Plesna scena.hr

Moj plesački put započeo je u Studiju 23

Intervju: Kasija Vrbanac Strelkin, plesna umjetnica

• Kasija Vrbanac Strelkin je karlovačka plesna umjetnica, plesačica i koreografkinja s bečkom adresom. Studirala je u Ljubljani i Linzu gdje je stekla stupanj magistra plesne umjetnosti. Plesala je u Zagrebačkom plesnom ansamblu, u Zagrebu je nastupila u više projekata surađujući sa Zrinkom Lukčec Kiko, Rajkom Pavlićem, Anom Mrak, Stašom Zurovcem, Matijom Ferlinom, Žakom Valentom i Dubravkom Crnojević-Carić. Nedavno smo je, na Tjednu suvremenog plesa vidjeli u Bjegunima, novoj premijeri Staše Zurovca; ljetos je nastupila doma na Karlovačkom Performance Picnic Park Festivalu, a početkom jeseni na Festivalu plesnih minijatura u Klovićevim dvorima… I vrijeme je za razgovor.
  
  Dvije si sezone plesala u Zagrebačkom plesnom ansamblu i nakon toga jednu sezonu u TANZLIN.Z dance company Muzičkog kazališta u Linzu. Koliko možeš izdržati na istom mjestu? U obje skupine si radila s renomiranim autorima međunarodne scene. Možeš li usporediti iskustva?
  
  Možda bi se i moglo reći da ne mogu baš dugo izdržati na istom mjestu i istoj okolini. Zapravo, za mene to znači da sam brzo odradila iskustva po koja sam tamo došla i da je došlo vrijeme da se krene dalje. Oba su angažmana bila neprocjenjivo profesionalno i životno iskustvo i to na posve drukčiji način. U trenutku kada sam ušla u Zagrebački plesni ansambl, on se službeno sastojao samo od nas četiri plesačice, stoga je to bio osjećaj jednog vrlo malog i zatvorenog nukleusa. Za neke projekte ta se brojka podebljala suradnjom s bivšim članicama kao za predstavu The Devil's Garden Davida Hernandeza, ili izvođačima koji su prošli audiciju za Staging a Play: Tartuffe Matije Ferlina gdje su nam se u proces uključili i glumci. Oba procesa bila su mi vrlo zanimljiva i dala mi uvid u dva posve različita pristupa stvaranju materijala i postavljanja predstave.
  
  S druge strane u TANZLIN.Z kompaniji bilo nas je dvadeset, deset plesačica i deset plesača, svih nacionalnosti, u rasponu od 19 do 38 godina starosti. Kompanija je dio nacionalnog kazališta te je zajedno s odjelom za operu i mjuzikl smještena u novoj i modernoj zgradi sa nevjerojatno opremljenom i velikom scenom, a gledalište broji 1200 mjesta. Sve to značajno mijenja cijeli osjećaj rada, stvaranja i izvođenja. U kompaniji smo svi bili individualci po svemu posve različiti, a u jedan homogeni organizam nas je ujedinjavala potpuna predanost radu i stvaranju. Bila je to za mene velika promjena i izazov naći se u tako velikoj i internacionalnoj sredini, ali također biti okružena takvim izvanrednim plesačima/icama i umjetnicima izniman je privilegij. Te sezone u TANZLIN.Z-u sudjelovala sam u pet produkcija, bile su vrlo raznolike i svaka jedno posve specifično iskustvo.
  
  Od uzbudljivog i živahnog mjuzikla Nicka Winstona Amerikanac u Parizu, sve do predstave Yama o istoimenom bogu smrti indijsko-australskog koreografa Ashlyja Loboa gdje se proces odvijao kroz grupne meditacije, a izvedbe bile zavijene u mistično-duhovni veo. Zatim su tu bile dvije predstave direktorice kompanije Mei Hong Lin: raskošna priče o životu i tragičnoj sudbini Marie Antoinette i Die Brautschminkerin koja progovara o povijesno vrlo važnom događaju bijelom teroru na Tajvanu 28. veljače 1947. godine. S obzirom da je Mei Hong Lin porijeklom sa Tajvana, gostovali smo tamo sa predstavom u National Kaohsiung Center for the Arts, gledalište od 2200 sjedala bilo je puno, a na izvedbu je došla i tadašnja tajvanska predsjednica. Moja zadnja izvedba u tom angažmanu bila je na festivalu ImPulsTanz 2019. godine sa plesno-kazališno hibridnom predstavom Macbeth koreografa Johana Kresinka.
  
