zlatko Burić Kićo, Anica Vlašić-Anić, Damir Bartol Indoš, Krunoslav Mavar, Zlatko Sviben, Milan Vukšić, Naco Oster, Ante Pamuković, Nenad Bujanović, Dragan Ruljančić, Krunoslav Mavar, Mladen Babić – Baba) nego i sa suvremenicima: coccolemoccovci Branko Matan, Branko Brezovec, Gordana Vnuk; nadalje, teatrolozi, teatrologinje, filmolozi, kulturni radnici poput Mikija Milutinovića koji je istaknuo kako su se sve predstave Kugla glumišta izvodile beskompromisno i bez zadrške, Ivana Ladislava Galete, Jovana Ćirilova, Branislave Stefanović, Borke Pavićević – koja je odlično dokumentirala da je Kugla glumište fenomen „post-Kose“, Višnje Kačić Rogošić… Svatko može odbrati blisku nišu interpretacije.
  
  Moderatorica živoga razgovora u Kinoteci bila je Agata Juniku, a razgovarali su Ana Janjatović Zorica, Anica Vlašić Anić, Damir Bartol Indoš i Suzana Marjanić, a u jednom trenutku u toj izvedbi prijateljstva iz zaista brojne publike, koja je dala podršku iznimnoj energiji Kugla glumišta, na pozornici razgovora priključila se i Branislava Stefanović.
  
  I završno: na odjavnoj špici filma istaknuto je: „Autorstvo u Kugla glumištu bilo je zajedničko“; tako jednostavno kao što je i jednostavno povjerenje u izvedbi prijateljstva, izvedbi zajedništva, beskompromisnoga povjerenja. Na 9. izdanja Festivala prvih, na temu 70+80 (Nepoznata mjesta u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća) 2011. godine, na Šišovu inicijativu okupljena je izvedbena energija te iznimne nezavisne scene kojoj smo sada jedanaest godina kasnije ponovno svjedočili povodom obilježavanja njegova rođendana i projekcije filmske plovidbe Mekanih brodova – njegova Kugla-filma.
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 24. ožujka 2023.

Piše:

Suzana
Marjanić