Plesna scena.hr

Misija mi je duhovno, fizički i egzistencijalno preživjeti

Intervju: Marija Šćekić, plesna umjetnica

• Plesačica i koreografkinja Marija Šćekić osebujna je umjetnica koja godinama istražuje nove i svježe umjetničke pristupe. Stvorila je i provodila Crollateral Movement (2001.) edukativni program somatskog pokreta i eksperimentalne koreografije koji od 2017. nosi naziv Škola prirodnog pokreta Marije Šćekić. Uvela je vertikalni ples u našu zemlju (2011.) i organizirala različite međunarodne projekte poput Vertical Dance Foruma (2015.), Ljetne škole vertikalnog i somatskog učenja (2020. i 2021.) i Biennalea Novog pokreta koji se ove godine prvi put održao u Zadru, Starigradu Paklenici, Karlobagu i Đakovu. Zajedno s kanadskom umjetnicom i partnericom Juliom Taffe nedavno je primila uglednu kanadsku nagradu Dance Victoria Chrystal Dance Prize za međunarodnu suradnju koja se odnosi na koreografska istraživanja za predstave Ljuska na stijenama Nacionalnog parka Paklenica i Equilibrium reloaded na Vancouver Vertical Dance International Summitu 2024. u Kanadi. Unatoč uspjesima i činjenici da je vertikalni ples sjajan za promidžbu naše zemlje u svijetu, ne dobiva financijsku i promotivnu podršku nadležnih ustanova kakvu zaslužuje. Povoda za razgovor s Marijom Šćekić je mnogo, a trenutno je u fokusu Biennale Novog pokreta.
  Inozemni plesači vertikalnog plesa znali su gostovati na pojedinim ljetnim festivalima, no do 2011. kada ste vi napravili prvu predstavu Mala tragedija tom se umjetnošću kod nas nitko nije bavio. Kako ste i gdje za nju doznali, što vas je toliko privuklo i koliko vam je trebalo da osmislite svoj prvi rad u tom umjetničkom izričaju?
  
  Uloga začetnice vertikalnog plesa u Republici Hrvatskoj nije funkcija koju sam svjesno odabrala. Ona se dogodila slučajno i spontano za vrijeme stvaranja predstave Mala tragedija u Zagrebu dok nisam imala nikakvog saznanja o pojmu vertikalnog plesa. U to sam vrijeme živjela na Cvjetnom trgu i skoro svako jutro na izlasku iz zgrade nailazila sam na beživotna i polumrtva tijela ptica koja su bila posljedica samoubilačkih letova uzrokovanih velikim staklenim fasadama poslovnih zgrada. U to isto vrijeme moj je brat napisao kompoziciju za solo klavir istoimenog naziva (meni i danas najdraže njegovo djelo) koja je u meni stvorila osjećaj goleme tuge, ali i jasne vizije ptice koja snažno lepeće ranjenim krilima da bi svoje polumrtvo tijelo podigla s poda. Ubrzo nakon toga, kontaktirala sam Kaskaderski klub u Zagrebu s kojim sam započela suradnju na izradi pojasa koji bi mi omogućio pretvorbu te vizije i tog osjećaja u plesni pokret. Dvoetažna pozornica Zagrebačkog plesnog centra bila je idealno mjesto za tako nešto. Nakon desetak testiranja pojaseva i raznih sustava osiguranja od pada, objavila sam poziv svim planinarskim društvima u Zagrebu za pomoć u kreiranju sustava osiguranja (rigging) na koji se odazvao Ivica Radić (HGSS Zagreb). Ivica je uz pomoć kolega iz planinarskih društava u Zagrebu dizajnirao impresivni samostojeći sustav rigginga za koji nije bilo potrebno postaviti niti jedno jedino sidrište u zidove ZPC-a. Sve što je slijedilo nakon toga je logičan slijed povijesti stvaranja prve vertikalne plesne predstave i razvoja nove plesne umjetnosti u Hrvatskoj.
  
  Malom tragedijom pokazali ste da vertikalni ples može biti sjajno sredstvo za promidžbu naše prirodne i kulturne baštine te ste počeli usku suradnju s Nacionalnim parkom Paklenica na trogodišnjem projektu Vrata Velebita koji se održavao od 2013. do 2016.
  
