Jesmo li zaboravili na igru?
UPPU PULS, Zagreb: Igralište 22, kor. Jovana Zelenović u suradnji s Margaretom Firinger
-
Kažu da je igra temelj zdravog razvoja i dobrobiti pojedinca, da svi imaju potrebu za igrom, da se ona definira kao specifičan set ponašanja, kao kontekst, da je jedinstvena i da je sama sebi svrha. Kažu da igra ima jasna pravila, ali da nas uz njih vodi u pustolovinu, akciju, znatiželju, rizik... Kažu da igra nikad ne staje i da je ona medijator učenja i socijalizacije kroz cijeli životni vijek. (Prema Miri Klarin, Psihologija dječje igre, Sveučilište u Zadru, 2017., str. 7. i 8)
Plesačica Mia Zalukar o svom iskustvu igre u procesu nastajanja predstave kaže: „U Playing Reality obrađivali smo temu igre. Tijekom procesa smo se prisjećali svih igara koje smo igrali u djetinjstvu i svih parametara igre od uzbuđenja, varanja, napetosti, gubitka, sreće do slavlja. Ostaje mi u sjećanju radionica sa 60+ polaznicima u Pragu s kojima smo se igrali i dijelili igre u sklopu istraživanja za projekt, gdje su se ljudi starije dobi pretvorili u djecu i s istim žarom se igrali kao i mi“.
Iako je igra intrinzično motivirana ljudska potreba, lako ju je zanemariti, izbaciti iz života, možda je smatrati banalnom ili nepotrebnom. Koliko ju je onda lako zanemariti na sceni, u trenutku izvedbe ili u trenutku kada toliko duboko uranjamo u proces da ideja postaje sve razgranatija, a mi sve izgubljeniji. Nije li to savršen trenutak za sjetiti se igre? Naša kazališna igra ima pravila, ali ne smijemo zaboraviti da igramo za publiku, za sebe, za kolege, s kolegama.
„Svaka igra ima svoja pravila. Ali i neke uvjete da bi uopće mogla biti moguća. Za mene je igra moguća uz prostor sigurnosti. Bio to prostor dvorane, prostor bjeline worda. Ili mentalni prostor. Sigurnost kao preduvjet za igru. Za razvlačenje granica igre. I skakanje, trčanje, spoticanje i padanje preko svih tih istih granica. U koje se tako često zapetljaju noge. Za testiranje pravila. Kršenje. Izmišljanje novih. Uključivanje drugih koji su spremni zaći u rizik koji igra povlači za sobom – jer ishod je uvijek nepoznat. Sigurnost i rizik koji na prvu djeluju kao da si mašu s najdaljih polova za mene uopće nisu tako daleki. Nego se nadopunjuju. A možda se jednostavno igraju.“, o svojoj igri govori dramaturginja Nikolina Rafaj.
Predstava Igralište 22 stvorena je kroz premisu jednostavnog ulaska u proces rada. Ona igra s dva medija: glazbom i plesom. Autorski tim inzistira na ostajanju u prizemljenosti i jednostavnosti te ideje i istraživanju svih mogućih verzija dueta tih izabranih medija. Radi se i o izvođačkom duetu: ples donosi izvođačica Margareta Firinger, a glazbu Jerko Jurin. Radi se o duetu osluškivanja, rizika, upoznavanja i igre.(Prilikom ulaska u prostor prepoznajem bubanj.
Prilikom ulaska vidim i plesačicu.
Prilikom traženja mjesta za sjesti, znam da će se na bubnju svirati.
Kad sjednem vidim da je scena prazna (osim bubnja).
Zaključujem da će se sigurno plesati.
Dok skidam jaknu već skupljam moguće verzije glazbe koju ću čuti.
Dok se gasi svjetlo, razmišljam kakav će ples biti.)
Predstava vrlo brzo odgovara na sva pitanja koja kao gledateljica anticipiram i poziva u zaranjanje u svijet dvoje izvođača. Ključno je to da se između plesačice i glazbenika stvara jasan odnos – odnos koji se gradi iz zaigranosti, a raste u virtuozan vokabular oboje izvođača. Odjednom postaje jasno da njihova igra i osluškivanje formira čitav svijet predstave koji se kroz vrijeme dinamički rastvara u različite atmosfere – u raspašoj, u točno ono što od bubnja želimo čuti, u virtuozno tijelo koje uživamo gledati, u potpunu tišinu... Ples i glazba ravnopravno ispunjavaju prostor i pozivaju publiku na njihovo igralište u kojem se stvara igra između kompleksnosti i jednostavnosti izvođačkih iskaza.
Glazba rastvara više smjerova. Jerko Jurin se igra istraživanjem tekstura bubnja koje mogu ponuditi različite kvalitete, dinamike i glasnoće zvuka. Takvim pristupom se gradi apstraktan glazbeni ambijent koji preuzima oprečnu ulogu trenucima u kojima je bubanj sviran kao ritam mašina što smo možda i očekivali/zaželjeli na početku predstave. Nekad se čini da se ples Margarete Firinger puni zvukom bubnja i da zajedno putuju u dinamičke vrhunce dok nekad ples preuzima potpunu autonomiju i poziva glazbenika u pratnju. Margareta kroz predstavu nudi velike dinamičke skokove svog plesa, nekad toliko različite od Jerkovog staloženog i mirnog djelovanja na sceni. Iz te oprečnosti bivanja na sceni se gradi odnos dvoje izvođača – dvije različite energije, tijela, pojavnosti koja se nastoje usuglasiti i koristiti svoje umjetničke medije za komunikaciju koja pokreće predstavu.
Plesačica Petra Valentić o vlastitoj igri na sceni kaže: „Pokušavam i dalje u svakom procesu pa tako i izvedbi pronaći dijete u sebi i profesionalno se igrati. Smatram da to daje svježinu našem odnosu prema radu te mi omogućava da mi senzori za rad u grupi i s različitim koreografima u različitim psiho-fizičkim i emotivnim stanjima, ostaju svježi.“
Predstava Igralište 22 jasan je podsjetnik na važnost igre, kako na sceni tako i izvan nje. Podsjetnik na mogućnost da igra postane kompleksna, da nas vodi u rizik i da nas odvede u neistražene smjerove. Igralište 22 jedan je od prvih koraka autorica Jovane Zelenović i Margarete Firinger prema oblikovanju zajedničkog umjetničkoj smjera i jezika te se nadamo mnogobrojnim reprizama ove predstave za raznolike publike.
Uz autoricu i izvođače, za predstavu su se igrali i Dora Fodor kao autorica foto i video materijala, Matija Blašković kao dizajner plakata i Ema Kani kao dizajnerica svjetla.
© Una Štalcar Furač, PLESNA SCENA.hr, 31. ožujka 2023.
koreografija Jovana Zelenović u suradnji s Margaretom Firinger
izvode: Margareta Firinger, Jerko Jurin
glazba Jerko Jurin, fotografija / video Dora Fodor, oblikovanje plakata Matija Blašković, trailer Neven Petrović
produkcija Udruga profesionalnih plesnih umjetnika PULS
koprodukcija Zagrebački plesni centar