Plesna scena.hr

Ples je ultimativna sloboda

Intervju: Omar Rajeh, plesni umjetnik

• 
  
  Dugogodišnja želja umjetničke voditeljice Tjedna suvremenog plesa Mirne Žagar ispunila se na četrdeseti festivalski rođendan – u Zagrebu je gostovao jedan od najvažnijih libanonskih koreografa Omar Rajeh, osnivač plesnog kazališta Maqamat i međunarodne plesne platforme Bipod te škole suvremenog plesa Takween u Beirutu. Iz Beiruta se sa suprugom, plesnom umjetnicom Miom Habis, 2020. preselio u Lyon, no Beirut nosi u srcu i u svojim radovima što nam je pokazao u izuzetnom solu Dance is not for us o kojem smo razgovarali nakon izvedbe.
  
  Moram priznati da sam još uvijek pod dojmom vaše predstave. Vrlo dirljivo no nimalo patetično dočarali ste nam odrastanje u nekadašnjem Beirutu, dotaknuli ste se i pitanja plesa, je li ispravno razmišljati o plesu dok drugi ginu, a zanimljiva mi je i referenca na terminologiju koju često koriste razne ideologije u propagandističke svrhe kada se zalažu za nešto u ime naroda. Pa krenimo od toga. U naslovu Dance is not for us, tko smo to mi?
  
  Čim sam tu rečenicu izrekao, nametnulo mi se pitanje: Imamo li pravo sanjati? Je li moguće biti slobodan? U ovoj predstavi postavljaju se pitanja moći i nadmoći, slobode i snova. Iako sam se fokusirao na situaciju u Beirutu i Libanonu, pitanje slobode tiče se svih ljudi na svijetu. Kad sam se počeo baviti plesom, on je za mene bio ultimativna sloboda, nudio mi je mogućnost promjene. Svjestan sam da je takvo razmišljanje vrlo idealističko, no i dalje u to vjerujem. Istovremeno s time, preispitujem plesnu praksu – kako je strukturirana kulturna politika, na koji način predstavljamo svoj rad na festivalima, tko je taj koji odlučuje što će se gledati na festivalima...
  
  Pritom ste i sami umjetnički ravnatelj međunarodnog plesnog festivala u Beirutu?
  
  Upravo zbog toga i razmišljam o tome. Naime, često sam se pitao zašto ljudi moraju gledati ono što sam ja odabrao. Svjestan sam da je potrebna osoba koja će sve organizirati, netko tko ima viziju koju nudi publici, no u isto vrijeme se pitam gdje je ravnoteža. Mislim da je to veliko pitanje kulture. U ovom radu preispitujem proces. Ali i sebe. Mislim da mi u kulturnom sektoru trebamo početi raditi na drukčiji način. Trebali bismo unaprijediti sve što smo dosad naslijedili. Nikako uništavati, nego evoluirati. Trenutačne političke strukture u Libanonu ograničavaju kreativne procese, postavljaju umjetnost u okvir politike i moramo pronaći način kako da se iz toga izvučemo te kako da se, ne samo mišlju, nego i samom strukturom, zalažemo za ravnopravnost i otvorenost. A to je dosta teško jer se postavlja pitanje, tko je taj koji odlučuje. Vjerujem u pojedinca, ali trenutačno se trebamo zapitati kakvu vrstu dinamike danas trebamo, kakvu vrstu pristupa.
  
  A tko smo to mi?
  
  To je drugo važno pitanje. S jedne strane, važno je da se borimo za pravo da budemo tko god želimo, da imamo svoje snove i živimo kako god hoćemo. U tom smislu je ples blizak prosvjedima na kojima se ljudi za to zalažu. No, političke ideologije se u svojoj propagandi također koriste tom zamjenicom, a onda se pitam predstavljaju li one mene, sumiraju li one moj identitet i u ime koga točno stoje. Nacionalizmi, rasizmi, pitanja boje, roda, religije, grupiranje po raznoraznim kriterijima – iza svega toga stoji zamjenica mi. A iz toga proizlaze ideje nadmoći i opresije kojima se bavim u predstavi. Na kraju se pitam još jedno pitanje – što ćemo sa svime time?
  