  Suradnja s Nacionalnim parkom Paklenica je započela po mom povratku s Islanda gdje sam obavljala funkciju voditeljice odjela za suvremeni ples Akademije u Reykjaviku 2012. U kanjonu Velike Paklenice se održao prvi Vertical Dance Forum Simpozij (2015.), prve radionice Ljetne škole vertikalnog plesa i somatskog učenja (2016.) kao i interdisciplinarni trogodišnji projekt Vrata Velebita (2013. -2016.), predavanje o astronomiji i vertikalnom plesu Svemir i kretanje čovjeka (2019.) i na kraju Biennale Novog pokreta (2023.). Svi ovi programi se uglavnom izvode na otvorenom, na stijenama kanjona Velike Paklenice pa samim tim snažno promoviraju kulturno-prirodnu baštinu Paklenice.
  
  Sjajna promidžba Sinja dogodila se izuzetnom predstavom Alka – ples slobode kojoj je i bio cilj promovirati kulturno povijesnu baštinu tog grada i Cetinske krajine.
  
  Da. Ta je suradnja proizišla iz prethodne suradnje s Galerijom Sikirica u sklopu projekta Žena u Dalmatinskoj zagori (2013.). Radila sam koreografiju na ritmičkoj strukturi nimog kola, zaštićenog nematerijalnog blaga i kulturne baštine Republike Hrvatske, kako bih je izvela u pratnji ansambala iz četiri KUD-a s područja Cetinske krajine. Tim se projektom simbolički predstavljao život žena koje su se suprotstavile tradiciji, ali i promjene u društvu kao rezultat njihovog stava i životnog iskustva. U ovoj sam se temi, moram priznati, dosta prepoznala. Pet godina poslije projekt obnove zidina Starog grada otvorio je vrata gradu Sinju za priključenje udruzi European Walled Towns koja podupire i skrbi o zajedničkim interesima utvrđenih gradova diljem Europe. Na poziv i prijedlog Dragane Modrić (Galerija Sikirica) da povežemo nematerijalnu (viteško natjecanje Alka) i materijalnu kulturno-povijesnu baštinu tog važnog lokaliteta, napisala sam režiju i koreografiju za cjelovečernju predstavu vertikalnog plesa i 3D mappinga Alka – ples slobode (2018.) koja je zaista jedno malo remek-djelo trodimenzionalne iluzije kretanja arhitekture prostora, spajajući suvremeni umjetnički izričaj i stoljetnu kulturno-povijesnu tradiciju.
  
  Interdisciplinarni pristup u plesu, ali i razvoj publike, nisu ništa novo kad je riječ o Umjetničkoj organizaciji Histeria Nova. Već po povratku iz Kanade (2000.) započeli ste s međuinstitucionalnim suradnjama i edukacijom mladih plesača u dijelovima zemlje u kojima u to vrijeme nije bilo niti naznake suvremenog plesa pa ni plesa općenito. Imali ste mnoge suradnje na sjecištu umjetnosti, znanosti, ekologije i psihologije. Možete li izdvojiti neke, Vama najvažnije?
  
  Da. U mom slučaju, interdisciplinarnost, razvoj publike i decentralizacija nisu inovativni projekti. To je bio i ostao moj način života i umjetničkog stvaranja oduvijek. Nikada se nisam smatrala plesačicom ili koreografkinjom, nego plesnom umjetnicom i nezavisnom producenticom. Prva multimedijalna suradnja stvorena je već 2000. u Đakovu, kada sam pozvala poljskog plesača Mariusza Jedrzejewskog kako bi u suradnji s prijateljima iz new age-punk-rock đakovačkog benda iz tog vremena Kabir Bedi osmislila predstavu hibridnog spoja suvremenog plesa, fizičkog teatra, vizualne umjetnosti, punk-rocka i elektroakustike pod nazivom Baccara. To je bio super projekt, nešto što bi bilo zanimljivo rekonstruirati i ponoviti. Od ostalih suradnji izdvojit ću one meni najznačajnije. To su suradnje sa: Topological Media Labom iz Montreala, Hrvatskim Institutom za istraživanje mozga i Poliklinikom Neuron (Human Error, 2007.), Institutom za istraživanje i zaštitu mora Plavi svijet i Veterinarskim fakultetom u Zagrebu (Modulacija oblik 2, 2006.), Udrugom AWAP i HGSS-om (Mala tragedija, 2011.), Udrugom Otvoreni Atelijer i akademskim slikarom Sergijem Mihićem (Mediteranski vrt Kava, od 2012. do danas), Galerijom Sikirica (Nimo kolo iz 2013. i Alka – ples slobode iz 2018.), Udrugom Aurora koja okuplja oboljele od cerebralne paralize, dječje paralize i ostalih oblika tjelesnog invaliditeta (Vertikala za sve, od 2019. do danas.). Svakako bih izdvojila i svoj autorski edukativni program iz područja plesa s naglaskom na psihologiju, somatiku i biomehaniku ljudskog i neljudskog kretanja pod nazivom Crollateral Movement koji podučavam od 2001. do danas po cijeloj našoj zemlji i u inozemstvu. Najdugotrajnija je svakako suradnja s Nacionalnim parkom Paklenica. Ove godine obilježavamo prvo desetljeće naše suradnje i izuzetna mi je čast i zadovoljstvo što je upravo to mjesto dobilo naslov kolijevke vertikalnog plesa u Republici Hrvatskoj.
  
