Plesna scena.hr

Kognitivna disonanca proizlazi iz specističkih stavova

Intervju: Kaia Liifsong, performerica

• S performericom Kaiom Liifsong razgovarali smo povodom performansa Murmurs of the Silent Green (koncept Otchuda Say, izvodi Kaia Liifsong, produkcija ARKTIK – Institut za budućnost) izvedenoga na otvorenju izložbe Kako gledati Prirode? – Umjetnost i kapitalocen, koja je u HDLU-u u Zagrebu održana od 13. travnja do 5. svibnja 2023.
  
  Zbog čega ste se upravo za navedenu izložbu odlučili za tekst Otchude Say Murmurs of the Silent Green te u kakvom je suodnosu s Ibsenovom dramom Peer Gynt? U opisu performansa navodite da je naslov rada omaž distopijskom filmu Soylent Green.
  
  Otchuda Say u svojim radovima tematizira ljudske međuodnose kroz suodnos ljudi s prirodom i istražuje pitanje kako se priroda odnosi prema ljudima kada se ovi odvoje i počnu ponašati kao odvojeni entitet. Slična su pitanja prisutna i u Peer Gyntu, pogotovo u scenama u kojima se Peer bori s prirodom i upoznaje se s njezinim divljim, nesređenim i neukroćenim aspektima te kada Ibsen kroz Peerov lik preispituje koncepte identiteta, stvarnosti i sanjanja. Naslov rada Murmurs of the Silent Green je zapravo omaž distopijskom filmu Soylent Green koji se bavi temom prehrane u budućnosti. Naslov sažima teme koje obrađujem u ovom koncertnom performansu, a to su povezanost čovjeka s prirodom i održivost, ali i moja zamišljena želja prirode za odvajanjem od antropocentričnog svijeta. Kroz tu perspektivu Silent Green postaje jako glasan koncertni performans zvuka i poezije praćen video projekcijama netaknute prirode i ljudskih utjecaja na prirodu koja umire.
  
  Tijekom izvedbe u jednom se dijelu poigravate s Hamletovim monologom u kontekstu etičkoga veganstva „To eat or not to eat“. Što mislite koja je budućnost etičkoga veganstva što je npr., među ostalim, pored navedene izložbe, toga istoga tjedna razmatrao i 10. okolišni filmski festival Zelene akcije posvećen ekofeminizmu.
  
  Kroz ovaj koncertni performans koji se sastoji zapravo od poetsko-zvučne playliste, osim poigravanja s Hamletovim monologom u dijelu koji ima podnaslov All Blacks Are The Same. To Eat Or Not To Eat That Is The Question ovdje se događa i poveznica s jednim starijim performansom i video radom Otchude Say naslova Migrirati ili ne migrirati / To migrate or not to migrate. Smatram da je budućnost etičkoga veganstva jako važna za osvijetliti jer predstavlja neophodne promjene u načinu prehrane kako bismo očuvali ne samo naš planet nego i vlastitu vrstu.
  
  Ekofeminizam je važan aspekt etičkoga veganstva jer je važno razumjeti kako se borba za prava životinja i borba za ženska prava u stvari preklapaju i međusobno utječu jedna na drugu. Nije moguće bez kognitivne disonance prihvaćati i plaćati kroz prehrambene proizvode cjeloživotno silovanje krava, otimanje i odvajanje majke od teleta. Odnos prema okolišu i životinjama povezan je s odnosom prema ljudima, posebno u kontekstu rodnih uloga i društvenih nejednakosti. Stoga je važno razumjeti i promicati sveobuhvatni pristup koji uključuje i zaštitu okoliša i zaštitu prava žena i drugih marginaliziranih skupina.
  
  Vjerujem da će se u budućnosti sve više ljudi odlučivati za vegansku prehranu, što će dovesti do smanjenja patnje životinja i smanjenja negativnog utjecaja na okoliš. Također vjerujem da će se razvijati alternativne metode proizvodnje hrane koje ne uključuju životinjske proizvode, što će biti još jedan korak prema stvaranju održivijeg i pravednijeg svijeta.
  
