Plesna scena.hr

Živimo u vrijeme „turbo feudalizma“

Razgovor: Darko Brajković Đepeto Njapo, performer

• 
  
  Razgovor s Darkom Brajkovićem Đepetom Njapom vođen je povodom otvaranja njegovog Ureda za nebirokraciju na triptih-izložbi Crno Sunce ili o autoritetu pandemije, štambilja i granica troje umjetnika i aktivista: Dan Perjovschi, Razglednice, Darko Brajković Đepeto Njapo, Ured za nebirokraciju, Ivan Mesek i Zefrey Throwell, Woodland Concertina, Galerija Prozori, Zagreb, 25. ožujka 2023. – 29. travnja 2023.
  
  Darko Brajković Đepeto Njapo (Pula, 1986.) pohađao je klesarsku radionicu Siparis u ateljeu Janeza i Aleša Pirnata u Katoru, Umag. Sudjelovao je u radu umaške galerije Um-art (voditelj Alessandro Bumbak). Godine 2002. učesnik je multimedijalnog projekta Suvremenost 2002. (produkcija Mladih Istre). Izlagao je na mnogobrojnim selektiranim kolektivnim, samostalnim izložbama i sudjelovao u multimedijalnim projektima. Nagrađen je Prvom nagradom na 16. međunarodnoj izložbi minijatura u Zaprešiću 2013. godine. Član je HDLU-a Istre. Živi i radi između Grožnjana i Umaga u Istri.
  
  Danas razgovaramo povodom skupne izložbe Crno Sunce ili o autoritetu pandemije, štambilja i granica u Galeriji Prozori. Predstavi nam ukratko svoj rad o antipečatima u ratu s dogmama u svom Uredu za nebirokraciju, interaktivnoj radionici koju si otvorio u okviru spomenute skupne, triptih-izložbe upravo na dan prosvjeda samostalnih umjetnika na Markovu trgu u Zagrebu? Naime, kao  full contact umjetnik u svojem do-it-yourself Uredu za nebirokraciju igraš se autoritetom štambilja, rekreirajući prostor direktne komunikacije i privremene autonomne zone na tragu Hakima Beya.
  
  Da, zanimljiva podudarnost! Drago mi je da su umjetnici ustali zbog životno važne problematike! Ionako su penzije u Hrvatskoj male, nedovoljne za normalan život. Ni proletarijat nije u bitnije boljoj poziciji – ako poslodavci prijavljuju na minimalac, opet će penzija biti mizerna! A to je problem cijelog društva i nas običnih smrtnika koji nismo gramzivi... Trebalo bi urediti privatni sektor, smanjiti namete i birokraciju, poticati domaći razvoj, zapošljavati domaću radnu snagu s prihvatljivim plaćama koje omogućuju dostojan život a ne samo puko preživljavanje. Nizaljka se nastavlja... Ima tu dosta toga! A Ured za nebirokraciju, sada trenutno u Galeriji Prozori, djeluje transparentno i uslužno, maksimalno se posvećujući svojim strankama uz apsolutnu uslužnost! I djeluje po principu horizontale, nema autoritativnosti... uslužnost na prvom mjestu! Ured je instrument, medij!
  
  Kako u kontekstu svojih slobodarskih misli gledaš na 2023. godinu? S Petrom Dolanjski Harni u deplijanu izložbe Crno Sunce ili o autoritetu pandemije, štambilja i granica situaciju danas komentirale smo dvama citatima – naime, još je 2007. godine sociolog Frank Furedi u svojoj knjizi Poziv na teror istaknuo da se opasnosti koje nam predstoje, a to je terorizam, globalno zatopljenje i virusna epidemija, sve više tumače i doživljavaju kao prijetnje koje su mnogo gore nego što možemo zamisliti – „One se ujedno predstavljaju kao prijetnje o kojima zapravo znamo veoma malo i o kojima nismo u poziciji mnogo znati“, a Rüdiger Safranski (2008), također prije petnaestak godina, pokazao je kako je globalitet od pojma neizrecivoga prostranstva postao zatvorom i mjestom histerije i nemogućnosti djelovanja.
  