  Čudi me da nemate više takvih predstava i u drugim gradovima, s obzirom na vrlo atraktivnu i posebnu umjetničku promidžbu. Jeste li dobivali ponude koje ste odbijali ili ponuda nije bilo?
  
  I mene je to čudilo, ali me više ne čudi. Ovako veliki projekti nose i veliku odgovornost, a na to se u našoj zemlji odlučuju rijetki. Čini mi se gotovo nevjerojatnim da gradovi, poput mog rodnog Đakova ili Zadra u kojemu boravim, nisu doslovno ugrabili svaki centimetar prilike i ponudili mi suradnju kakvu mi je ponudio Sinj. Ispada da je upravo Sinj najnapredniji u prepoznavanju vertikalnog plesa kao umjetničkog izričaja za promociju povijesne, kulturne i prirodne baštine svog podneblja. Stvar je u tome da iza takvih inicijativa mora postojati osoba koja sve to gura, nosi i organizira u ime i za interese toga grada. U slučaju Sinja to je bila Dragana Modrić, ravnateljica Gradske galerije Sikirica, bez koje se vjerojatno ništa od svega toga ne bi dogodilo. To nije slučaj kod drugih, koliko ja vidim, gdje gradski čelnici i predstavnici gradskih ustanova u kulturi ostavljaju sve na leđima i organizaciji umjetnika. To tako više ne ide i ne ustručavam se to javno reći. Lijenost, nerad, neprofesionalnost i letargičnost ljudi na visokim pozicijama u kulturi je neizdrživa jednako kao i moja osobnost kad je u pitanju njihovo viđenje mene i moje organizacije. To obostrano nepoštivanje je sad već uhodana strategija mog profesionalnog života u našoj zemlji. Rijetka su kazališta s kojima se ja nisam zakačila. Zaista rijetka. Vjerujem da je stvar u tome što imam jednu od najgorih mogućih kombinacija osobnosti za posao kojim se bavim, ali samo za prostor i zemlju u kojoj živim i radim. Nisam član niti jedne političke stranke, ne zanimaju me društveni i umjetnički trendovi, otkako znam za sebe zalažem se za visok standard svojih produkcija i ne odstupam od umjetničkog integriteta niti malo, što mi u svijetu služi kao iznimna vrlina i vrijednost, a kod nas je to bahatluk i bezobrazluk. Ne smeta mi tko je što po nacionalnosti, niti po bilo kojem drugom opredjeljenju, ali ne volim lažne domoljube i licemjere. Zamaraju me sadržajno siromašne javne debate i brainstorminzi, ne podržavam floskule u ničemu pa tako ni u opisu ciljeva raznih današnjih natječajnih dokumentacija. Volim crni humor i čovjeka koji se zna zezati na svoj vlastiti račun. Eto, vjerujem da ovo objašnjava i pruža odgovor na vaše pitanje zašto nije bilo više ponuda suradnje i zašto nemam veću promidžbu u našoj zemlji. Tko normalan želi podržati, financirati i promovirati čovjeka i umjetnika s ovakvim stavovima i jezikom u Hrvatskoj? Pa Kanađani i Britanci. Sasvim logično!
  
  Na internetskoj stranici vaše Umjetničke organizacije Histeria Nova piše da vas je 2015. prepoznao francuski koreograf Fabrice Guillot, umjetnički voditelj vertikalne plesne kompanije Cie Retouramont s kojim ste u Zadru i na Paklenici organizirali Vertical Dance Forum. Koje je djelo bilo presudno za vašu suradnju?
  
