Kako sam pomagala u organizaciji na Kliker Festivalu zapalo me da tri puta zaredom gledam predstavu Matta Matta 2.0. Naime, predstava se odigrala u tri različite dvorane u tri različite škole. I sva tri puta mi je jednako brzo proletjela. Naravno, elemente iznenađenja iz prve izvedbe koju sam gledala nije bilo moguće replicirati u drugim, no to mi nije umanjilo doživljaj s obzirom da su reakcije iz publike svaki puta bile jednako zabavne – ta djeca su je ipak gledala prvi puta! A meni se nije teško poistovjetiti s njima, njihovim čuđenjem i interesom.
Matta Matta 2.0 je predstava za djecu pop-up formata, što bi značilo predstava koja ulazi u svakodnevni prostor, u ovom slučaju školske dvorane. Dakle, ne radi se o kazališnoj predstavi prilagođenoj gostovanju u školi i izvedbi u školskoj dvorani. Ovo je predstava napravljena tako da nanovo osvijesti čemu školska dvorana služi, a pogotovo čemu služe strunjače i matovi; zbog toga i ime Matta Matta. Predstava je nastala u suradnji Hrvatske, Austrije i Nizozemske. Hrvatsko-austrijski dio priče nosi Umjetnički kolektiv VRUM, čije sjedište je u Zagrebu i Beču. Till Frühwald, austrijski glumac, Sunčica Bandić, plesačica iz Hrvatske te Łukasz Czapski, plesač iz Poljske čine glavnu postavu ove predstave. Obučeni u sportsko-distopijske kostime u tri osnovne boje (Esther Sloots i Betka Fislova), ovaj trojac punih sat vremena ne staje s fizičkom aktivnošću. To nije ništa neobično za jednu plesnu predstavu, no ovdje pod fizičku aktivnost mislim na konstantno trčanje, skakanje, padanje, tu i tamo plesne pokrete, a ponajviše manevriranje sa strunjačama – što onim manjim (matovima, tatamijima od 2 metra dužine), što s onim ogromnim strunjačama s kojima se može prekriti pogled na pola dvorane.
Zasluge za to domišljato korištenje strunjača unutar prostora idu voditeljima nizozemskog kolektiva The100Hands, Jasperu Dzuki Jelenu i Mojri Vogelnik-Škerlj koji su autori koncepta i koreografije, te dramaturgiji Moosa van den Broeka i Mikaêla Orozcoa. Ako nešto može držati dječju pozornost to su definitivno obični predmeti (strunjače) korišteni na neobičan način, a sve to popraćeno začudnom i dinamičnom glazbom Jörga Schellekensa. Ono što nisam ni s trećom izvedbom uspjela uloviti je po kom principu tako precizno započinju muzičke numere ako su svo troje izvođača nasred scene? Misterij su mi razriješili sami izvođača, a odgovor oduševljava jednostavnošću. Svu muziku pokreću i zaustavljaju oni sami, na laptopu koji stoji sa strane, ali u toj dinamici igre trojke nekako uspijevaju da se to nikada ne primijeti. Pritom ako (nakon već dvije izvedbe poput mene) obratite pažnju što radi treći kada dvoje, recimo, ima partnerstvo na strunjačama u sredini dvorane, primijetit ćete da zapravo vrlo opušteno stoji po strani, prati dvojac i onda pritisne tipku na laptopu. No, suptilnost kojom to izvode dovoljna je da u fokusu ostaje sve što je bitno.
Gdje je fokus? Prije samog početka predstave fokus je na jednom od izvođača koji uvodi publiku u dvoranu, prije čega ih upućuje na ponašanje tijekom predstave. Ove upute ne uključuju „ne pričajte“ ili „sjedite mirno“, već se radi o neverbalnim uputama sudjelovanja same publike u kreiranju izvedbenog prostora. Tako da je svako dijete (i odrasla osoba koja se tamo nađe) pri ulasku u dvoranu upoznato s uputama „vi ovdje“, „ustanite“, „pomaknite se lijevo/desno“, „sjednite i „dođite“.