  Svoj tekst o prirodi u umjetnosti performansa iz 2014. godine otvorila sam motom „Civilizacija je nagomilavanje nepotrebnih potreba!“ Marka Twaina. Molim Vas, u tome kontekstu nagomilavanja nauštrb prirode koju je ljudska vrsta transformirala u resurs, u ime svetoga kapitala, izložite nam sadržaj performansa Murmurs of the Silent Green.
  
  Performans Murmurs of the Silent Green govori o dihotomiji između ljudske vrste i prirode te o štetnom utjecaju koji ljudi imaju na okoliš. U sličnom stilu kao Twainov citat o nagomilavanju nepotrebnih potreba, kroz poetske i haiku tekstove izvedene uživo i prikazane kroz video projekciju oslikavam kako ljudska vrsta često koristi prirodu kao resurs, bez obzira na štetu koju time nanosi okolišu i životinjama. U performansu izražavam svoju zabrinutost i tugu zbog uništavanja prirode i gubitka veze između ljudi i prirode. Kao društvo stvorili smo kulturu potrošnje i nesputanog rasta koja nas tjera da stalno kupujemo nove proizvode i trošimo resurse na nepotrebne stvari. U skladu s tim, performans sadrži mnoge elemente koji naglašavaju važnost prirode i njenog očuvanja, kao što su prirodni elementi, zvukovi prirode i kostim koji oponaša životinje i biljke. Želja mi je bila da publika razmisli o tome kako ljudska vrsta može živjeti u harmoniji s prirodom, umjesto da se suprotstavlja njoj u ime svetoga kapitala. Svi smo dio prirode i imamo odgovornost za njezino očuvanje.
  
  Produkcijski je riječ o složenoj izvedbi s obzirom, primjerice, na Vašu kostimografiju koja prati prirodni habitus. Naime, u opisu performansa navodite da je Kaia Solveig zamišljena kao potomkinja norveškoga vječnog tražitelja/ice sebe, Peera Gynta, i njegove strpljive ljubavi Solveig. 
  
  Ja, Kaia Liifsong, mogu u očima publike biti zamišljena, kako kažete, kao ovo ili ono, kao ovakva ili onakva. Ali u konceptu refleksije na aktualne trendove za i protiv kulturne aproprijacije molim da se prihvati moja samoidentifikacija kao potomkinje Peera Gynta i Solveig. Moje puno ime Kaia Solveig Earthwhisper Liifsong također objašnjava moje biljno podrijetlo i duh snažno povezan s prirodom koji komunicira šaptom, zvukom i nježnim pjevanjem. Kostimografija je bila jedan od ključnih elemenata u stvaranju vizualne atmosfere performansa. Kostimografija i bojanje lica inspirirani su prirodom i odražavaju moj ljudsko-biljni genom. Moj karakter, glas, kosa od cvijeća i lišća i nakit od mahovine pojačavaju ideju da ne mogu biti osoba vezana samo za ljudski svijet i omraženi mi antropocentrizam. Ako individualne osobe mogu imati ego, naš odnos prema okolišu potvrđuje da ga itekako možemo imati i kao vrsta. U oba primjera moramo se riješiti svake naznake donošenja odluka i ponašanja potaknutih egoističnim porivima.
  
  Koliko ste zadovoljni kao zaljubljenica, poznavateljica norveškoga folklora i Ibsenove drame Peer Gynt s predstavom u HNK-u (Edvard Grieg, Edward Clug, Koprodukcija HNK-a u Zagrebu i SNG-a Maribor)?
  
  Veselila me kalendarska poklopljenost mog boravka u Zagrebu povodom vlastitog performansa i zadnje ovosezonske izvedbe baleta Peer Gynt u autorstvu uvijek inspirativnog slovenskog koreografa Edwarda Cluga. Emotivno vezana za lik svog tate uvijek ću rado pogledati kako razni umjetnici doživljavaju traganja mog oca za samim sobom, početkom i smislenim krajem. Kad-tad svatko od nas pripadnika/ica ljudske vrste mora odvojiti vrijeme sa samim sobom oko naših odnosa prema vlastitom izvoru i ušću. Izvođači su me kao kolektiv oduševili, a interpretacije Peera Gynta i lika Smrti osvijestile su moju glad za putovanjima koju sam naslijedila od oca, jer putovanja mi omogućuju da se nadahnem umjetnicima u raznim kulturama i političkim okruženjima od čega me pandemija predugo izolirala. Bio je pravi užitak večer prije mojeg vlastitog nastupa u Zagrebu provesti uz ovakav izvedbeni dragulj u HNK-u.
  
