Koreografija kao ljepilo
Intervju: Simone Aughterlony, plesna umjetnik/ca
-
Kazališna skupina de facto, koju vodi redatelj i dramaturg Saša Božić, u subotu 10. lipnja 2023. premijerno je izvela svoju, dosada najveću međunarodnu plesnu predstavu Agenda, koja je nastala u sklopu rezidencijalnog programa Zagrebačkog plesnog centra, kao jednog od koproducenata (uz HIPP). Predstava je izvedena i 12. lipnja, na dan otvaranja Tjedna suvremenog plesa. Saša Božić ostvario je nekoliko projekata sa švicarski(o)m umjetnikom/umjetnicom, od kojih je možda zagrebačkoj publici najpoznatija ona u predstavi Kompas (izvedba Petra Hrašćanec i Simone Aughterlony, u produkciji Umjetničke organizacija 21:21).
Simone Aughterlony, koja/i je ove godine dobio/la Nagradu za životno djelo Grada Züricha, posljednjih šesnaest godina osmišljava koreografska djela queer tematike, a s obzirom na to da predaje ples, zanimalo ju/ga je o čemu najviše razmišljaju studenti i studentice na BA studiju The Manufacture (University of Performing Arts of Western Switzerland, Lausanne).
Moja glavna želja bila je čuti njihove brige. Njihovu agendu. Zatim smo zajedno istraživali kako možemo sve njihove reference prevesti u izvedbeni materijal.
Studenti u Švicarskoj imali su posve drugačije preokupacije od naših plesača s kojima ste radili na isti način. Budući da u predstavi pleše sedmero plesača iz Hrvatske te Nic Lloyd iz Velike Britanije, Thomas Vantuycom iz Belgije te studentica Mellisa Valette iz Švicarske i među njima su bile velike razlike u materijalu koji su tijekom procesa rada stvarali i donosili.
Jedna se osoba bavila svojom psihotičnom fazom koju je svojedobno iskusila, druga je proučavala cenzuru na društvenim mrežama, treća konfuzijom koja nastaje u virtualnoj komunikaciji. Neki su se bavili rodnim politikama o čemu smo dosta i razgovarali, a jedna se plesačica bavila temom osnaživanja žena kroz seksualni rad. Plesači i plesačice iz Hrvatske najviše su zaokupljeni preživljavanjem – muči ih pitanje kako zaraditi novac za život. U njihovim radovima najviše se pojavljuju misli o novcu, radu i vrijednosti rada.
Spomenute plesače iz Velike Britanije, Švicarske i Belgije pozvali ste u projekt, a hrvatski plesači morali su proći audiciju. Između šezdesetak kandidata odabrano ih je sedmero – Katarina Barešić, Boris Barukčić, Ivana Bojanić, Dora Brkarić, Viktoria Bubalo, Margareta Firinger i Šimun Stankov. Na audiciji niste gledali samo plesno umijeće, nego ste s kandidatima i razgovarali o njihovim životnim preokupacijama jer se predstava gradila iz toga, iz njihova materijala te iz trenja koje nastaje kad se različiti materijali susretnu, dotaknu, mimoiđu.
Našu bih koreografiju nazvali ljepilom. Njihov smo materijal lijepili jedan do drugoga, kao sitne komadiće nekog kolaža. No, da bi oni došli do tog materijala, Saša i ja smo ih dosta vodili i usmjeravali. Najzanimljivije mi je gledati kako se različiti materijali međusobno dodiruju – baš me to podsjeća na kolaž u kojemu je svaki komadić različiti i svoj. Čak i kad se zalijepi pored drugih, ostaje svoj, ne asimilira se, nego je i dalje različit. A zajedno stvaraju prekrasnu cjelinu. To mi je najuzbudljivije.
Svaki kolaž ima neki okvir, a za ovu predstavu okvir je bio klub i klupski ples. To je posve razumljivo jer u klubu tisuće različitih tijela pleše na svoj način, a opet u istom ritmu, na istu glazbu i s istom ili sličnom energijom. Prilikom ulaska u dvoranu Zagrebačkog plesnog centra susrećemo se, čak i spotičemo o plesače koji su već u grooveu, plešu na zarazni plesni ritam Nikole Krgovića, a Joseph Wegmann je oblikovao svjetla koja dočaravaju klupski prostor. Svi plešu jednako, izmjenjujući mnogo različitih pokreta koji su, pretpostavljam, nastali spajanjem različitih materijala dobivenih tijekom procesa. Zanimljivo je da dosad nikad niste radili na taj način.
Ovdje plesači rade iste pokrete, no imaju različit izbor smjera kretanja. Nikada još nisam radila/o unisoni ples!
© Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 12. lipnja 2023.
Piše:
Kolega