  Nažalost nisam upoznat s nekim globalnim slobodarskim promjenama, u zadnjih nekoliko godina se svašta odvijalo. Cijena koronakrize bila je bitka polariziranih pozicija, gdje je masovna histerija i disbalans tržišnih, kulturnih, društvenih i ostalih sektora drastično ocrtao vrijeme u kojemu živimo. Novo normalno uopće nije normalno. I ova ukrajinska kriza nam je upravo to i pokazala! Doktrina šoka... Naomi Klein je to lijepo objasnila, a možemo pratiti uzorak u svim tim krizama od rata naovamo. Ja bih se nadovezao na Furedija svojim terminom, naime mi živimo u vrijeme „turbo feudalizma“. Oligarhija, političke intrige a najviše kapital diktiraju sve u ovo vrijeme truloga antropocena... Čovjek sad traži izlaz iz nereda koji je sâm uzrokovao, a zapravo i dalje grca u vlastitom izmetu! Nedostaje solidarnosti na svim razinama od društva do prirode... Doduše, ima solidarnosti, ali među manjim skupinama koje su se samoorganizirale. Problem globalizacije je njezina unificiranost i diktiranje normi! Znamo dobro za izraz bioraznolikost (biodiversity); e, pa trebali bismo biti svjesni i social diversity (društvene raznolikosti) a to je već boljka ove, kao i stare civilizacije... Ne podnosimo drugačijost!
  
  Živa skulptura Almost Human preslika je tvoga radnoga posla, staža u trližu. Koliko s obzirom na to da nemaš status samostalnoga umjetnika imaš vremena za umjetnost, odnosno koliko ipak situacija rada na takvom poslu može biti dobra podloga za umjetnost? Mislim da upravo tvoj performans Kako pedočima objasniti turizam? (Dani performansa MMC-a, 2014., MMSU, kuhinja)  izvedbeno vrlo jako spaja tvoje radno odijelo i umjetničke posvete.
  
  Almost Human je nastao 2019. kao rad za grupnu izložbu u grožnjanskoj Galeriji Fonticus, u kustoskom projektu Eugena Borkovskog. Na neki način je najavio cijeli taj cirkus koji će uslijediti narednih godina. Kroz taj performans progovaram o poziciji nemogućnosti koja obilježava dug period... Recimo da je od tranzicije i privatizacije prisutno takvo stanje... Riječ samoupravljanje i solidarnost su gotove postale nepoznanice ili dio nekog arhaičnog jezika, a upravo su te prakse bitne za razvoj društva, za neki boljitak. Almost Human predstavlja pojedinca lišenog osobnosti, svedenog na radilicu, poreznog obveznika, broja u potpunoj poziciji nemogućnosti! Tijekom performansa se fokusiram sat vremena maksimalno ukipiti, lišiti se pokreta, kretnje su mi ograničene na disanje i pogled, nastojim drugo maksimalno zaustaviti. Status samostalnog umjetnika ne želim pokrenuti, jer ne prodajem baš svoju umjetnost budući da se bavim minijaturom, konceptualnim praksama i relativno efemernim tehnikama. Možda bi me i primili budući da su se kroz dvadesetogodišnje aktivno bavljenje umjetnošću naredale neke izložbe, reference, radovi, opusi... al’ nebitno! Prepuštam to drugima! Član sam strukovne udruge HDLU-a Istre, što mi je dovoljno za ostvariti neka prava. Cijeli život se bavim umjetnošću i maksimalno sam joj posvećen i tako će biti dok god živim, to mi je ljubav i strast! A posao mi omogućuje bavljenje time! Zato je u mojim radovima performativnog i konceptualnog karaktera česta poveznica svijet radništva, iz prve ruke, jer to proživljavam. Umjetnost je komunikacija, sukus života, a rad omogućuje hranu kako fizičku tako i umjetničku!
  