  Fabrice je jedan od izuzetno zanimljivih koreografa vertikalnog plesa koji je o meni saznao putem reportaže na televiziji ARTE (2013.) redatelja Thomasa Wartmana o Umjetničkoj organizaciji Histeria Nova i predstavi Mala tragedija izvedenoj na trideset metara visokoj litici stijene kanjona Velike Paklenice. Budući da u to vrijeme somatske tehnike tijela još nisu nailazile na jak odjek kod hrvatskih plesnih umjetnika, kao što odjekuju danas, bilo mi je zanimljivo razgovarati s Fabriceom i uočiti da se takve somatske tehnike ne primjenjuju baš u okomitom položaju što je označilo i početak novih istraživanja pokreta u području vertikalnog plesa i prirodnog pokreta. Prihvatila sam njegov poziv na suradnju i iskoristila priliku predstaviti sebe i svoj rad drugim koreografima Vertical Dance Foruma iz vodećih kompanija svijeta: Retouramont (Francuska), Aeriosa (Kanada), Il Posto (Italija), Fidget Feet (Irska), Gravity & Levity (V.Britanija), KLVD (Wales, Velika Britanija) i na kraju Bandaloop (SAD). U sklopu ove trogodišnje suradnje, najviše sam se zbližila s kanadskom koreografkinjom Juliom Taffe i rigging designerom Colinom Zachariasom iz Aeriosa Dance Society, kojima se izuzetno svidjela ideja o pokretanju Biennalea Novog pokreta u Hrvatskoj i s kojima i sada radim.
  
  Što je Vertical Dance Forum u 2018. značio za Grad Zadar, a što eksperimentalni rad na predstavi Ljuska za NP Paklenicu i našu zemlju?
  
  VDF Croatia 2018. nije bilo toliko zahtjevno organizirati kao npr. Biennale Novog pokreta 2023. Zahvaljujući tome što sam bila jedna od sedam suorganizatora i izvoditelja VDF-a, 2018. je došao red na mene za organizaciju događaja u svojoj zemlji. Odlučila sam ga održati u Zadru jer tamo živim. Partnerski koreografi predstavili su se Zadranima na Kapetanovoj kuli u središtu grada te na spektakularnom objektu Športskog centra Višnjik gdje su održane trodnevne radionice za plesače, penjače i one koji to žele postati. Okupila sam velik broj međunarodnih profesora i polaznika, plesača i koreografa od kojih su se neki nastavili baviti vertikalnim plesnim izričajem. Budući da je glavni pokrovitelj projekta bila Europska Unija (program Kreativna Europa), nije bilo teško pronaći lokalne partnere, promotore i suorganizatore. Ono što je bilo teško jest pronaći uvjete za daljnji rad, investitore, adekvatnu logistiku i sigurnost ljudi, dobiti privole Ministarstava i uprava Konzervatorskih odjela za zaštitu kulturne baštine, osiguravajućih društava itd. Prostor za rad još uvijek nemam, niti ga više tražim. Ponižavajuće je svake godine trošiti po 3 ili 4 mjeseca života na ispisivanje mnoštva natječajne dokumentacije da bi se uz minimalna sredstva i enormna vlastita ulaganja realizirali mega-projekti od direktnog značaja za Republiku Hrvatsku. Nevjerojatno je da nakon puna dva desetljeća rada i desetljeća pionirstva u području vertikalnog plesa, ja još uvijek čitam ovakve floskule u Rezultatima nekih natječaja: „nije jasno zbog čega se aktivnosti Sigurnosni protokol i izrada dokumenta o upravljanju rizicima za vrijeme boravka u NP Paklenica i Sigurnosni protokol i izrada dokumenta o upravljanju rizicima za vrijeme boravka u Centru za kulturu Đakovo te zgradi silosa navode u procesu razvoja nove umjetničke ideje, da metodološki pristup umjetničkom istraživanju tek je djelomično razrađen te se općeniti navod 'zajedničko istraživanje i eksperimentiranje' ne može uvažiti kao specifična metodologija umjetničkog istraživanja.“ (Zaklada Kultura Nova, 2.12.2022.). Istovremeno za istu suradnju Zaklada Dance Victoria u Vancouveru Julii Taffe i meni dodjeljuje prestižnu Chrystal Dance Prize nagradu u iznosu od 22.000 dolara za inovativnu međunarodnu suradnju i razmjenu festivalskog programa. Toliko o stručnom Povjerenstvu naše Zaklade Kultura Nova.
  
  O kojim je konkretno programima riječ koje ste prijavili i koji su vam odbijeni od strane Zaklade Kultura Nova?
  
