Na samom početku kalendarske jeseni, 23. i 24. rujna održano je prvo izdanje Festivala plesnih minijatura u Klovićevim dvorima. Festival koji je zamišljen i najavljen kao novi intermedijalni događaj u dvije večeri vikenda, potaknuo je i osmislio Rajko Pavlić, umjetnički voditelj Liberdancea. Tim povodom postavili smo mu nekoliko pitanja.
Iako u naslovu festivala stoje „plesne minijature“, program je kolaž različitih umjetničkih izraza: osim plesnih minijatura, odnosno dijelova iz predstava, tu je nastupila i jedna harfistica, prikazan je film… Kako je to zamišljeno?
Naziv „plesne minijature” vezan je uz Klovića kao najpoznatijeg minijaturista svoga doba, a kako Galerija novi njegovo ime poigrali smo se Klovićem i njegovim minijaturama. Simbolika je u suvremenim radovima koje i jesu male minijature s obzirom na sredstva koja se dobivaju za njihovu produkciju. Ako polazimo od službene definicije intermedijalnosti /totalne umjetnosti/ citiram Hrvatsku enciklopediju: „intermedijalnost zapravo počinje tek onda kada se u jednome mediju, upravo radi oživljavanja njegove specifičnosti, primjenjuju zakonitosti i pravila drugoga medija (…). Razvojem modernih tehnologija intermedijalnost se pretvara u multimedijalnost.“, onda ovogodišnji festival zapravo nije bio intermedijalan nego interaktivan u različitim prikazima različitih poetika u medijima plesa i glazbe.
Festival se trebao održati u Atriju Klovićevih dvora, kao inspirativnom „prostoru proslave tijela koje pleše“. Zbog kiše i nevremena program je prebačen iz atrija u hodnik galerije čime je zapravo već u početku miniran koncepcijski aspekt vezan uz prostor izvedbe?
Festival se zamalo pretvorio u „prostor proslave tijela koje pleše na kiši”! Možda je to mala asocijacija na legendarni ples na kiši Genea Kelleya, ali nismo računali da će od svih prekrasnih dana u rujnu baš ta dva dana kišiti. Sudbina se poigrala s nama i odvela nas u foaje Galerije Klovićevi dvori. Mislili smo odraditi posao jer nas je na to natjeralo vrijeme, ali se nenadano desila neka čudesna energija tog omanjeg toplog prostora koji je prkosio vanjskom nevremenu, i u kojem su plesači maestralno otplesali a glazbenici odsvirali svoje dionice. Ako je foaje dobro odigrao svoju ulogu onda od Atrija možemo očekivati pravo čudo. Mali broj publike izvrsno se uklopio u ambijent i dao posebnu intimnu vrijednost. Zapravo na kraju mogu tvrditi da se desila prava umjetnost, koja očito ne trpi unaprijed inscenirane i uvjetovane situacije koje bi navodno trebale biti jako umjetničke. Tko zna što nas očekuje sljedeće godine…
Čini se da suvremena plesni i izvedbeni umjetnici sve češće ulazi u galerijske i muzejske prostore. (U tom smislu su korišteni i Gliptoteka, MSU, Umjetnički paviljon, Meštrovićev paviljon, Lauba…) Je li to više nadomjestak, u nedostatku kazališnih scena odnosno nemogućnosti pristupa postojećim izvedbenim scenama ili u tome nalazite specifične kvalitete? I izazove?
Ne znam kako to tematiziraju moji kolege. Ja u njima pokušavan naći novi i drukčiji potencijal. Njihova prostornost skoro da je neutralna te je zato podatna za različite prilagodbe. Imaju urbani potencijal obraćati se široj publici. To sam prvi puta iskusio u Gliptoteci u Medvedgradskoj u projektu Plesoland koji je tematizirao ples kao sociološku činjenicu u određenom društvenom kontekstu. Plesali su hip hoperi, jazzeri, suvremenjaci, folkloraši, svirali tamburaši, hip hoper General Wo, i umirovljenici iz Doma umirovljenika Trnje čije su gospođe tjedan dana prije šivale haljine, pekle kolače i učile plesati foxtrot. Na kraju sam taj projekt prezentirao u Etnografskom muzeju na znanstvenom skupu etnologa i urbanih sociologa.
Atrij je nešto sasvim drugo. On je vanjski prostor čiji središnji udubljeni prostor okružen obrubljenim bijelim kamenim blokovima asocira na kružnu arenu i kada ga čovjek gleda ili se nalazi u njemu naprosto vabi na aktivnost bilo koje vrste. Što god se u njemu dešava ne može izgledati loše. On je Epidaurus koji me pomalo podsjeća na Kazalište na otvorenom Kamenjak. Kamenjak je imao ekološku i prirodnu vezu sa svijetom oko nas dok Atrij ima urbanistički potencijal koji bi želio u nekoliko dana pretvoriti u intermedijalnost i prostor koji provocira prolazne umjetničke forme.
Prisustvovala sam drugoj večeri Festivala. Atmosfera je bila vrlo ugodna, ležerna, a program šarolik i zanimljiv. U uvodnom pozdravu govorili ste o traženju novih formi prezentacije, i približavanju novoj, široj publici.
Možda to nisu nove forme ali su možda drukčije. Prostor Atrija nije po meni dobar za klasičan festival, što god to značilo. Iz tog je razloga potrebno naći druge i drugačije forme prezentacije, koje izviru iz njegove prostornosti koja potencira igrivost. U igri ne možemo obuzdati svoju strast. Ona nas odvodi u neki privremeni svijet unutar običnog svijeta. Prema tome ovdje jedino novo može biti da od sudionika tražim da traže nepoznato u poznatome u svojim već definiranim djelima i da tako izađu iz uobičajenih automatizama svojih tjelesnih bliskosti na koji su već navikli oni a i njihova publika, i svi mi koji ih pratimo i znamo što rade. Ponavljati isto ili već viđeno /premda to bilo genijalno/ nije smisao ovog festivala. I u tom kontekstu on bi trebao biti prostor za provociranje prolaznih formi. Samo u Atriju desit će se, hajdemo reći „jedinstvena izvedba”.
Postoji li plan za dalje? Jeste li kroz ovogodišnje iskustvo modificirali prvotne ideje?
Planovi su namaknuti sredstva, jer bez njih ništa nije moguće. A uvijek će nešto trebati modificirati i prilagođavati vremenu i prostoru u kojem djelujemo. To je sigurno uvjetovano i današnjom mladom generacijom umjetnika koje na sebi svojstven način ispituju potencijale međusobnog djelovanja umjetnosti, javnog prostora i zajednice u kojoj djeluju. Njihove vizure i kontekstualizacije stvaraju nove pozicije u povezivanju umjetnosti s našim vremenom i publikom. Atrij kroz gore navedene ideje i metode festivala ima urbanistički potencijal udomiti nove vizure kao i obraćati se širokoj publici.
© Anja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 14. listopada 2023.
