Plesna scena.hr

Bez obzira na razmak, dijelimo isti trenutak

Intervju: Staša Zurovac, plesni umjetnik

• Na programu ovogodišnjeg, 40. Tjedna suvremenog plesa izvedena je zagrebačka premijera nove predstave Staše Zurovca Bjeguni. Naslov i tema preuzeti su iz knjige poljske nobelovke Olge Tokarčuk (prijevod Mladena Martića objavila je Fraktura 2020.), neobičnog romana koji je „strukturiran kao niz vinjeta“, i koji „poput šarenog kaleidoskopa“ spaja autoričina promišljanja i doživljaje, likove i priče, izmišljene i povijesne, iz različitih podneblja i vremena (od 17. do 21. stoljeća), kao posvetu dubokom ljudskom nemiru, tjelesnoj slutnji smisla lutanja, besciljnom hodočašću, putovanju koje, racionalno neobjašnjivo, liči na bijeg. A s druge strane to nestajanje iz poznatog miljea, izmještanje iz rutine obveza, tuđih očekivanja, zrači fatalnu privlačnost. Jedan od likova iz romana, zamotana bjegunka, kaže: „Njiši se, kreći, pomiči. Samo ćeš mu tako umaknuti. Onaj tko vlada svijetom nema vlast nad kretanjem i zna da je naše tijelo u pokretu sveto, možeš mu pobjeći samo kada se krećeš. (…) Stoga se kreći, njiši, ljuljaj, hodaj, trči, bježi…“ Da te onaj koji prijeti „vatrom, bolešću i ratom“ ne pretvori u „krpenu lutku“, a „tvoju živopisnu će dušu pretvoriti u malu, plitku dušicu, izrezanu iz papira, iz novina.“
  
  Staša, kao samostalni umjetnik, i sami ste stalno na putu. Neka vrsta bjeguna? („Pa ipak“, citiram iz programskog teksta, „putovanja su zadržala svoju poeziju.“) Nakon prve, moglo bi se reći, stabilne faze u zagrebačkom i riječkom HNK-u gdje ste se pokazali kao izvrstan, izražajan plesač, a nakon toga izgradili kao koreograf, redatelj i autor vrlo osebujne poetike, ne drži Vas mjesto? Gdje je trenutna baza? Linz?
  
  Biti samostalni umjetnik i biti stalno na putu dosta je prirodno, a naročito za one koje se bave plesom. Stalno kretanje, kako vanjskim, tako i unutrašnjim svjetovima, zaista jest ono što daje poetičnost našim putovanjima, poeziju stalne potrage za dubljim razumijevanjem sebe, svijeta i načina kako komunicirati određene uvide koji nas ponekad zabljesnu na tom putu. S druge strane, ima i neke zanimljive proturječnosti u Vašim pitanjima, a i možda velikog dijela odgovora na njih. Stabilna faza, ne drži te mjesto, gdje ti je trenutno baza? Neka vrst „bjeguna“, da, ali u dubljem smislu onoga što znači postojanost, stabilnost, stabilnost koju nam kretanje nudi više nego statičnost. Mi koji se bavimo pokretom vrlo dobro znamo da se prilikom stajanja na dvije noge na jednom mjestu zapravo radi o konstantnom kretanju, o bezbroj malih tjelesnih pregovora počevši od stopala, pa sve do tjemena. Tako da nisam baš siguran da riječ „bjeguni“ odražava samo bijeg od statičnog, nego nam dubinski ukazuje kako probuditi svijest o stalnom kretanju veće cjeline univerzuma kojeg smo integralni dio i bez kojeg je gotovo nemoguće pronaći bilo koju vrst balansa ili harmonije. Linz jest dio tog kretanja, ali trenutno najviše zato što tamo završavam dvogodišnji master studij plesne pedagogije na Sveučilištu Anton Bruckner i što je bio baza za dva zadnja veće nezavisna autorska projekta koja sam tamo pripremao. Jedan od njih su Bjeguni. Faze u zagrebačkom i riječkom HNK-u moja su nezamjenjiva povijest kojoj sam duboko zahvalan, ali su izvan bilo kakve komparacije sa sadašnjim trenutkom i samim time relativno ih je nazivati stabilnima. Svaka faza u životu umjetnika autentična je, jedna vodi drugoj i tvori cjelinu... Možda mogu još reći da sam ovim projektom želio naučiti nešto izvan navika i uzoraka koje sam preuzeo radeći većinu godina u repertoarnom kazalištu te sam pokušao pretvoriti u prednost ono što je tamo bilo nemoguće. U repertoarnom kazalištu, koje ima svoj manje-više klonirani ritam, okvir vremenske zadanosti danas postaje sve stisnutiji zbog hiperprodukcije i zapravo više ne postoji prilika za pravo istraživanje. Pokušao sam da ono što me je možda tamo frustriralo pronađem u sebi i tu mijenjam, a ne u vanjskom svijetu. Zato smo ušli u ovako dugotrajan proces, od gotovo šest mjeseci.
  