  Riječ je konkretno o tri od ukupno pet prijavljenih programa Histeria Nove (svih pet odbijenih) u sklopu međunarodnog projekta Biennalea Novog pokreta za 2023. To su Adaptacija (suradnja s NP Paklenica), Meld (Zadar-Đakovo) i Slavonija Vertikalni trening centar (prvobitno Đakovo, a sad cijela regija). Dakle, sva tri projekta su realizirana zahvaljujući inozemnom novcu, a neke od njih podržalo je i državno financiranje te lokalna i gradska samouprava. Istovremeno sva tri programa predstavljaju posve nove hibridne forme koje spajaju vizualnu umjetnost, vertikalni ples i rigging u korelacijski odnos u kojemu jedno bez drugoga ne može preživjeti. U NP Paklenici istraživanje je rezultiralo nastajanjem koreografije za predstavu Ljuska, u Zadru je započeo rad na predstavi Moving Bodies, a u Đakovu se postavio temelj za rad na predstavama Equilibrium Reloaded i Dance on Earth in Air za koje se u Centar za kulturu donijelo preko 20.000 eura alpinističke i druge opreme, što je bila investicija Histeria Nove i Aeriosa Dance Society. Građanima grada Đakova je pružena mogućnost da premijerno vide nešto što se rijetko viđa i u svijetu, a kamoli u nas. U NP Paklenica pokrenuta je suradnja ornitologa Gordana Lukača i kanadske vizualne umjetnice Sarah Fuller koja je uključila djecu iz OŠ Starigrad i djecu iz OŠ Šime Budinića u Zadru na sukreiranje predstave Ljuska. U Karlobagu se pokrenula dugoročna suradnja sa slikarom Sergijem Mihićem u cilju promocije projekta Mediteranski vrt Kava. U Islamu Grčkom je inicirana suradnja s obitelji Desnica na pokretanju programa vertikalnih radionica i interdisciplinarnih projekata za Dane kule Stojana Jankovića, a na relaciji Đakovo – Šibenik održana je prva inkluzivna radionica vertikalnog plesa za djecu s cerebralnom paralizom u suradnji s Udrugom Aurora. Svi programi odvijaju se simultano na tri različite lokacije i mogu se opisati istim ciljevima: decentralizacija, inovativnost, umjetničko istraživanje, nove forme, edukacija, razvoj publike, otklon od dominantnih tendencija, regionalno povezivanje, inkluzija, međunarodna koprodukcija, promocija zemlje u svijetu, da ne nabrajam dalje i više. Ne znam. Vjerujem da bi član Povjerenstva trebao biti u stanju prepoznati vrijednost i važnost doprinosa i ciljeva ovakvih programa, pa makar ih prijavio i polupismen čovjek i to unutar krive kategorije, kao što je meni bilo rečeno za jedan od njih. Pa što onda ako je prijavljeno u krivoj kategoriji?! Preusmjerite prijavu na onu u koju bolje ulazi jer ionako su sve kategorije međusobno isprepletene. Iako nisam nikada prije pisala nikakve prigovore, u ovom slučaju sam to napravila. Odgovor Povjerenstva je identičan tekstu prijavne dokumentacije na Natječaj. Prijavit ću se ja opet, nema problema.
  
  Kakve su bile reakcije Zadrana a kakve onih malo starijih s kojima ste provodili čak i više vremena za vrijeme rada i boravka na Velebitu?
  