  Kakva je situacija danas u Libanonu?
  
  Vrlo je teška. Na snazi je politički, socijalni i ekonomski kolaps. Trenutno se različite političke stranke bore za vlast, nema izbora, sve je blokirano, a ljudi plaćaju visoku cijenu. Svi su sektori u kolapsu – školstvo, zdravstvo, kultura... U posljednje četiri godine mnogo se stvari promijenilo. Jedan mi je prijatelj rekao da je situacija toliko teška da se ne može ni na koji način objasniti osim s pomoću kreativnih procesa. Na nama, umjetnicima leži golema odgovornost da preispitamo tu situaciju, istražimo, dokumentiramo i svoj rad predstavimo u zemlji i inozemstvu. Za to je potrebno mnogo kreativnih alata jer je vlast vrlo moćna i često nas zna preduhitriti. Zato treba biti vrlo mudar i promišljen. Važno je da se svaki umjetnik izrazi, svatko na svoj način, jer trenutačno kreativnost pruža najsnažniji otpor. To znači da želimo sačuvati nekadašnje vrijednosti, sliku Libanona i Beiruta koja je nekoć postojala, moramo se boriti za mlađu generaciju koja se te slike više ne sjeća. Upravo s njima, današnjim tinejdžerima, moramo najviše raditi, jer me strah u kakve će se ljude pretvoriti, kako će oblikovati svoja stajališta i razmišljanja, svoje ponašanje. Ljudi žive strašno teško. Mnogi su izgubili posao, novac, dom, mnoge su se obitelji razvele, a političare za njih nije briga, ne shvaćaju da se stanovništvo zbog grozne situacije potpuno mijenja.
  
  Na koji način u tim uvjetima vodite festival? Pogotovo jer već tri godine živite u Francuskoj.
  
  Ove smo ga godine prvi put stavili na čekanje. I zbog situacije u Libanonu, ali i zbog onoga što sam prije rekao – moramo preispitati strukturu i razmisliti kako bi se on mogao nastaviti u drugačijim kulturnim procesima.
  
  Uz neminovnu političku razinu, u ovom solu ste nam se i intimno razotkrili. Dočarali ste nam vrt vaše obiteljske kuće. Podijelili ste s nama glazbu koju slušate, priče iz djetinjstva i mladosti, a na početku predstave učinili ste nas plesačima, rekavši nam kako je koreografija počela čim smo ušli u predvorje kazališta. Na taj način ostvarili ste zajedništvo između nas u publici i sebe na pozornici.
  
  To mi je bilo vrlo važno. Dugo sam se bavio mišlju na koji način mogu biti zajedno s publikom, kako ona može biti dio procesa, a ne da samo sjedi i promatra. Tako sam i došao na ideju koreografije i plesa koji se događa tijekom čekanja ispred dvorane. Gledatelji taj prostor zajedno dijele, sviđalo se to njima ili ne, neminovno svi skupa postajemo jedna grupa, jedna zajednica, dio nekog većeg tijela. To bih mogao usporediti s prosvjedima. I tamo dolazi mnogo različitih pojedinaca koji se međusobno ne poznaju, no dijele neke slične ideje ili potrebe. U ovoj sam se predstavi dosta bavio idejom takvog tipa okupljanja, bivanja u kazalištu kao dio grupe. Zato se i obraćam publici, sjedim s njima u mraku i slušam glazbu – dijelimo isti prostor, vrijeme, a na kraju i biljke te se to zajedništvo nastavlja i nakon predstave.
  
  Za to ste nabavili stotinjak teglica bosiljka. Moram priznati da mi je bila baš lijepa gesta kad ste svakome od nas darovali jednu teglicu. Zašto baš bosiljak?
  
  Tražio sam nešto malo, zeleno i ugodnog mirisa. Bosiljak je vrlo praktičan jer ga se može naći u većini zemalja, a moja ga je majka uzgajala u svom vrtu. On je i začin koji se koristi u mnogim jelima diljem svijeta. Sviđala mi se ta ideja da počnem predstavu s biljkom koja me podsjeća na obiteljski dom, djeda i baku, na moje korijene, djetinjstvo i mladost.
  