  Bjeguni su realazirani kao međunarodna koprodukcija; i plesačka ekipa je međunarodna i vrlo raznolika. Na sceni je pet plesačica: Yuko Harada, Núria Giménez Villarroya, Kasija Vrbanac-Strelkin, Lucija Kukor, Juliana Vargas Rodriguez i jedan plesač – Shao Yang Hsieh. Povezuju ih koferi; svako od njih krije, lomi, djelomice otkriva, neku svoju priču, susreti su slučajni, i kada su zajedno to je više okrznuće nego susret. Možete li nešto reći o njima pojedinačno i zajedno – okupljenima na temu bjeguna?
  
  Bjegune se u smislu financijske potpore može nazvati međunarodnom koprodukcijom, ali u operativnom smislu oni su bili samo produkcija u rukama jednog čovjeka. Ako bismo za koji milimetar i na vrijeme skrenuli kurs nekom kometu koji juri prema Zemlji, on bi je promašio za tko zna koliko tisuća kilometara. Tako da sve ove divne umjetnike koje ste naveli zaista mogu nazvati suputnicima vjerujući da naši susreti ne da nisu bili slučajni, nego da ta naša „okrznuća“ kako ste ih nazvali, u smislu umjetničkih spoznaja i dosega za mene imaju duboki značaj u najpozitivnijem smislu riječi. Malo je prostora za svakog od njih – u jednom pisanom razgovoru. Za to ne bi bila dovoljna ni knjiga, ali pokušat ću.
  
  Yuko Harada: japanska plesna umjetnica i performerica, bivša solistica Kibbutz Contemporary Dance Company, a trenutno balet majstorica i plesačica Musiktheatera Linz. Umjetnica izuzetno snažne individualnosti, brutalno iskrena i velike emocionalne snage. Svjedočeći njenim izvedbama, više su mi puta suze navrle na oči i neizmjeran je i zadivljujući njezin doprinos predstavi. Kako sama kaže, u kreativnom i izvedbenom smislu „najvažnije“ joj je da ostvari rezonancu. To nije uvijek lako u kolektivnom činu, jer kad se to ne dogodi ili ne proizvede, nailazi se na suprotno, na ono što je „najnevažnije“, pa je u tom slučaju potrebno naći alate kako zajednički transformirati određene blokade koje tada nastupe. Velika je blagodat učiti od takve umjetnice i iz takvih procesa, jer radi se o suočavanju s pitanjem slobode, a taj okvir je za svaku osobu različite širine i značenja.
  
  Kasija Vrbanac Strelkin: Anđeo čuvar. S istinskom srećom kažem „naša cura“. U svakom trenutku procesa bio je čisti užitak prisustvovati njenom unutarnjem svjetlu, potpunoj predanosti, nekoj zaista uzvišenoj ljudskoj pristojnosti koja na najdostojanstveniji mogući način doprinosi njenom osobnom, a time i kolektivnom umjetničkom rastu. Prvi put smo se susreli na polju umjetnosti 2015. godine u Zagrebu na radu na predstavi Satovi plesa za odrasle i napredne. Nakon toga surađivali smo 2018./2019. godine dok sam obnašao dužnost balet majstora u Musiktheateru Linz, gdje sam je preporučio tadašnjoj ravnateljici Mei Hong Lin i gdje je prošla na audiciji. Sada, na ovom projektu, zatekao sam zaista svijetli primjer samostalne umjetnice koja dokazuje da je, unatoč teškim uvjetima na nezavisnoj sceni, ipak moguće održati visoku izvedbenu kvalitetu i rast. Ona svoj poziv zaista živi, odnosno nekako prirodno svojom sviješću ne dijeli život od umjetnosti, nego nalazi predivan način da ih ostvaruje kao cjelinu. Napravila je zadivljujuću kreaciju u ovoj predstavi.
  
