Element koji daje život
Julie Gautier, redateljica filmova podvodnog plesa Ama (2018) i Narcisse (2022)
-
Ekonomija spektakla nezasitno traži nenamjenske lokacije izvedbenih fascinacija, drugačija mjesta od onih specijaliziranih. Otuda vjerojatno proizlazi i rastući interes za različitim vrstama vodenih izvedbi. Zabavni doživljaji pod vodom pridonose turističkoj atraktivnosti destinacija, a u pojedinim slučajevima takvi se sadržaji kreativno suodnose s identitetom grada ili regije, poput partyja Desperados Deep House u Venetu organiziranog na padovanskom bazenu od 42 metra dubine, najdubljem plesnom podiju na svijetu, u rujnu 2018. godine, o čemu je izvijestio i CNN kao jednoj od prvih manifestacija takve vrste. S druge strane, u Egejskom moru na mitskom mjestu ispod Posejdonovog hrama u hotelskom resortu Grecotel Cape Sounio, u rujnu 2015. godine održana je izvedba Drops of Breath (možete je vidjeti ovdje) kao podvodno iskustvo namijenjeno i publici, ne samo izvođačima. Taj su rad, nakon dvogodišnjeg razvoja, realizirale koreografkinje Sophie Bulbulyan i Apostolia Papadamaki s petnaestero izvođača iz Francuske i Grčke te s Cipra, od čega troje osoba s invaliditetom i troje djece u sklopu europskog inkluzivnog projekta The Underwater Heart of Mediterranean. Posjetitelji su izvedbu mogli pratiti prilagođeno vlastitim sposobnostima – u podvodnom gledalištu opremljeni ronilačkom opremom, ronjenjem s disalicom iznad podvodne pozornice ili u suhom gledalištu putem prijenosa u stvarnom vremenu na video zidu. Podvodni arheološki lokaliteti moguća su pozornica budućih ovakvih izvedbi.
Među snimkama koje kolaju društvenim mrežama značajniju popularnost zadobivaju vizualno atraktivni prikazi povodnog plesa, čije polazište vjerojatno treba tražiti u trendu doživljajne pomame za različitim oblicima immersive experiences. Vjerojatno je jednako razumljivo i iz okrilja tekućih suvremenih problema – klimatskih promjena i migracija uzrokovanih vodenim katastrofama. No, neosporno je da oslobođenje od gravitacije pred plesače postavlja drukčije parametre rada i promijenjen doživljaj vlastite tjelesnosti, zbog čega se otvara širi prostor istraživanjima slobode.
Jedna od suvremenih promicateljica podvodnog plesa i u vezi s tom disciplinom umjetničkog plesnog filma jest redateljica Julie Gautier, kći ribolovca s harpunom (spearfisher) i plesne pedagoginje, rodom s francuskog kolonijalnog otoka Réuniona u Indijskom oceanu. Ona sa suprugom Guillaumeom Néryjem, svjetskim prvakom u slobodnom ronjenju vodi produkcijsku tvrtku specijaliziranu za podvodna snimanja Les Films Engloutis s kojom je u ulozi redateljice, scenaristice i izvođačice realizirala više autorskih, mrežno dostupnih filmova. Zajedno su snimili i producirali 2012. film Narcose koji je Gautier režirala prema suprugovoj halucinaciji doživljenoj pri zaronu od 125 metara. U svom samostalnom djelu, umjetničkom plesnom filmu Ama iz 2018. (trajanje 6,37", pogledajte ga ovdje) potpisuje scenarij, režiju i izvedbu, a na razradi koreografskog aspekta je surađivala s prijateljicom, baletnom pedagoginjom Ophéliom Longuet. Zapis na završnoj špici nosi posvetu njenoj kćeri no, ograđujući se od jednoznačnog adresiranja, redateljica u umjetničkim izjavama naglašava da je film svojevrsna posveta svim ženama te da obuhvaća onoliko značenja koliko ih gledatelji mogu prepoznati. Naslov Ama dolazi iz japanskog jezika u značenju „žena mora“, što se odnosi na zajednice otočanki, sakupljačica školjki, koje se tradicionalno, ubiranjem morskih plodova bave tijekom cijele godine i zimi, sve do najpoznije dobi, prakticirajući aktivnost ronjenja na dah. Njihove skupine oformljene oko egzistencijalnih potreba čvrsto su zasnovane na prijateljstvu i međusobnoj brizi.
