Aleksandar Acev, mimičar, redatelj i pedagog, bavi se fizičkim kazalištem kao izvođač i autor. Već dugi niz godina predaje pokret i tjelesni izraz na glumačkoj akademiji Anton Bruckner Sveučilišta u Linzu. Posljednje četiri godine je kao profesor za tjelesno oblikovanje u radu glumaca i režisera vodio odjel za pokret na Max Reinhardt Seminaru u Beču. Jedan je od dugogodišnjih međunarodnih gostiju Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku i njezinog Festivala glumačkih akademija Dioniz u Đakovu, koji se ove godine održao od 23. do 27. ožujka. Tom je prilikom Acev 24. ožujka u Centru za kulturu Đakovo nastupio s izvedbenim predavanjem Lucy nije bila tako davno. Taj izvrsni, duhoviti lecture performance tematizira čovjekovu evoluciju kroz pokret, a za početak uzima akt uspravljanja majmunice Lucy kao presudni događaj ljudskog napretka.
Na sceni ste u ulozi predavača pokreta, što ste i izvan kazališne izvedbe; čini se da ste ovoga puta pristupili izvedbenom procesu s osobnom motivacijom širenja znanja i svijesti o čudesnoj ljudskoj evoluciji pokreta. Jesu li neke životne okolnosti bile okidač za uprizorenje teorijskog pristupa pokretu?
Kao kod mnogih, pandemija nas je zarobila u sobe i to je bila šansa za pisanje. Za vrijeme prvog lockdowna sam istraživao, za vrijeme drugog sam pisao, za vrijeme trećeg sam kreirao scene i izbacivao suvišne materijale. Mnogi dijelovi performansa su zaista moja predavanja ali ovaj puta pretvoreni u jednu gotovo narativnu priču o evoluciji čovjeka i razvoju ljudske geste. Potrudio sam se da bude edukativno i zabavno. Nakon svake izvedbe dobro slušam komentare publike, to mi često potiče nove ideje. Izgleda da sam dodirnuo u publici nešto vrlo elementarno, nešto u čemu se mnogi mogu prepoznati.
Odlučili ste za publiku Dioniza prevesti čitavu predstavu na hrvatski jezik i time dodali dozu šarma jer niste skrivali činjenicu da čitavo vrijeme i prevodite. Kako ste se odlučili zadati si taj dodatni posao, i kakav je bio osjećaj tijekom i poslije izvedbe u usporedbi s izvedbom na njemačkom?
U početku sam htio igrati na engleskom pošto je festival međunarodni. Na kraju sam odlučio igrati na hrvatskom jer sam htio da i sasvim obični ljudi koji navrate u kazalište bolje razumiju svaki element predstave. Ovo mi je prvi puta da igram na hrvatskom, u nekim sam se trenutcima osjećao kao da sam turist u svom vlastitom jeziku. No problem nije u velikom obimu verbalnih informacija nego leži u temeljenom konceptu predstave da paralelno s tekstom ja i fizički demonstriram svaku temu. To zahtjeva enormnu koncentraciju. Još uvijek radim na tome, čitav lecture-performance je u neprestanom razvijanju i mijenjanju kao i sama evolucija. Na njemačkom je predstava izvedena više puta, to daje određenu sigurnost.
Posebno me se dojmila ideja o procesu stvaranja kompetencije (od nesvjesne nekompetencije, do svjesne nekompetencije, od svjesne nekompetentnosti do svjesne kompetencije i naposljetku do nesvjesne kompetencije kao vrhunca vještine ili znanja), kad pokušam tu teoriju uvrstiti u bilo koji iskustveni proces učenja, izgleda da je to univerzalno pravilo usvajanja znanja i prakse. Kako ste došli do tih faza, jeste li se referirali na postojeću teoriju ili ste sami, iskustveno, došli do toga?
Nikakva teorija me nije dovela do toga. Taj protokol učenja osvijestio mi se prvo kod mene. Kroz tisuće predavanja imao sam prilike riskirati, krenuti u krivom smjeru, izgubiti se da bi se našao. Tu vrstu otvorenosti i spremnosti nastojim prenijeti i na studente. Oni vjerojatno čine manje grešaka nego ja. To je rezultat i čitavog društva, danas se greške i stranputice sve manje toleriraju. Ali te četiri faze od nekompetencije do kompetencije su uvijek prisutne, samo u različitim trajanjima. Danas mladi ljudi žele brzo učiti, moja generacija si je davala poprilično vremena za učenje, teže je dolazila do znanja i informacija, ali ih je zato vrlo cijenila. Za razliku od nekih drugih profesija gdje se znanje može stjecati teorijom, preko knjiga i interneta i prečesto u sjedećem položaju, u našem poslu znanje se stiče uglavnom praktičnim iskustvom kroz vježbe i etide. Tijelo radi sasvim instinktivno puno toga dobro, trening je samo mala ruka pomoći, jedna vrsta kulturno-civilizacijskog dodatka prirodi.