Po ulasku u dvoranu imamo dojam da je samo jedan izvođač jer nas on vodi i smješta u formatu zmijice u središte obruča od spojenih matova. Nakon što sjednemo ne vidimo ništa osim jedni druge. I tu već počinje igra, što strpljenja, što škicanja preko ruba ograde jer – tko može odoljeti toj znatiželji! Ipak, nju presijeca novi lik – glava koju nismo do sada vidjeli, a koja se pojavljuje malo ovdje, malo ondje, pa zatim ruke, pa noge. Taj element mističnosti na samom početku unosi toliko uzbuđenja među djecu, pogotovo oni iz nižih razreda osnovne škole, reagiraju vriskovima tijekom cijele predstave u kojoj se strunjače same miču. Oni veći se više suzdržavaju, no jasnoća poziva izvođača na suradnju nevjerojatno glatko funkcionira za sve dobne skupine. No, to isto tako može ovisiti od škole, ali i od učiteljica. O njima pak imam pokoju riječ više...
Činjenica da su mi usta od čuđenja i pozitivnog uzbuđenja bila otvorena veliku većinu predstave govori o tome koliko je uspješna i u tome da nas odrasle vrati u osjećaj dječje znatiželje i zaigranosti. Dobro, neke više, a neke manje, jer nisu sve učiteljice poštovale početni dogovor da ravnopravno sudjeluju u predstavi, nego bi sjele na klupe kod ulaza (izlaza) dvorane podsjećajući na onu poznatu scenu s tjelesnog iz srednje škole: ,,Mi danas ne možemo vježbati." Ne mogu propustiti priliku i ne spomenuti da su se neke od učiteljica doslovno tako i ponašale, pa bi dobar dio predstave međusobno pričale, a jedna je čak i uvrijeđeno izašla iz dvorane nakon što ju je sam izvođač, u trenutku dok nije bio u centru pažnje, zamolio da ne pričaju. Ta me scena (pošto sam i sama morala stišavati druge dvije teenage učiteljice) duboko potresla kao bivšu nastavnicu i stručnjakinju koja je i dalje u suradnji sa školama.
Pritom ne pretjerujem kad kažem „duboko potresla“. Dobiti priliku za ovako dinamičnu predstavu namijenjenu školskom prostoru, gledati tu svu zainteresiranu, zaintrigiranu i nasmijanu djecu, a pritom ne pokazati osnovno poštovanje praćenja uputa izvođača, te još pritom kršiti opći kazališni bonton koji smo, koliko se sama sjećam, mi naučili od istih tih osnovnoškolskih učiteljica, pokazatelj je potencijalno dviju stvari: Ili su učiteljice toliko premorene na kraju školske godine da traže svaku priliku za odmor i ventiliranje s kolegicama ili su učiteljice zaboravile biti djeca. Oba potencijalna razloga za mene su obeshrabrujuća, s obzirom da sam tijekom korone i e-nastave bila uvjerena kako će nastavno osoblje biti sretno i zahvalno na svakom sljedećem sadržaju koji će se nakon mjera održavati uživo. S ovakvim prizorima kao da smo zaboravili da je do zatvaranja u stanove, socijalne distance te zabrana predstava i koncerata uopće ikada došlo. Ili su se navikle na opciju mute kada se tijekom trajanja zooma može na privatn komentirati pa je sada teško odoljeti kad tog luksuza više nema...
To neću nikada saznati, ali ću definitivno naćuliti uši još više za predstave poput Matta Matte 2.0 koje nas sve zajedno podsjećaju kako je to biti živ i zdrav čovjek, koji skače, trči, pada, diže se, susreće druge i reagira na njih, surađuje, natječe se, opušta... I koji se igra, s onime što je dostupno, na stotinu različitih načina. Ovo je predstava koja unosi novi polet i oplemenjuje školske dvorane onom vrstom igre za koju se nove generacije odgajatelja pitaju postoje li više uopće. Naravno i ta je igra, kao i sve, zapisana u našem tijelu, kojem samo trebaju prostor i prilika. I mrvica mašte i kreativnosti da se ona pretvori u pravu malu katarzu. A katarza jest oslobođenje od suvišnog, čega nam svima u današnjem svijetu, a pogotovo dječjoj svakodnevici, itekako treba. Oslobođenje od negativnog, napetog, kritike, manipuliranja, stresa... Jednostavno – igra! Jednostavno – život.
© Tena Rak, PLESNA SCENA.hr, 25. lipnja 2023.