  Lucija Kukor: također pravo čudo! Posvećenik, izuzetan profesionalac i neumoran radnik. Njena prirodna iskrenost i nevinost udruženi su s neviđenom tjelesnom inteligencijom. Smatram da je nevjerojatno napredovala kroz ovaj proces, jer iza sebe nema puno scenskog iskustva i nije imala puno prilike peći svoj zanat u bubnju repertoarnog kazališta. Ali unatoč tome, svojom upornošću i talentom uspjela je pronaći zavidno mjesto u predstavi fragmentarnog karaktera u kojoj nije nimalo jednostavno izgraditi svoj lik niti pronaći i održati izvedbenu liniju. Jednostavno obožavam kad je nazovem iz nekog profesionalnog razloga, a ona mi prvo, bez pitanja i s oduševljenjem podijeli neki genijalni recept za zdravu salatu koji je upravo smislila.
  
  Núria Giménez Villarroya: fantastična umjetnica. Upoznali smo se dok je još bila na angažmanu u Musiktheateru Linz, a prije Bjeguna smo surađivali na još jednom duetu kada je već djelovala na nezavisnoj sceni. Taj duet smo stvarali kao dio praktičnog programa Sveučičištu Bruckner gdje su koreografi sa studija plesa surađivali sa skladateljima s Kunstuniversität Graz. Atomska bomba u četrdesetak kila čistog španjolskog temperamenta i emocije. Mislim da je njen potencijal bio na neki način sputan vrstom repertoarnog kazališta gdje smo se upoznali, a možda i njenim tadašnjim izborom da tamo djeluje. Presretan sam što sada na vrlo hrabar način razotkriva svoj umjetnički put i nalazi ono najvrijednije u sebi. Naprosto je nevjerojatno kako razmišlja, propituje i nalazi osebujan put da transformira stvarnost u izvedbenu umjetnost. Ima u sebi moć da istom snagom raspolovi zgradu i pomiluje najnježniju laticu nekog malenog cvjetića. Pravi dragulj, samo staneš i diviš se.
  
  Juliana Vargas Rodriguez: plesačica zadivljujuće inteligencije. Još uvijek studentica. Primijetio sam je na jednoj radionici koju smo zajednički pohađali na Sveučilištu Bruckner. Odmah se vidi kad plesač razmišlja, a još više kad pri svakom slijedećem izvođenju neke sekvence svoju izvedbu podigne na znatno višu razinu. To znači da je njezino unutarnje procesiranje materijala i snaga vizualizacije toliko jaka da odmah nađe svoju tjelesnu manifestaciju. Začuđujuća rijetkost. Mogu stoga reći i da je jedna od prvih uhvatila ideju da se bavimo promjenjivim kazalištem, odnosno da svježinu svakog novog izvedbenog trenutka prihvatimo kao nešto što u sebi uvijek skriva i neki novi potencijal. Na taj način postupno se gubi slika o sebi koju je potrebno uvijek iznova zadovoljavati i ulazi se stvarnu izvedbenu rečenicu, u ono što plesač jest u danom trenutku, izvan osude ili opravdanja. Svojim je primjerom pokazala i sebi i kolektivu da to funkcionira i donosi predivne plodove.
  
  Shao Yang Hsieh: što reći za jedno tako predivno ljudsko biće i istinskog virtuoza!? Primjer čovjeka koji svojom dubokom unutarnjom tišinom pokreće planine. Bio je također plesač nekoliko sezona u Musiktheateru Linz, a kasnije se vratio na Tajvan, da poučava druge svojom vještinom i djeluje kao slobodni umjetnik. Vidio sam ga na sceni, privatno upoznao i malo je reći poželio s njim bar jednom u životu surađivati. Ovaj proces odvijao se u blokovima od tri puta po tri tjedna, a Shao je proveo s nama samo dva tjedna u prvom bloku i deset dana u zadnjem. U međuvremenu je poučavao na Tajvanu u plesnom studiju i paralelno sam radio na materijalu. Zajedno smo iskopali rudaču, a on je donio brušene dijamante. To je obostrano značilo istraživanje plesa u kojem koža vlastitog tijela nije granica razdvajanja, nego ono što nas spaja s okolinom na molekularnoj razini i gdje bez obzira na razmak znamo koristiti činjenicu da dijelimo isti trenutak. Sam je izjavio da je njegova ključna riječ u stvaranju „dodir“. Veliki je blagoslov raditi s takvim umjetnikom, jer učiti od njega i svjedočiti njegovom plesu je gotovo kao ploviti beskrajnim prostorom na krilima vremena koje nestaje.
  