  Uistinu ta je sezona bila vrlo dinamična i ispunjena, veliki je to sistem koji ide kao podmazan bez obzira na sve. S jedne sam se strane osjećala kao maleni dio te velike cjeline, a s druge pak upravo u toj velikoj sredini osjećalo se veliko poštivanje svačije individualnosti i posebnosti, svatko je imao svoj prostor za biti ono što jest. To je zanimljivo u usporedbi sa manjom sredinom kao što je ZPA gdje se vrlo jasno inzistiralo na tome da se treba prilagoditi i uklopiti te da iskazi individualnosti nisu dobrodošli. Bilo je stvarno posebno iskustvo izvoditi za toliko nevjerojatno mnogo ljudi i na tako velikim pozornicama gdje svaki pokret mora iz sebe zračiti i emitirati snažnu energiju kako bi ono što se događa na pozornici doprlo do nekoliko desetaka metara udaljene publike. No, s vremenom se pojavio osjećaj neke otuđenosti i nedostajala mi je ona bliskost publike, kada kao izvođač možeš percipirati i osjetiti svaki atom usmjerene pažnje svojih gledatelja, te se ogoliti u intimnoj i dinamičkoj komunikaciji s njima.
  
  Čini se da ti je ples bio suđen s obzirom na bliskost s mamom Verom Mitrović Vrbanac, plesnom umjetnicom koja stoji iza preko trideset godina Studija za plesnu edukaciju i umjetničko stvaralaštvo „Studio 23” i još uvijek suvereno stoji na sceni. Lani sam pisala o njezinom izvrsnom plesno-dramskom solu Drago mi je, Dragojla! (nastalom u koautorstvu sa Žakom Valentom) a ovog ljeta ste nastupile zajedno u intimnom tekstualnom performansu KASiJA. Mamin tekst nastao 2015. je posvećen tebi, vama, zajedničkom i osobnom odrastanju, vašem ženskom plesnom svemiru. Verino svjedočanstvo čuva dozu humora i samoironije te s puno ljubavi zaključuje tekst da ste borbom za vlastiti prostor „došle do raskrižja susreta u jednoj, jedinoj konstanti – plešući“. Mama i ti i iskustvo dijeljenja scene?
  
  Iako smo tek sada prvi put skupa nastupile na sceni, bilo je to potpuno prirodno. Jednostavno smo pustile da se mi, onakve kakve jesmo i naš odnos baš takav kakav jest samo preliju na scenu. Performans KASiJA više je poput otvaranja prozora u naš odnos i suživot negoli stvaranje umjetnosti za publiku. Mamin tekst me dirnuo, jer mi je pružio uvid u njezinu perspektivu naše prošlosti. U trenutku kada su se roditelji razišli, ja sam prvo bila malo i povrijeđeno dijete, a kasnije ljuta i pogubljena tinejdžerica koja je sve svoje nekontrolirane emocionalne izljeve usmjerila baš na nju, onu koja je bila najbliža i najbliskija. Potpuno uronjena u tu svoju (iz ove perspektive poprilično besmislenu) mladenačku tragičnost nisam dovoljno svjesno primjećivala kako je njoj, kako se ona nosi s tim i ostalim životnim izazovima, koji su to uopće njezini izazovi, a kamoli kako joj pomoći i biti podrška. Stoga je ovo bila neprocjenjiva prilika da saznam nešto o toj osobi – majci – koju se lako može uzeti zdravo za gotovo jer je uvijek beskompromisno tu. To što sam čula priču iz njezine perspektive, kroz što je prolazila i kako je o tome promišljala omogućuje našem odnosu da se transformira i raste, da se sada susretnemo kao dvije odrasle žene.
  
  Također, moj plesački put započeo je u Studiju 23 gdje sam se uz njezino vodstvo gradila kao umjetnica, od malih nogu pa sve do odlaska na akademiju – što se također odigralo uz njezinu veliku podršku. I zato dok plešem, oduvijek i uvijek, bez obzira gdje me taj put nosi i odnosi, kao da uvijek sjedi negdje u publici, osjećam njezinu prisutnost i našu povezanost.
  
  Performing Picnic Park Festival, uz pomoć ostalih partnera, skupa organiziramo već četvrtu godinu zaredom. Ideja je festivala okupiti umjetnike iz različitih područja – performans, glazba, vizualna umjetnosti i književnost – da podjele jedni s drugima svoje autorske radove i umjetničku praksu. Vrijednost i važnost održavanje ovog festivala prepoznati su od strane domaćih, ali također i umjetnika iz inozemstva. Iz godine u godinu festival raste i razvija se zahvaljujući povećanjem interesa za sudjelovanje od strane umjetnika i njihovom umjetničkom doprinosu, ali također i zbog financijske podrške od strane lokalne samouprave i Ministarstva kulture. Za mene je vrijedno što pozivajući na festival svoje kolege i kolegice, s kojima trenutno surađujem u Austriji, mogu dovesti do susreta svoj sadašnji život koji se već duže vrijeme odvija u inozemstvu s onim iz kojeg sam potekla, s gradom i ljudima s kojima sam odrastala.
  
  Druga bitna osoba, tvoj suprug Ivan Strelkin je također izvođač, glumac, redatelj i plesač. Zajedno ste osnovali i 2020. pokrenuli umjetnički kolektiv Flirty Horse?
  