U jednom trenutku u predstavi spominjete promatranje trkača na stazi sa svog prozora i kroz karikiranje raskrinkavate paradokse unutar kulture fitnessa, ukazujući na ljudsku potrebu brojanja svih varijabli pri kretanju i ovisnosti o uređajima, koji nam ne ostavljaju misli na miru tijekom vježbanja. Poznata izreka glasi „u zdravom tijelu, zdrav duh“. Izgleda da je i zdrav duh, koji se može za vrijeme discipliniranja tijela očistiti od viška vanjskih podražaja, jedna od premisa izvedbe.
Svaka epoha je uvjetovala novu funkcionalnost tijela, nakon nastanka agrikulture i industrijalizacije mi se sada nalazimo u fazi digitalizacije. Definitivno tijelo pati zbog toga. Nakon milijuna godina trčanja, hodanja, guranja, vučenja, dizanja, nošenja, bacanja itd., danas nedostatak tih bazičnih tjelesnih akcija kompenziramo fitnessom, joggingom, tečajevima penjanja, hodanja, veslanja, aerobikom, gimnastikom, jogom itd. Stolac je nastao prije nekih osam tisuća godina (izvori su različiti) i vjerojatno je kao prostor komoditeta uzrok sve veće ovisnosti o fizičkoj pasivnosti, ali to potiče katkad nastanak vrlo bizarnih aktivnosti. Uzmimo na primjer jogu, mi danas imamo cool-yogu, hot-yogu, business-yogu, chill-yogu, relax-yogu, energy-yogu, sauna-yogu, hatha yogu, jogu lica, jogu smijeha, golu jogu, pure yogu, yogu to go itd.. To dovoljno govori samo za sebe. Ali ta premisa nije najbitnija u predstavi. Ljudski tjelesni izraz je uvijek bio reakcija na političke ideologije, estetske trendove, psihološke, emotivne, genetske, kulturne i socijalne parametre. Razvijao se kroz prilagodbu na klimatske promjene. U mom predavanju ta pretpostavka „u zdravom tijelu zdrav duh“ je samo dio znatno opširnije teme: ljudskog tjelesnog izraza na raskrižju anatomije, evolucije, svakodnevne komunikacije i teatra.
Svakodnevne tjelesne geste u izvedbi su dovedene u određene kontekste u kojima biste ponudili interpretacije, ali ne biste ih čvrsto odredili i definirali. Pokreti su višeznačni, ponekad ni sam čovjek ne zna zašto radi neki pokret, a sve dodatno kompliciraju iskustva, učenja, definicije i uvjerenja onoga koji promatra. Tako ste zagrebli u pirandelovsku ideju nemogućnosti potpunog sporazumijevanja (baveći se prirodom pokreta, a ne jezika!), podsjećajući nas da je sve zabavna zagonetka otkrivanja sebe i drugih, a ne nemoć. Spominjete geste južnih Talijana. Je li Vas promatranje drugih, njihovih gesta, kulturoloških polazišta dovelo do motivacije za teorijskim i praktičnim istraživanjem fenomena govora tijela?
U svom pitanju vi pogađate srž kompleksnosti komunikacije pri gibanju tijela. U svom istraživanju bio sam zainteresiran za ono univerzalno u kretanju i komunikaciji. Ali univerzalno je bliže arhetipskom, a manje stereotipnom, bliže prototipu nego klišeju. Zato u potrebi za univerzalnim mi gledamo u specifično, autentično, originalno. Zvuči paradoksalno ali je tako. Danas u knjižarama možete kupiti brdo knjiga o ljudskoj tjelesnoj komunikaciji, vrlo često su pune recepata i formula za bolje funkcioniranje na sceni, na poslu, kod kuće ili općenito u životu. Mi koji dolazimo iz teatra znamo da se jedina formula za interpretaciju zove vrlo jednostavno: život, prepun nepredvidljivosti i u različitim kontekstima. Upravo ta tajnovitost i misterioznost koju ste spomenuli je za mene osobno snažan impuls za čitanje tijela. Geografija tijela i njegova optička muzikalnost dodiruju naše senzitivne zone na paralelno neobjašnjiv i konkretan način. Ta višeznačnost i mogućnost da svaki promatrač interpretira jedan gestualni tekst na svoj način je bezuvjetna sloboda individue u viđenju svijeta i čitanja umjetnosti. Čak i u običnoj svakodnevnoj komunikaciji su tijela pri gibanju nešto poput malih knjižica poezije. Samo si čovjek treba dati vremena za čitanje i prepustiti se svojoj subjektivnosti pri interpretaciji… Da se vratimo na Pirandella: moja predstava-predavanje je poput zabavnog priručnika za pomoć pri nemoći.
© Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr 28. travnja 2023.