  Nicola Prato: Nicola nam se pridružio kao zamjena Shao Yangu, jer Shao na dva ugovorena festivala u Crnoj Gori, u Baru i Budvi nažalost nije mogao putovati s nama jer je imao ugovorene obaveze u Portugalu sa svojim Studiom. Tražio sam adekvatnog plesača i na svu sreću, Maša Kolar, ravnateljica riječkog Baleta preporučila mi je Nicolu i ovim putem joj javno od srca zahvaljujem na toj preporuci. Suradnja s njim nas je jako sve obogatila. Predivna osoba i nevjerojatan plesač. Shao je uza sve svoje obaveze u Portugalu, posebno za Nicolu otplesao i snimio sve svoje sekvence u svrhu učenja materijala. Nikad bolje nije otplesao. S druge strane, Nicola je naučio sav taj zahtjevan materijal u tjedan dana i pritom mu dodao posebnu glazuru svoje prelijepe individualnosti.
  
  Evo još jednog citata iz romana Olge Tokarčuk: „Stati sa strane. Svijet vidiš samo u fragmentima, drugoga neće biti. Postoje trenuci, djeličci, trenutne konfiguracije koje se, nakon što jednom nastanu, raspadaju na djeliće. Život? Tako nešto ne postoji; vidim linije, plohe i tijela, i njihove mijene u vremenu.“ Suvremeni baletni teatar voli velike teme i djela, po mogućnosti poznate književne klasike. Tebi je, iako ti je ishodišno baletno obrazovanje, nekako oduvijek bio bliži tok svijesti, rascjepkani, asocijativni teatar poetskih slika. Bjeguni su roman u kojemu nema jedne narativne linije, glavnih likova, zapleta i vrhunca; autorica se krije iza odabranih fragmenata, kao osjetljivi senzor života, tek tu i tamo fizički prisutna kao promatrač. Unutarnja, emotivna motivacija, fragmentacija, tjelesni impulsi koji se razviju u plesni ispad, nekako su bliži suvremenoj plesnoj sceni? Ili je to tvoja interpretacija suvremenog baleta? Ili?

  Zanimljivo je da ste iz romana citirali ono što se tiče fragmentarnosti, cjeline koja se raspada nakon što nastane. Bjeguni su, po autoričinim riječima, zamišljeni u formi konstelacijskog romana. U jednom intervjuu nudi nam usporedbu sa zvjezdanim nebom na kojem kada ga gledamo vidimo različite formacije, oblike koje tvore zvijezde. Međutim, kada bi se otisnuli tamo gdje gledamo uvidjeli bismo da ono što vidimo zapravo ne postoji i da je to samo projekcija nastala iz naše točke gledišta. Meni je ta naša točka, koju smatram također dijelom te konstelacije, bila možda i najvažnija nit vodilja u stvaranju predstave. Roman, likovi, pa čak i autorica u ulozi svojevrsnog naratora, zasnovani su pola na zbilji, pola na fikciji, pa smo na jednak način i mi na scenu htjeli donijeti istinu onoga što piše u romanu zajedno s istinom našeg životnog iskustva. U toj naizgled rascjepkanoj cjelini narativna linija ostavljena je čitatelju da je sastavi, jer postoje određene kopče koje nam je autorica ostavila da povezujemo priče, likove, vremena, značenja, pitanja, sudbine. Većina tema koje prepoznajem snažno korespondiraju s današnjicom: putovanje, kretanje, pitanje jezika, vremena, identiteta, nedostatka, konzumerizma, kolonijalizma itd. Meni je tema „nedostatka“ nekako najjače odzvonila, a vjerujem da ju je svatko od sudionika prepoznao na svoj način i ugradio u svoju interpretaciju. Stoga, moram citirati jedan dio teksta iz poglavlja Pisma amputiranoj nozi:
  
  „(...) Zašto me boli nešto što ne postoji? Zašto osjećam nedostatak, osjećam odsutnost? Jesmo li možda osuđeni na cjelovitost i svako komadanje, kidanje, biva tek privid, događa se na površini, dok ispod nje plan ostaje nenarušen i nepromijenjen? Kad svijet kao velika staklena kugla padne i razbije se na milijune dijelova – ne ostaje li u tom nečem velika, moćna beskonačna cjelina? Je li moj bol Bog?”
  