Film Ama sniman je na najdubljem bazenu na svijetu – Y40 Deep Joy u Padovi, upravo onom na kojem je te iste godine održan već spomenuti senzacionalni, podvodni party. Kompozicija filma je prilično jednostavna i naizgled konvencionalna u postavljanju opreka. U tami uvodnog kadra kojim kiša preplavljujuće pljušti, stoji žena u crnoj haljini, a kamera od američkog plana klizi prema krupnom planu, iz portreta se zatim izdvaja detalj očiju koje se sklapaju, sukladno odabranoj glazbenoj pratnji (Ezio Bosso, skladba Rain in Your Black Eyes). U idućem kadru klizanjem preko detalja ležećeg tijela, otkriva se svijetao total aseptičnog bazenskog white cubea u kojemu se izvođačica budi. Umjetnička atmosfera isprva se gradi iz blage napetosti koja proizlazi iz nastojanja da se u promijenjenoj fizikalnosti oslobođenoj gravitacijske težine, tijelo ipak podredi pravilima prianjanja uz čvrstu podlogu. Naglašene figure odnosa s osloncem poput okreta, špage ili skoka, među kojima se osobito ističe slobodni pad na bok, čine vidljivima blagost dodira tijela i tla, lelujavu uzgibanost koji pokretima daje usporenu kvalitetu ali prije svega demonstriraju tehnički zadivljujuću preciznost pokreta u odnosu na oslonac, kontrolu i delikatnost. Pobjedonosni let uvis u završnom kadru pogonjen velikim mjehurom zraka, lirski izražava simboliku daha kao nosioca razmjene između gornjih i donjih planova prostora i tijela, između podvodnog i zemaljskog svijeta.
U recentnijem filmu Narcisse iz 2022. u produkciji tvrtke Behind the Mask, realiziranom povodom Međunarodnog dana plesa u suradnji sa širim timom autora, Julie Gautier je primijenila ključne elemente koreografije svoje prethodne izvedbe. Film u trajanju od 3,59" (pogledati ga možete ovdje) je, prema ideji kamermana Floriana Fischera i dramaturškoj obradi Stephana Richtera, prostorna iluzija koja se poigrava s temeljnim orijentacijskim parametrima, unoseći dvojbe o tome što je gore a što dolje, pri čemu se vjerodostojnim putokazom čini kretanje mjehurića vode, čime se dvojba ne raspršuje niti postaje manje zbunjujućom. Dezorijentirano stanje svijesti kojim nas, prema Fischerovoj zamisli, ego vodi prema utapanju u vlastitoj slici što je istaknuto naslovom, odgovara ambijentu mračnog ambisa dočaranog muklim plavičastim crnilom vode, u kojemu nježna Gautier pleše osvjetljena jednim reflektorom iza leđa. Prskanje vode, mjehurići i kretanje zraka kroz vodu u ovom su filmu još ekspresivnije izraženi nego u njenom samostalnom radu. Koreografija u sažetom ključu varira motiv pada, kojim se baca na podlogu i kretanja uvis glavom prema dolje, nesvjesna kretnji i mlohavih ruku iz kojih kao da ispušta život, jer ono što ju ovaj put pokreće nije pogon zraka iz njenih pluća, nego vanjska sila vode. Gautier je izvedbeno precizna i profinjena i ne libi se kritičkog zauzimanja za ekološke aspekte vodenog ambijenta planete. U njezinom umjetničkom portretu koji donosi epizoda dokumentarnog serijala Marriott Bonvoy Traveler, (Dancing Through the Waters / Julie Gautier, 2019., vidi ovdje), pratimo putovanje na kultno mjesto Cenote El Oxman u Meksiku, jezero usred džungle gdje se za duboki zaron pripremala inicijacijom u drevni mayanski ritual, koji joj je osigurao zaštitu. Ona govori: „Ono s čime se susrećem u podvodnom svijetu je osobno, to je ulaz u imaginaciju...Postajem jedno s elementom koji mi daje život.“
