Plesna scena.hr

Traganje za suštinom je beskonačno

Intervju: Josef Nadj, plesni umjetnik

• Jubilarni, četrdeseti Tjedan suvremenog plesa, otvorio je vrhunski mađarski koreograf vojvođanskog podrijetla Josef Nadj s predstavom Omma koja je gostovala na mnogim svjetskim pozornicama i festivalima (poput venecijanskog Biennalea). Nadj je više puta gostovao u Zagrebu, mnogi još pamte njegove Vrane (Les Corbeaux), izvedene na tridesetom TSP-u, kada je i predstavljena knjiga Milana Mađareva Teatar pokreta Josefa Nadja. U toj knjizi Mađarev dijeli Nadjev rad na četiri razdoblja od 1987. do 2003. U predstavi Omma zagrebačkoj publici pokazao je svoj novi put, moguću petu ili šestu koreografsku fazu.
  
  Na temelju analize devet predstava, teatrolog i redatelj Milan Mađarev dijeli vaš rad na četiri faze: na Lokalnu mitologiju, Kanjiške krug(ove), Literarne izvore i Teatar suštine. Kako biste u tom kontekstu opisali trenutačnu fazu vašeg rada?
  
  Milan Mađarev je moj rad shvatio na svoj način. Osobno ne znam koliko imam faza. Čini mi se da ih u svakom radu imam više i težim ih sve skupiti. Zapravo, uvijek imam jedno viđenje stvari. No, ono ima više lica. I ja ga promatram iz različitih perspektiva. Postoje beskrajne mogućnosti pomoću kojih uvijek propituješ ista pitanja. Sad sam u fazi kada mi pozornica više nije važna. Razmišljam o tome kako napraviti male kompozicije izvan kazališta, bilo gdje. Trenutačno mi je izuzetno važan prijateljski susret, bez tehnike, bez subvencije, bez sistema. Ono pravo ljudsko.
  
  U najavi predstave Omma piše da njome želite poručiti kako se „ples rađa istovremeno s ljudskošću“. Što znači omma?
  
  To je riječ koja na starogrčkom znači oko ili vidjeti. Ona označava viđenje stvari. Ponovno naučiti da suština leži u dubini, iza onoga što se vidi prvo, gdje su stvari skrivene.
  
  Gdje se suština skriva, odnosno gdje se nalazi?
  
  To je tajna. Kad mislimo da smo nešto otkrili, tada vidimo da postoji još nešto dublje. Tako da je traganje za suštinom beskonačno, nema kraja.
  
  Vi ste tragali za njom tako da ste odlučili raditi s afričkim plesačima. Zašto?
  
  Tajna je u izazovu. Kako bismo mogli napredovati u svojem radu, moramo pronaći nove izazove, neistražena područja. Novo u smislu najdubljih pitanja koja si čovjek može postaviti. Prije svega ona se tiču suštine istraživanja onoga što radimo ili u što vjerujemo. Za mene je to ples. Ples je svet. Osjećao sam da s afričkim plesačima mogu dublje i jasnije otkriti snagu pokreta koji je u suvremenom plesu postao suviše tehnički i estetiziran. Htio sam doprijeti do pravih temelja našeg današnjeg plesa.
  
  A oni se nalaze u Africi?
  
  Više sam puta boravio u Africi i primijetio sam da su tamo glazba i ples prisutni svugdje, podjednako u selima i u gradovima, na svim nivoima, u svim strukturama. Njeguje se ta tradicija. Afrički plesači imaju nevjerojatan osjećaj za ritam, polifoniju koja zahtijeva specifičnu preciznost koja se ne može naučiti ni u jednoj školi. Ona dolazi iz njihove ritmičke tradicije koja je dosta složena, a ona nam je pomogla da od najjednostavnijih tema napravimo složene kompozicije s više ritmičkih struktura, više promjena pravaca. Njima ta kompozicija nije bila problem jer su složenost i prisutnost upisane u njihova tijela, instinktivno je osjećaju. Međutim, to ne znači da je do rezultata koji ste vidjeli u predstavi bilo lako doći.
  
  Zašto?
  
  To su plesači koje sam odabrao putem audicije u Francuskoj. Svi oni borave u Francuskoj već neko dulje vrijeme i to se osjeća u njihovim pokretima. Morali smo se riješiti tog viška.
  
  Kako je izgledao proces rada?
  
  Sam proces rada nije se razlikovao od mog uobičajenog procesa s drugim plesačima. Međutim, morao sam promijeniti pristup jer su plesači u ovoj predstavi drukčije reagirali na moje upute. To mi je bilo novo jer sam morao pronaći način na koji bih im objasnio određene zadatke, morao sam pronaći drugi jezik kako bih im pojasnio što točno želim. Time sam istovremeno i sam sebi davao jasnija objašnjenja te sam na više razina i sam napredovao.
  