  Ivan i ja upoznali smo se u Linzu na Sveučilištu Anton Bruckner Privatuniversität na master programu Movement Research. Studij smo upisali 2019. gdje nas je već po završetku prvog semestra uhvatila pandemija korone. U to neizvjesno i zastrašujuće vrijeme kada je sve stalo htjeli smo nastaviti stvarati umjetnost i pritom nekako povezati ljude oko nas. Okupili smo nekolicinu tadašnjih kolega/ica i prijatelja/ica, neke uživo, a neke online, napisali manifest i neformalno osnovali kolektiv Flirty Horse. Cijela ideja oko osnivanja kolektiva je bila poprilično ambiciozna, zahtjevna i temeljita. Željeli smo stvoriti zajednicu multidisciplinarnih umjetnika u kojoj su svi potpuno predani umjetnosti i stvaranju, gdje su sve ideje prihvaćene, podržane i pretočene u neku vrst kreacije, gdje svatko svoju individualnost i posebnost ulaže u duh kolektiva i gdje je autorstvo svakog umjetničkog produkta potpisuje Flirty Horse kao kolektiv, a ne pojedinac. Napravili smo tri video projekta, site specific performans u baru, jedan kratki duo i web-page labirint. Potom smo se 2021. Ivan i ja vjenčali i preselili u Beč gdje smo i formalno registrirali kolektiv te nastavili s radom u novoj sredini i s novim ljudima.
  
  Kroz našu umjetničku praksu i projekte se bavimo pitanjima: osobnog identiteta – preispitivanje manifestacija i posljedica raznih vrsta poistovjećivanja s ulogama koje tijekom života svjesno ili nesvjesno preuzimamo i onima koje su nam nametnute; kompleksnosti ljudskog unutrašnjeg svijeta – suočavanje s mislima, osjećajima, uvjerenjima, osobnim procesima i traumama; antagonizmom intimnosti i autonomnosti u bliskim međuljudskim odnosima. Često naš vlastiti partnerski odnos postane predmetom umjetničkog istraživanja i javne izvedbe. Naša umjetnička praksa je multimedijalna i interdisciplinarna. Ovisno o ideji i inspiraciji posežemo za prikladnim sredstvom izražaja te naši projekti uglavnom uključuju tekst, pokret, glumu, glazbu, video i vizualne elemente. Baza i konstanta su nam stvaranje predstava, performansa i izvedbenog materijala – plesnog i dramskog. Ponekad je video prikladniji medij jer proces montaže otvara kreativne mogućnosti. No, uz ove zajedničke procese imamo i one vlastite. Ivan je objavljivani autor drama i romana, a ja sam samouka vizualna umjetnica i izrađujem svjetlosne skulpture.
  
  U Zagrebu si trenutno angažirana na scenskom pokretu u predstavi Rajne Racz?
  
  Da, koreografkinja u dramskoj predstavi koju režira kreativna, talentirana i beskrajno sposobna Rajna Racz. Naziv predstave je Simfonije/Turpituda, u produkciji je Eurokaza, a izvedbe će biti 20., 21. i 22. studenoga. Predstava se bavi temom sukoba na književnoj ljevici koji se odvija u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Tekst predstave, njena estetika pa tako i izvedbeni jezik kombinacija su poetskog, nadrealnog i dokumentarnog. Isprepliću se, između ostalog, Simfonije Miroslava Krleže, Turpituda Marka Ristića te privatna pisma koja izmjenjuju Marko i Ševa Ristić te Miroslav i Bela Krleža kroz koja dobivamo uvid u njihove živote ali i živote ostalih značajnih osoba tog turobnog vremena. Izvedbe će biti u zgradi Hrvatskog inženjerskog saveza u Berislavićevoj ulici 6 gdje je cijela predstava u fragmentima postavljena na više lokacija što dodatno pojačava nekonvencionalni i inovativni režijski pristup Rajne Racz.
  
  Veliko mi je zadovoljstvo ponovno surađivati s Rajnom. Prvi smo puta skupa radile na predstavi Yerma u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i tu smo već umjetnički kliknule. U Rajninim predstavama pokret je sveprisutan i igra gotovo jednako važnu ulogu kao i tekst. Često čak režijska i dramaturška rješenja dolaze upravo iz pokreta i koreografije, a i cijela predstava je jedna je koreografska cjelina.
  
  Zahvalna sam Branku Brezovcu što nas je upoznao i spojio. Rajna je bila njegova studentica režije, a ja sam Brezovca upoznala još radeći u ZPA-u na procesu za predstavu Plac – Cai shichang koreografkinje Wen Hui, a potom smo surađivali na dramskoj predstavi Povratak gdje sam također bila zadužena za koreografiju i scenski pokret. Nakon toga poželjela sam i sama upisati studij režije i neko se vrijeme ozbiljno za to pripremala no onda su se vrata ZPA neočekivano i oštro zalupila, pošteno me opalivši po nosu, a istovremeno mi je TANZLIN.Z kompanija, na preporuku Staše Zurovca, otvorila svoja vrata, pa sam odlučila otići jer takvim sinkronicitetima se valja prepustiti. Unatoč svemu bitno mi je i vrijedno što sam u prilici s vremena na vrijeme ponovno stvarati i raditi doma, u Zagrebu i Karlovcu.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 16. studenoga 2023.

Piše:

Maja
Đurinović