Otok kao slavlje ili tko može dobiti pulpu naranče
Otok sam (istraživačko-umjetnički potencijali otočke samoće), koncept Martina Hrlić Rogić, Olja Lozica
-
Ovo je impresija.
Crtice o otoku i jastvu.
Pisana kao epistola.
Namijenjena autorima ove izvedbe.
Jedna od meni dražih pjesničkih slika, jedna od priželjkujućih životnih praksi, pa možda čak i ključ načina primjene u izvedbenosti jest (Sittin’ On) The Dock of the Bay Otisa Reddinga.
Kako se tijelo ponaša tada? Koji zahvat trebam primijeniti da odležim, da raspustim, da budim? Da samo gledam? Da samo osluškujem? Da samo… milim?
Krećući se s njima, sakupila sam ruke, zatvorila oči nakon upijanja dočekujuće slike.
Martinino tijelo je:
- omeđeno kamenom ogradom koja čuva Bakarsku vodicu
- tijelo kao okamina milijuntog vala koji se unio u rub kopna
- fosil prahistorijskog tijela zarobljenog u kretnji
- Vitruvijev čovjek
- u spotu Danny Nedelko benda Idles plesač nosi majicu na kojoj piše „no one is an island“
- tijelo je otok sam po sebi (lijepo su ti napisali)
Buđenje ili oživljavanje otoka kreće od vršaka i vrhova prstiju.
Završetaka ili početaka prvog istraživačkog o svijetu u počecima našeg kretanja, dok još nemamo upisanost niti formativnog.
Zaigranost i spoznaja.
Martina nastavlja u tijelu uz rubove kamene ocrtanosti.
U odrastanju prema van privučeno izazovima vanjskog svijeta, plesovima zalazaka sunca na pučini, mirisa koji su pristigli maestralnim zrakom, tijelo je izvelo porinuće.
Treće oko. Jasnoća znaka upućuje me da motrim.
Godišnja doba su Ruža vjetrova.
Proljeće, ljeto, jesen, zima
maestral, tramontana, jugo, bura.
Otok i samost mjeri se kronologijom vjetrova, koji tijelom upravljalju, mislima vladaju, stanjima motre i utjelovljuju se u postojanje.
Moj tata zna reći: „Samoća je gora od bijede. A i jedno i drugo sam iskusio.”
Lancuni prizivaju suze, otkrhnutih kamenoloma i pobjedonosnih nezaborava mirisa lavandule.
Transformativnost izvedbenog tijela. Martina je dala obranu tijela kao somi – jedinstvu fizičkog, emotivnog i intelektualnog tijela. Potegnula je izuzetno zahtjevan glumačko/izvedbeni zadatak, dopuštanje trajanju u naizgled statičnosti, pustila je mislima da teku držeći nam glavu tik iznad vode reminiscencijom zrelosti koju svatko tko je pred publiku stao priželjkuje. Koliko mnogo se u tijelu događalo! Kakav dar!
Marko i Darko stvarali su glazbu koja je zvukolik nježnog predanja. Podržavajući, vodila me u bajkovitost, tenzičnost naracije i silnost radnje. Kao vjerni zagrljaji otoka (Martine), bili su sve plavosti zelenosivog mora.
Je li mogu i oni koji put dobit pulpu naranče?
Izvedba Otok sam rastvara nužnost entiteta. Otokstvo. Pripadnost otocima.
Kakva bih bila da sam otok? Kakav bih otok bila? Jesam li sam/a ili ja sam?
„No man is an island,
Entire of itself.
Every man is a piece of the continent,
a part of the main.”
John Donne (1572.-1631.)
„Pjesma Idlesa Danny Nedelko priča je o ukrajinskom imigrantu, pjevaču benda Heavy Lungs, koji je blizak prijatelj članova benda. Stihovi pjesme ciljaju na nacionalizam i oštro ga kritiziraju, dok je fokus pjesme na slavljenju multikulturalizma i različitosti.”
Otok sam je slavlje. Slavlje bića, zagrljaja, izvedbene magije. Traži pozornost i prepuštanje. Topla, važna i uranjajuća izvedba.
I love you, Danny. I sve otoke Mediterana.
Otok sam, spas za nas.
Hvala cijelom autorskom timu.
Srčano,
Mila Čuljak© PLESNA SCENA.hr, 28. svibnja 2023.
Otok sam
autorice koncepta Martina Hrlić Rogić, Olja Lozica
redateljica i dramaturginja Olja Lozica
premijera 20. travnja 2023. (HKD Rijeka)
autori glazbe i oblikovatelji zvuka Marko Rogić, Darko Terlević
izvode: Martina Hrlić Rogić, Marko Rogić, Darko Terlević
oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, autor video materijala i fotografije za plakat Karlo Čargonja
Predstava je realizirana u suradnji s Udrugom plesnih umjetnika Hrvatske i uz potporu Ministarstva kulture i medija i Grada Rijeke.