  Iako žive u Francuskoj, zapravo ti plesači žive u svom svijetu. Slušaju samo afričku glazbu, jedu isključivo afričku hranu i ne znaju ništa o suvremenoj umjetnosti. Počeo sam im puštati glazbu šezdesetih i sedamdesetih godina, posebice moderni jazz, pokazivao sam im slike Hieronymusa Boscha i mnogih drugih slikara jer ništa od toga nisu poznavali. Govorio sam im govorio o umjetnosti zapada, a oni su je pretvarali u svoj plesni jezik, stvarali su od toga svoj plesni materijal. Kako bismo bolje shvatili umjetnost kojom se bavimo, smatram da je vrlo važno izaći iz vlastitog područja. Trebamo proučavati druge umjetnosti, kako bismo bolje razumjeli vlastitu. Zato se ples ne može obnoviti od samog plesa, nego uz pomoć drugih umjetnosti. Tajna koreografskog rada zahtijeva pravu imaginaciju. U našem procesu događalo se obostrano slušanje – ja sam slušao njihov svijet, a oni moje ludilo. Rezultat toga jest nešto originalno. Originalnost leži upravo u tom njihovom materijalu od kojeg sam stvorio kompoziciju. Predstavu smo izvodili diljem svijeta i dosta nam je gledatelja reklo da im je vrlo zanimljivo što se u njoj Afrika osjeća dubinski, bez folklora i stereotipa.
  
  To je istina. A opet primjećuju se elementi rituala, ratničkih plesova, rada na zemlji.
  
  Ja sam podrijetlom iz seljačke obitelji i morao sam kao mladić raditi na zemlji. Oni su imali isto iskustvo. Kad sam im govorio o tome kako se kopa ili kako izgleda žetva, na koji bismo način to pokretom mogli prikazati, oni su odmah reagirali. I napravili smo ritual rada na zemlji što je postao jako lijepi ples. Također sam im dao zadatak da zamisle kako pada kiša i da ih kapljice koje padaju po njihovom tijelu smetaju dok rade. Fizički teatar za njih je bio novost i svidjelo im se kad sam im davao takve konkretne upute.
  
  Prvi put ste potpuno ogolili pozornicu i stavili tijelo u prvi plan – bez scenografije i rekvizita. Zašto?
  
  Htio sam sve vizualno staviti postrance i fokusirati se isključivo na pokret i tijelo. Plesači postaju žive skulpture.
  
  Isto tako možemo čuti i njihov glas. On je važan dio predstave, što u vašim prijašnjim predstavama nije bio slučaj.
  
  Glas je važan jer se oni njime prirodno koriste, on proizlazi iz njihova materijala. Oni ga koriste intuitivno, bez razmišljanja. U njihovoj je tradiciji da komuniciraju pjesmom ili krikovima.
  
  Pogrebni ritual s vrpcom našu urednicu Maju Đurinović podsjetio je na rituale crnačke zajednice u New Orleansu. Jeste li se na to referirali?
  
  Apsolutno. To je to. New Orleans je kolijevka jazza. U njemu leži povijest jazza, ali i njihove sudbine. Jazz su stvorili robovi koji su dovedeni iz Afrike. Tako je nastala jedna nova kultura.
  
  Predstava počinje u odijelima koja podsjećaju na današnji suvremeni svijet kojemu pravila nameće Zapad. Skidanje odijela znak je vaše želje za povratkom korijenima. Dobiva se dojam da ste u Ommi dali kratki presjek povijesti čovječanstva.
  
  Moglo bi se to tako reći. Nakon Europe i Amerike, vraćamo se na početak.
  
  Koje ste uvide, nakon rada na ovoj predstavi, dobili o plesu?
  
  Shvatio sam da ples može biti prirodna stvar – kao disanje ili kao ritam otkucaja srca. Da je organski… prije svega da treba biti živ, organski, a tek onda mentalan.
  
  Što su korijeni plesa?
  
  To su pokreti koji su između životinjskog i ljudskog i još nečeg dubljeg. Ja to zovem genetskim pamćenjem koje se prenosi milijunima godina.
  
  No, bijelo ga je stanovništvo zaboravilo.
  
  Da. Zatomilo ga je. Kod nas je estetika u prvom planu, a ritual se zaboravio.
  
  Jeste li zainteresirani za otkrivanje tih zatomljenih rituala s plesačima sa Zapada?
  
  Vjerujem da ću jednog dana to sigurno i napraviti i otkriti kako za nas funkcioniraju rituali. Međutim, trenutno s istim plesačima nastavljam ovaj proces jer me zanima gdje možemo ići dalje, što još možemo istražiti, koje dubine i slojeve otkriti. Omma je zamišljena kao diptih i sad radimo na njezinom drugom dijelu.
  
  Voljela bih da i s tom novom predstavom, drugim dijelom diptiha, gostujete u Zagrebu. Hvala Vam na razgovoru.
  
  © Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 26. lipnja 2023.

Piše:

Katarina
Kolega