  Izvedbu temeljite na četiri jezika – hrvatskom, engleskom, norveškom i esperantu. Pritom za esperanto navodite da je „dio izvedbe zbog ideje umjetno stvorenog jezika koji želi biti univerzalan, pripadati svima, biti nenametnut kroz kolonijalizam“.
  
  Odlučila sam koristiti četiri jezika u našoj izvedbi kako bismo naglasili važnost različitosti i inkluzivnosti, ali i potencijalnu nebitnost da se sve mora lingvistički razumjeti. Esperanto smo uključili zbog ideje umjetno stvorenog jezika koji želi biti univerzalan, pripadati svima, a istovremeno biti nenametnut kroz kolonijalizam. To se poklapa s našom temom o ekološkoj krizi koja se odnosi na sve nas, bez obzira na naše jezične, kulturne ili nacionalne pozadine. Stvaranje petog jezika generiranog pomoću umjetne inteligencije slučajnim odabirom slova za kreiranje riječi ovog potpuno nerazumljivog jezika pomaže u stvaranju apstraktnog i emocionalnog iskustva za publiku. Ideja da je osjetiti poruku, sliku, zvuk bitnije nego je lingvistički i filozofski razumjeti, odgovara konceptu doživljavanja performansa na emocionalnoj razini, umjesto da se publika fokusira na razumijevanje lingvističkih i filozofskih koncepata. Smatram da osjetiti poruku, sliku i zvuk može imati značajan utjecaj i doprinijeti razumijevanju i prihvaćanju etičkih odluka, osobito kada je riječ o složenim pitanjima poput specizma. Kognitivna disonanca koja proizlazi iz specističkih stavova može biti teško poništena, a apstraktni i emotivni zvuk ili slika mogu pomoći u osvještavanju te disonance na emocionalnoj razini. Mislim da ljudi ili publika lakše dolaze do etičkih odluka kroz emocije nego kroz intelektualiziranje moralnih stavova. Emocionalni pristup omogućuje nam da se povežemo s problemom na osobniji način te da razmislimo o njemu izvan okvira samo intelektualnog promišljanja.
  
  Izložba u okviru koje ste izveli performans, među ostalim, u pojašnjavanju koncepta navodi da su prema Bruni Latouru društva i prirode satkani od niza mreža odnosa koji se neprestano mijenjaju i kreiraju našu stvarnost. Zbog toga je na toj izložbi mreža života izložbeno predstavljena prema četirima elementima – Zemlji, Zraku, Vodi i Vatri, označene na izložbenim legendama simbolima iz tradicije Hopi naroda. Na koji način tu mrežu života simbolički reprezentira Ibsenov Peer Gynt?

  Ibsenova drama Peer Gynt, s jedne strane, predstavlja čovjeka koji se kreće kroz svijet i preuzima sve ono što mu priroda pruža, bez ikakve odgovornosti prema njoj. U tome smislu, performans Murmurs of the Silent Green kroz svoju tematiku o održivosti i ekološkoj svijesti upućuje na važnost povratka u skladan odnos s prirodom i očuvanje mreže života koja nas sve povezuje. Peer Gynt se suočava s raznim likovima i situacijama koje ga prisiljavaju da se zapita o svojoj ulozi u mreži života. Kroz moje buduće radove suočit ću po uzoru na mog oca samu sebe s raznim izazovnim likovima, bićima, situacijama i trajno pokušavati samu sebe izbaviti iz mojih vlastitih kognitivnih disonanci. Ovi budući radovi mogu se popratiti na našim stranicama (vidi ovdje i ovdje, op. ur.).

  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 10. svibnja 2023.

Piše:

Suzana
Marjanić