  Uz to, biljka nosi i preneseno značenje – govorite u jednom trenutku da biljke uvijek idu prema svjetlu i da svoje postojanje ne trebaju nikome opravdavati. Ta mi se rečenica snažno usjekla u pamćenje.
  
  Tako je. Biljka se ne treba opravdavati zbog svoje boje, nacionalnosti, mjesta podrijetla, mirisa... Zbog toga je snažan simbol. Zbog svega toga, biljka u sebi sadrži i nadu. Osim toga, u Libanonu imamo običaj kad idemo u goste, domaćinima pokloniti biljku. Zbog toga sam je htio podijeliti s publikom.
  
  „Dolazim iz zemlje u kojoj vlada razaranje, ljude ubijaju i siluju, a ja plešem. Plešem svoju bol.“ Dok to govorite na pozornici, osjećate li se krivim zato što plešete?
  
  Ne. Za mene je ples uvijek bio najrevolucionarnija, najprovokativnija i vrlo kontroverzna umjetnost. To je moja provokacija.
  
  Kada ste otkrili ples?
  
  Kad sam bio mlad htio sam postati fizičar. Znanost me silno zanimala. Volio sam ići u kazalište, slušati glazbu, čitati knjige, no nisam osjećao da je to dio mog života. Jednog su me dana moji prijatelji bacili u ples. Jedan od njih je bio opsjednut kazalištem i često smo zajedno išli na predstave. S četrnaest godina jedna me je predstava doslovno izbacila iz cipela. Tada sam se zapalio za ples. Počeli smo pohađati satove folklora, učio sam dapke. U jednom trenutku naš je profesor morao otići, a mi smo odlučili sami nastaviti s radom. Počeli smo osmišljavati vlastite korake i to je bila prva amaterska skupina u kojoj sam plesao. U početku nas je bilo šestero, a već iduće godine nas je bilo osamnaest. Imali smo male predstave s kojima smo nastupali na različitim mjestima. Nakon srednje škole, moj je prijatelj upisao glumu, a ja grafički dizajn, a te smo godine napravili prvu cjelovečernju predstavu. Trajala je sat vremena i to je bila kazališna predstava s elementima plesa. Tada sam odlučio upisati glumu jer u Libanonu ne postoji plesna akademija. Na tom studiju zadnja je godina potpuno posvećena režiji što mi je dosta pomoglo u kasnijem radu. Moram priznati da mi je drago što sam upisao glumu u Libanonu jer sam zahvaljujući tom studiju doznao za mnoge važne redatelje. Dane sam provodio u Goethe institutu gdje sam gledao snimke mnogih koreografija Pine Bausch, Kurta Joossa, Fokina, Isidore Duncan, njemačkog ekspresionizma, Mejerholda i mnogih drugih. Na Akademiji su nas poticali da pogledamo sva ta videa.
  
  Tko vam je od svih njih bio najpoticajniji?
  
  Tijekom studija plesao sam u jednoj profesionalnoj skupini i osjećao sam kao da u meni žive dvije osobe – plesač i glumac. Nisam ih htio kombinirati sve do posljednje godine studija, kada sam pripremao diplomsku predstavu. Tek sam tada povezao svoje plesno umijeće i snagu s kazališnim znanjem, što mogu zahvaliti utjecaju Eugenia Barbe i Jerzyja Grotowskog. Međutim, temelje Barbi, Grotowskom, Pini Bausch i mnogim drugima dao je Mejerhold s biomehanikom i zato mi je on najpoticajniji. On je bio revolucionaran u mnogim stvarima.
  
  Nakon kazališnog obrazovanja u Libanonu, odlučili ste otići u London gdje ste završili studij plesa na sveučilištu Surrey. Tamo ste se pobliže upoznali s biomehanikom.
  