Sekvenca podvodnog plesa Julie Gautier u tom prirodnom ambijentu (od 7,50" do 10,2"), memorijski doziva njezinu veliku povijesnu prethodnicu Australku Annette Kellerman (1886.-1975.), koja je unijela neke od ishodišnih pomaka u tektonici izvedbenog prostora i podvodne umjetničke slobode. Svestrana profesionalna plivačica i avanturistica, slavljena zbog svoje idealne figure i tjelesne forme kao savršena žena, prva je promovirala sinkronizirano plivanje, bacajući se u more s litica ili plivajući s krokodilima u bazenu. Premda je uvrštena u holivudski Walk of Fame (1960.), danas je sjećanje na „australsku sirenu“ i „ronilačku Veneru“ velikim dijelom zatamnjeno, jer je većina ranih kao i neki od uspješnih filmova koje je snimila, poput Neptune's Daughter (1914.), djelomično ili u cijelosti izgubljena. Vođena odvažnim duhom, Annette Kellerman se kao dvadesetogodišnjakinja, nakon odustajanja od maratonskog plivanja u rangu natjecanja za svjetski ženski rekord, ostavljajući za sobom europsku epizodu pokušaja na prugama Engleskog kanala, Temze, Dunava i Seine, otputila u Sjedinjene Države, gdje je pored vodviljskih nastupa procvala i njena filmska karijera. Prva je započela s odijevanjem jednodijelnog kupaćeg kostima što se tada smatralo muškim krojem te je zbog te nedoličnosti protuslovne društvenim konvencijama i uhićena. Prva se pojavila naga na filmu (A Daughter of the Gods, 1916.), prekrivena dugim pramenovima bujne kose. Tijekom svog aktivnog života prekoračila je više graničnih linija, pomičući mjerila pristojnosti, odnose morala i estetike, sporta i umjetnosti. Za usporedbu s Gauter naglasila bih ovaj podatak: Kellermann je u suradnji sa suprugom i menadžerom Jimmijem Sullivanom, u vodama floridskog jezera Silver Springs 1939., u svojoj pedesetdrugoj godini, snimila podvodni balet, čija je snimka, doduše fragmentarna, sačuvana u australskom filmskom arhivu (NFSA, 554).
Vezano za modne konvencije koje je Kellerman tako hrabro pomicala, ističe se i recentno ostvarenje Julie Gautier - izvođačka i koreografska suradnja u modnom filmu Carte Blanche, kojim je nizozemska dizajnerica Iris van Herpen predstavila novu kolekciju početkom ove godine na pariškom Fashion Week Haute Couture. Svojevrsni je kuriozitet da autorsku glazbu za taj film potpisuje svestrana i međunarodno afirmirana Zagrepčanka Miranda Vukasović, po struci dizajnerica interijera s magisterijem urbanizma završenim u Ciudad de Méxicu, te da je do te suradnje došlo upravo na poziv Julie Gautier. Miranda Vukasović je s umjetnicom prethodno surađivala 2020. godine, prilikom prilagođavanja glazbene teme s albuma The Temple (2020.) za film Ama (Rencontre) (2021.), uz koji je u prethodnoj verziji montirana skladba Rain in Your Black Eyes pijanista i skladatelja Ezija Bossa.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 30. srpnja 2023.
Piše:
Jasmina Fučkan