  Želim još naglasiti da je ova produkcija bila ujedno istraživanje i moj završni umjetnički ispit na fakultetu te da je također i objekt moje teze naslova Tree of T(h)ree – The Third Body as a Teacher. Tražili smo kako zaobići klasični pristup davatelj – primatelj, koreograf kao autoritet – plesač kao izvršitelj njegovih ideja. Bitno nam je bilo uhvatiti poruke komada koji je u nastajanju, ali koji nam se od samog početka obraća, govori nam natrag. Kako znamo da je nešto prekratko, nešto predugo, nešto nije dobro ili treba ostaviti za sutra itd? Također pokušali smo koristiti metodu posrednika u obostranom učenju, na primjer, kako nas ritam može naučiti erotičnosti, kako nam prostor može izračunati vrijeme, kako glazba može proizvesti unutarnju tišinu, kako zatvorene oči mogu pojačati pogled, kako dodir može stvoriti rezonancu i obrnuto, kako se koreografija sama može postaviti na glazbu itd. Na taj način, koristeći „treće tijelo“ u stvaranju nalazili smo se većinu vremena u izuzetno harmoničnom radu. Jedan je držao ljestve, drugi se penjao, ali zajednički nam je fokus bio kako objesiti predivnu sliku na zid. Mislim da smo na taj način nekako dublje dotakli ulogu suvremenog plesa u društvu, koristili neki ljepši put do komunikacije s gledateljima. Današnje vrijeme je takvo da svi jurimo za nečim i čini nam se kad to postignemo da ćemo možda ostvariti neku sreću. Međutim, ako se to ne desi, uvijek nastupi ona druga strana, frustracije, nesreće, traume i slično. Ali ako se odvažimo raditi i živjeti na jedan drukčiji način, uvjeren sam da se tome može doskočiti. Umjetnost je također postala nešto što ona nije u svom izvoru i temelju, a to je da ljudi posjećuju kazališta, izložbe, koncerte i svaku vrstu umjetnosti da bi na neki način zaboravili na sebe, na onu životnu sadašnjicu koja za većinu današnjeg svijeta nije laka. To znači da je na neki način umjetnost postala bijeg od života, a ne njegov dio. Smatram da bi trebalo okrenuti smjer te vrtnje, te da uvidimo da ta zamišljena granica između gledatelja i onoga što se dešava na sceni zapravo ne postoji, i ponavljam, da bez obzira na razmak, dijelimo isti trenutak.
  
  Napisali ste u programu, a i očito je iz predstave da je „glazba Alexandera Balanescua, virtuoza na violini i osnivača svjetski poznatog Balanescu Quarteta“ (uz Balanescua još Yuri Kalnits, violina, Una Palliser, viola i Nicholas Holland, čelo) s kojim nastupa u predstavi Bjeguni „neodoljiv partner u ovom pokušaju da zajedno stvorimo ovu priču o putovanju, o kretanju”. Balanescu uživo izvodi glazbu i u jednoj od Vaših zadnjih predstava Lulu, koju smo imali prilike vidjeti na Festivalu suvremenog plesa i neverbalnog teatra u Savičenti prije dvije godine, i nema sumnje da su njegova scenska prisutnost, i karakterističan zvuk violine koji grebe i prelijeva emocije i uznemiruje i titra tijelima i prostorom, suštinski dio predstave. Povijest vaše suradnje seže dosta ranije?
  