  Pomno sam je istražio za svoju disertaciju i otkrio sam da sve što danas znamo o suvremenom plesu proizlazi iz biomehanike. Mejerhold je iz kazališnog miljea, s metodom biomehanike, otišao u pokret, no i dalje se fokusirao na značenje. U svom koreografskom radu ne želim biti zarobljenik značenja, ne želim da je ono puka ilustracija ili reprezentacija jer je značenje za mene komunikacija, nešto poput diskusije ili druženja.
  
  Zato ste u svojoj predstavi Beytna publiku pozvali na večeru koju ste pripremili na pozornici.
  
  Tako je. Gledatelje koji dolaze na moje predstave doživljavam kao goste koji mi dolaze kući na večeru. Moram s njima komunicirati, ne mogu samo po strani šutke stajati i ne raditi ništa. Predstava je za mene poput poziva u svoj dom, u intimni, bliski prostor u kojemu ljudi mogu vidjeti koje mi slike vise na zidovima, koje knjige držim na policama. To se događa za večerom, za stolom. I to stvarno volim. U njoj nastupam s još tri koreografa – Koenom Augustijnenom, Ananijem Sanouvijem i Hiroakijem Umedom, s četiri glazbenika i sa svojom majkom. To je predstava koja govori o tome koliko smo jedni prema drugima otvoreni, posebice prema Drugima i drukčijima, koliko smo spremni dijeliti svoj prostor. Mnogi, naime, govore o otvorenosti, no kada se Drugi nađu u njihovom prostoru, brzo mijenjaju mišljenje. Iz te sam predstave mnogo naučio o sebi i to je bilo stvarno prekrasno iskustvo. Zajedno smo kuhali, zatim smo pozvali publiku da s nama jede, a nakon toga smo nastavili predstavu. Iako smo je osmislili 2016., još uvijek dosta nastupamo diljem svijeta. Uskoro gostujemo na ljetnom festivalu u Lyonu, zatim idemo u Barcelonu, a iduće godine ćemo je izvesti u Australiji i Kanadi.
  
  Kako je biti plesač u Libanonu?
  
  Kad god su me ljudi pitali čime se bavim, odgovarao sam im da sam plesač, čak i onda kada to nisam bio. To je bila moja provokacija. U Libanonu se ples ne smatra ozbiljnim poslom, poslom od kojega se može živjeti. On se više doživljava kao hobi. Oni koji te vole, ne žele da se baviš plesom jer on ne donosi siguran kruh. Postoje i konzervativni ljudi koji misle da ples nije dobar za nas. Tu se javlja ono mi – mi kao tradicija, mi koje određuje čime bismo se trebali baviti i kako bismo trebali živjeti. Postoje i oni koji smatraju da ples nije za muškarce, ili da se plesom mogu baviti samo bogataši jer si taj rizik jedino oni mogu priuštiti, da on nije prikladan za niži ili srednji sloj. Srećom, takva stajališta nikada nisam osobno osjetio. Obitelj me je uvijek podržavala. U očima nekih ljudi mogao sam pročitati gore navedene misli, no one me nikada nisu previše zabrinjavale. Zanimljivo je da se taj pogled promijenio kada sam se, s uspješnom karijerom, vratio iz Londona i pokrenuo velik i važan međunarodni festival. Tada su vidjeli određeni uspjeh i počeli su cijeniti to što radim, a meni je to dalo dodatnu motivaciju da još više i bolje radim.
  
  Dance is not for us ste prije Zagreba izveli u Beirutu. Dosta je gledatelja u Zagrebačkom plesnom centru bilo dirnuto do suza. Kako je reagirala tamošnja publika?
  
  Bilo je stvarno vrlo snažno i za mene izuzetno posebno jer je to bio moj prvi nastup u Beirutu otkako sam se odselio. Ondje sam zadnji put nastupao 2019. Reakcije ljudi su bile toliko nevjerojatne da ih ne mogu ni opisati. Bilo mi je vrlo važno da ljudi ne budu tužni nakon predstave. Iako je probudila duboke emocije i dosta se ljudi rasplakalo, ona nije depresivna. Osjećam da u njoj postoji određena snaga. Budući da nisam htio biti patetičan, značilo mi je što su predstavu pohvalili u cjelini, kao cjelokupno umjetničko djelo, njezinu strukturu i kompoziciju. To je vrlo važno jer smatram da je ta predstava važan korak za našu kulturnu scenu, pokazatelj kako možemo ići dalje.
  