  Rad Kako pedočima objasniti turizam je performans s referencom na čuveni Beuyseov performans, uz male preinake... Umjesto zeca su dagnje, umjesto filcanog odijela je nepromočiva ribarska kabanica, umjesto uzemljenja (željezne šine povezane na nozi) je lonac... koristio sam analogiju s tim ključnim elementima transponirajući ih u svijet rada, radništva. Tada sam i radio na uzgajalištu dagnji (devet godina). Rad zapravo govori o ljudskoj prirodi eksploatatora i agresora, o antropocentričkom imperijalizmu kroz sukus te drskosti, a što je zapravo masovni turizam (višak vremena i novca).
  
  U opisu performansa, među ostalim, naveo si da je zbog HASAP / HACCP regulativa o tretiranju prehrambenih namirnica i kulinarskoj izvedbi riječ o zahtjevnom performansu. O čemu je točno riječ?
  
  HASAP / HACCP je sustav normi koje određuju tretiranje i obradu prehrambenih namirnica i minimalna pravila o pružanju ugostiteljske usluge... Ne znam točno sve stavke, al’ recimo, površine moraju biti sterilizirane, svaka namirnica ima svoj način tretmana... malo podsjeća na predostrožnosti koje su bile prisutne u korona krizi. I ja kao izvođač performansa moram imati sanitarnu knjižicu! To je opet boljka civilizacije, uništavamo mikrobe pa si pritom uništavamo imunitet.
  
  Sjećam se, bio si jedini umjetnik koji je dao podršku ugaslom Zarezu 2016. godine kada ga je ondašnji ministar Hasanbegović uspio uništiti, što je zapravo bila i „dobra okolnost“ s obzirom na to da su autori/ice besplatno pisali godinama, a dio javnosti vjerovao da ubiru sredstva od kulture. Molim te, podsjeti nas ne te sjajne performanse podrške koje si izvodio u trližu s krumpirima.
  
  Zarez je bio list koji je gajio kulturu raznolikosti, jedan rijedak biser na lokalnoj medijskoj sceni od tiskovina! Fali Zarez, užasno fali! Budući da si ti pisala dvadesetak godina i pratila scenu, i na kraju složila remek-djelo, takozvanu bibliju hrvatskog performansa, osjetio sam potrebu reagirati na vijest o gašenju te bitne tiskovine. Kako je bila aktualna izložba Osamdesete u Džamiji, odabrao sam (smo) Cvjetni trg kao mjesto „kolportiranja Zareza“, apel za njegovo neukidanje... I izašao je idući broj, ali nažalost zadnji! Performans se sastojao od mene nepomičnog, na podu, s vrećama krumpira na glavi (egzistencijalni pritisak), a publika je bila pozvana uzimati te krumpire omotane u stare primjerke Zareza, na taj način rješavajući me pritiska. Zarez i krumpir su se dijelili besplatno u obliku samoposluge, što je opet bitan element samodoprinosa svakog pojedinca. Bilo je zanimljivo i dirljivo! To je bio moćan performans, upravo o tome govori, o esencijalnom! Krumpira i kulture!
  
  Na svojoj Facebook stranici često objavljuješ Tvorničke pejzaže koje izvedbeno radiš s kolegom, no nedavno si počeo objavljivati i Vantvornički pejzaž series, koji se odnosi na prirodu.

  Vantvornički pejzaži su ciklus fotografija koje objavljujem već nekoliko godina od kada radim u tvornici. Budući da je tvornica habitus gdje provodim osam sati ključnih za egzistencijalnu pokrivenost, Vantvornički pejzaži su ironično svjedoci mog slobodnog vremena. Bilježim vedute mojeg boravljenja u slobodnom prostoru i vremenu. Budući da je tvornica bitan dio moje egzistencije, moj posao, koji cijenim i volim, Vantvornički pejzaži su isto tako bitni, ako ne i najbitniji, moje vrijeme opuštanja i istraživanja, bilježenja raznih situacija u okolišu koji me okružuje. Tako nekako... (smijeh)
  
  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 27. travnja 2023.

Piše:

Suzana
Marjanić