  Alexander Balanescu jedan je od najvećih svjetskih violinističkih virtuoza i predivan skladatelj. Da, više smo puta u životu surađivali. Moja prva koreografija, duet New Beginning nastala je na njegovu glazbu, puno ranije nego što smo se upoznali. Prvi smo se put susreli na Sceni Travno, kada je nastupao u predstavi mog prijatelja i kolege koreografa Marka Boldina. Tada smo započeli razgovor o mogućoj suradnji. Prva se suradnja dogodila 2009. godine, na moj poziv da bude gost na festivalu Riječke ljetne noći s ingenioznom inovativnom „operom“ za dvije osobe The Island/Otok nastaloj prema drami Gelu Nauma, rumunjskoga nadrealističkoga pjesnika koju je stvarao s jednom od najpoznatijih rumunjskih kantautorica Adom Mileom. Nakon toga, 2014. godine svirao je kao lik u mojoj predstavi prema Krležinom proznom tekstu Sprovod u Theresienburgu, na glazbu Marjana Nećaka i u koprodukciji Baleta splitskog HNK-a i Kazališta Ulysses. Nakon toga surađivali smo 2021. godine stvarajući Lulu koju ste spomenuli, a Bjeguni su predstava kojom smo se prvi put odvažili ostvariti naš zajednički san da stvorimo predstavu većeg formata u kojoj će on uživo svirati svoju glazbu sa svojim svjetski poznatim Balanescu Quartetom. Također, u kontekstu ove predstave, Alexander vrlo dobro zna što znači putovanje, nedostatak ili bijeg od užasa koji je zadesio njegovu domovinu pod vladavinom Causescua, tako da je u predstavu svojom glazbom unio razumijevanje, sadržaj i emocije koje nastaju u svakome koga je život potaknuo na kretanje.
  
  Ovaj postav Balanescu Quarteta, naprosto je zadivljujuća konstelacija, fantastični glazbenici. Hvala Vam što ste ih poimence spomenuli. Svaki od njih je vituoz svog instrumenta. Pružili su fascinantan spoj između tijela predstave i razumijevanja publike. Oni zaista sviraju iz živog trenutka i svaki put drugačije interpretiraju. Vjerujem da Alexander Balanescu bira svoje suradnike po ključu poseban umjetnik jednako poseban život. Zato još moram spomenuti Davida Kenta, njihovog stalnog inženjera tona. To je čovjek koji dubinski poznaje Balnescuovu glazbu, miksa uživo ono što sviraju, a to je nevjerojatno zahtjevno. S tim modelom živog trenutka može se nositi jedino apsolutni genij svog zanata koji uz to ima neviđeno poštovanje i ljubav prema toj glazbi i ljudima. Niti jedan njihov nastup ne prolazi bez njega. Ono što u stvarnosti čujemo je uvelike njegov doprinos. Uz to, pravi je „panker“, a Alexander ga zove The Last English Gentelman, jer on to uistinu jest. Ima u sebi moć pretvoriti svaki ton u poeziju, svako nerazumijevanje u razumijevanje, svaku paniku u spas i uz to je beskrajno duhovit.
  
  Kostimi Bjanke Adžić Ursulov, također Vaše česte suradnice, su vrlo čisti, individualni i jednobojni u simbolici boja: bijelo, crveno i crno, koje nesumnjivo podcrtavaju dominantnu emociju lika?
  
  Po mom mišljenju, Bjanka je jedna od najboljih kostimografkinja na svijetu. Nesagledivo je njeno znanje, neizmjerna količina njene mašte i posvećenosti, a naročito sam počašćen činjenicom da dijelimo srodan umjetnički i životni senzibilitet. Jedina je koju poznam da se dubinski bavi dramaturgijom kostimografije i to u najdubljem smislu riječi. Savršeno prepoznaje karakter, duh i fizikus osobe za koju radi kostim, te stvara iz kompletne vizije komada. Uz to, nevjerojatno dobro poznaje povijest, vrijeme i način da svojim talentom i znanjem sve to pretvori u suvremenu estetiku i značaj koji poštuje autora, djelo i trenutak u kojem ono doživljava svoje ponovno uskrsnuće.
  
  Bjeguni su ovog ljeta igrali još na nekoliko festivala. Koliko dugo mogu živjeti ovakve vaninstituconalne produkcije?
  