  Što mislite o današnjem suvremenom plesu?
  
  Mislim da je suvremeni ples danas suviše otišao u estetiku, a gubi se kontakt s humanošću. Plešemo po tankoj liniji. Estetika može stvoriti snažna značenja, no ponekad nas može odvesti u akrobaciju, a tada možemo izgubiti tijelo, prisutnost, pa i samo značenje.
  
  Kad smo već kod strukture, osobito mi se svidjelo kako ste napravili koreografiju teksta koji ujedno i slušamo u offu. Arapska slova plešu zajedno s latinskim, rečenice se pojavljuju na različitim mjestima, isprepleću se, nestaju...
  
  Iako sam se i u ranijim radovima služio tekstom, nikad dosad nije bio toliko prisutan. Tekst sam također koreografirao jer on rezonira s pokretom, tijelom, glazbom, značenjem. Važno je gdje se rečenice pojavljuju i kako nestaju. Sa svojom suprugom Miom Habis, koja je suautorica ovog komada, dosta sam razmišljao o tome koje ćemo rečenice staviti jer, iako je u njemu sadržana i moja zbunjenost, oklijevanje i ranjivost, nismo htjeli napraviti melodramu. Sve je sjelo na svoje mjesto tek kad smo tekst počeli koreografirati. Tada su se počele otvarati mnoge mogućnosti. Htio sam govoriti o stvarnosti, o životu, ali bez velikih emocija i patetike i to sam uspio zahvaljujući koreografiji teksta. Predstava je vrlo delikatna, ne samo ono što govorim, nego i način na koji govorim, ritam i tempo kojim se rečenice pojavljuju na ekranu i nestaju s njega, kako se rečenice pretaču u pokret i kako se zatim ponovno vraćam na tekst. Kao i na biljke. Za mene je sve to bilo vrlo delikatno. Znao sam da ako nešto pođe po krivu, publika bi mogla napustiti to putovanje. Za mene je to bio nov proces – ta pitanja kako pristupiti delikatnoj temi koja mi je vrlo važna, a da ne ostanem na osobnoj razini, nego da temu učinim univerzalnom. Htio sam da svaki gledatelj u bilo kojem dijelu svijeta osjeti kako je to i njegova priča. Naravno, pritom ne mislim na detalje o Beirutu, ali da počnu razmišljati o stvarima koje inače u životu preispituju. Za umjetničko djelo vrlo je važno da se izdigne iznad osobnog iskustva i da živi za sebe.
  
  Kakav je bio proces rada na ovoj predstavi?
  
  Vrlo težak, ali predivan. Upravo je u tome njegova ljepota.
  
  Dosad ste napravili dvadesetak koreografija. U Libanonu ste pokrenuli Citerne Beirut, koreografski kulturni centar koji okuplja arapske plesne umjetnike, on danas djeluje putem digitalne kulturne platforme Citerne. Live, kroz Moultaqa Leymoun mladim arapskim umjetnicima ste otvorili prostor za rad. Gdje još pronalazite izazove?
  
  Volim se upuštati u nešto što ne poznajem. Za mene je to kreacija. Uvijek tragam za nečim što me motivira, nešto što me potiče da se preispitujem. U koreografskom radu želim istražiti trenutak u kojem živim. Želim ga podijeliti s publikom na taj način da on ne ostane na osobnoj razini. Gledatelji mogu osjetiti prepoznavanje i na taj način ostvarujemo zajedništvo. Osjećam da sam danas to što jesam upravo zbog svega što sam napravio i zbog svih pitanja koja sam si postavljao i koja još uvijek postavljam sebi i svima s kojima radim.
  
  Pitanjima i traženju novih izazova nikad kraja. Zato vam želim još mnogo uspješnih predstava i gostovanja u Zagrebu.
  
  © Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 30. lipnja 2023.

Piše:

Katarina
Kolega