  Nakon praizvedbe i reprize na zagrebačkom Tjednu suvremenog plesa gostovali smo u Baru u Crnoj Gori, gdje smo otvorili festival Barski ljetopis 15. srpnja, a 6. kolovoza gostovali smo u Budvi na festivalu Grad teatar. Moram reći da su nas Tjedan suvremenog plesa i gospođa Mirna Žagar i Grad teatar i direktorica festivala Milena Lubarada Marojević podržali financijski i pozivima na festivale dok je predstava još praktično bila u nastajanju. To puno znači u jednoj nezavisnoj produkciji, jer kada se javite na bilo koji natječaj i tražite novac da biste gostovali na nekom festivalu morate imati i službeni poziv tog festivala. U danom trenutku to je zaista bio vjetar u leđa, a istovremeno i motivacija da imamo točke u konstelaciji naših putovanja koje nas dodatno motiviraju. Privilegija je što smo imali takve prijatelje i zato prema njima osjećam duboku zahvalnost. Prava je rijetkost u nezavisnoj produkciji da vas prepoznaju institucije i festivali dok je predstava još u nastajanju, a da ne znaju što kupuju i kako će čitav proces završiti. Uz ta dva festivala značajno su nas podržali Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Anton Bruckner Privatuniversität i nezavisna udruga RedSapata TANZFABRIK iz Linza kao ključni partneri u nastajanju predstave. U ovom slučaju, dužina života vaninstitucionalne predstave ovisi isključivo o mogućim budućim gostovanjima, odnosno o menadžerskoj sposobnosti onog tko se bavi plasmanom predstave, a također da li ćete imati sreće da su umjetnici koji su sa raznih strana svijeta dostupni u tom trenutku. Iako, bili smo svjesni da stvaramo ciljano za ove četiri izvedbe; a ako imamo sreće možda će nam to otvoriti nove mogućnosti plasmana predstave. Zbog same te činjenice, više smo se bavili kvalitetom nego duljinom života predstave.
  
  Nedavno je u Zagrebu gostovao beogradski Balet s Vašim međunarodnim hitom Tko to tamo peva. (Za mene je Cirkus primitif balet jedna od važnijih predstava u povijesti hrvatskog baleta i – nacionalno propuštena prilika, ali to su druge teme.) Vraćate li se još koji put autorski i koreografski groteski i svojim inačicama raščupanih baleta?
  
  Ko to tamo peva je zaista unikat po svojoj popularnosti i broju izvedbi (preko dvjesto u matičnoj kući, bez brojnih gostovanja u svijetu i Srbiji). Ne znam da li su statistički podaci igdje dostupni na europskoj ili čak svjetskoj razini, jer volio bih znati da li se je još koja baletna predstava održala negdje na repertoaru punih devetnaest godina i da broji toliki broj repriza. Cirkus primitif balet jedina je predstava koju sam prenio još tri puta u različite ansamble. Iz zagrebačkog Baleta HNK-a u Balet riječkog HNK-a Ivan pl. Zajc, nadalje u Balet splitskoga HNK-a, a zatim još jednom u poznatu nizozemsku plesnu kompaniju Introdans. Tako da za samu predstavu to nije propuštena prilika, dok je nacionalna perspektiva pitanje za druge. Ipak, to je moja prva cjelovečernja predstava i meni jedna od najviše priraslih srcu. Groteska zaista jest nešto što mi je blisko po izrazu i gdje se dobro snalazim, i rado joj se vraćam ako tematika to zahtijeva. Ali daleko od toga da je to jedina sfera mog autorskog interesa i izražaja. U svakom novom zadatku uvijek me zanima stvoriti neki novi jezik, odnosno onaj koji najviše korespondira sa zadanom temom. Nisam od onih koji „njeguju svoj stil“, makar recepcija javnosti voli svrstati umjetnika u nešto što zovu prepoznatljivim. Ples smatram prvenstveno jezikom, a jezik je po meni živa stvar, nešto što živi od nadogradnje i konstantnog produbljivanja razumijevanja. Također, smatram da ples zaslužuje i povratak na to mjesto u današnjem društvu koje neumorno radi na istrebljivanju jezika na ovoj planeti. Ostalo ih je između šest i sedam tisuća i proračuni govore da ako nastave nestajati ovom brzinom, oko svaka dva tjedna jedan, da će ih do kraja ovog stoljeća ostati oko pet posto živućih i to najvjerojatnije onih dominantnih. To ne znači samo nestajanje jezika, nego i čitavih kultura i nasljeđa. Ples je neverbalan, ne treba mu drugi zapis osim riznice ljudskog tijela i možda stvarno jest onaj nikad izmišljeni univerzalni jezik koji već postoji, jezik koji nije invazivan i koji ne potlačuje ostale. Ali, očito je izgleda, dok god nam je mainstream najbitnije mjesto dokazivanja vrijednosti, da još uvijek nemamo dovoljnu količinu svijesti da to razumijemo.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 20. rujna 2023.

Piše:

Maja
Đurinović