  Što se tiče Zadrana, reakcije su bile odlične, ali kratkoročne. Reakcije općenito, kad je riječ o nečemu novome, obično traju onoliko koliko traje potreba ili interes pojedinaca. Kad je njihova potreba podmirena, reakcije nestaju dok se ne dogodi novi val interesa ili novi veliki projekt (a to je razmak od nekih desetak godina). Što se tiče gradskih struktura, isto tako. Odlično, ali kratkoročno jer bez prostora za rad, nema ni ozbiljnog rada s dugoročnim, kvalitetnim rezultatima. Što se tiče starije populacije, autohtonih žitelja Južnog Velebita i Paklenice, njihove reakcije su bez imalo sumnje uvijek iskrenije, konkretnije i dugoročnije. Za vrijeme rada na projektu Vrata Velebita, sjećam se svojih boravaka na planini i dugih razgovora s dida Jolom i baba Marom Ramić u njihovoj kući u zaseoku Ramić. Ti su razgovori znali biti o svemu: o životu na planini, smokvi pored kuće koju su iskonski voljeli, o mazgama, konjima, ljudima, o njihovom poslu, o mom poslu…. Nije se dida Jole mogao načuditi da se netko „tako lip, mlad i pametan može tako zajebat' plešuć za vukove i medvide umisto za sebe i narod“. Ili, kad me baba pita: „A Mare moja lipa… Treba tebe za nekog pamitnog udat“, i onda nadoda, „al nema baš takijeg ovdi.“ Dida Jole odavno ne reagira jer dobro zna tko je njemu njegova Mara, a i ona dobro zna tko je njoj njen Jole. Odlaskom dida Jola s planine i ovoga svijeta (2017.), Paklenica je ostala bez posljednjeg živućeg autohtonog stanovnika koji čuva uspomenu na one koji su je poznavali u dušu i čija je duša živjela za nju. S druge strane Velebita, prema Ljubotiću, žive predivni Ive i Zorka Gazić, kod kojih kad dođem kao da sam doma došla. Od njihove kuće na planini do Tribnja Krušćice na magistrali pa do Starigrada Paklenice treba otprilike četiri sata hoda, a onda još od ulaza u NP Paklenicu do kanjona Velike Paklenice gdje se održavala premijera rekonstruirane predstave Mala tragedija treba još dodatnih sat vremena hodanja. I to ovim ljudima nije problem. Oni su naviknuti na težak život kada nije bilo ni ceste ni auta. Njima dolazak na moje predstave predstavlja svečanost, festival nade, života… oni u tome vide neki dublji smisao i od mene same. Oni ne moraju čitati opise koji stoje u našim promo materijalima, njima je puno jasnije što se tu događa samo gledanjem i slušanjem. Tim sam ljudima u spomen i znak zahvale za svu podršku koju su mi pružali i još je uvijek pružaju, osmislila film Babine suze koji predstavljaju težinu, skromnost i dostojanstvo ljudi kakvo su imali dida Jole, baba Mara i kakav još uvijek imaju Ive i Zorka Gazić i ljudi poput njih.
  
  Divne su te ljudske priče i neprocjenjiva poznanstva. Plesali ste po zgradama i po stijenama. Gdje Vam je ljepše i inspirativnije?
  
  Drukčiji je osjećaj za svaku površinu. Plesati po zgradi više je nalik plesnoj predstavi, dok je plesanje po stijeni više nalik iznimnoj tjelesnoj vještini. I jedno i drugo iskustvo je nevjerojatno i nosi vrlo različite, ali jednako zanimljive mogućnosti kretanja, ali i kreiranja odnosa s drugim plesačem i publikom. Ambijenti u kanjonu Velike Paklenice donose poseban mir i to najviše u onim danima kad u kanjonu Velike Paklenice nema niti jednog posjetitelja. Kad je jedino svjetlo ono koje nam poklanja Mjesec. To je osjećaj kakav se rijetko, gotovo nikad ne osjeti u kazalištu i zbog kojeg se u NP Paklenicu uvijek rado vraćam.
  
  Koliko je teško pronaći mjesto za stvaranje predstava i izvedbe?
  
  Jako teško. Plesala sam i vježbala doslovno svugdje. U Zagrebu sam koreografiju za Malu tragediju pripremala na tavanu svog tadašnjeg stana u Draškovićevoj ili u tunelu Sljeme, a noću sam često znala biti na terenu iza Mimare gdje bih se pripremala za premijerne izvedbe ne-vertikalnih predstava. Po dolasku u Zadar i prije odlaska u NP Paklenicu, živjela sam u Punta skali i najčešće i najviše sam vježbala u napuštenoj vojarni Šepurine na željeznim konstrukcijama ogromnih hala i vojnih spavaonica koje su u to vrijeme još postojale. Sada je taj prostor postao najveći ilegalni deponij zadarske županije i leglo zaraze na koje više ne vodim ni svoja dva psa. Na tu temu stvorila sam eksperimentalni film Ekocid u kojemu su upravo moja dva psa, rodezijski goniči Đena i Šiba, glavni protagonisti. Film sam premijerno prikazala na društvenim mrežama 22. travnja 2021. povodom Dana planete Zemlje. Vježbala sam i na zidovima napuštene, devastirane zgrade Idasse na istočnom izlazu iz grada, ali tamo se s vremenom počelo sastajati dosta ljudi, pa sam se maknula. Na toj je fasadi nastala koreografija za predstavu Alka – ples slobode.
  
  Bilo bi super da imam neki gradski prostor na raspolaganju za plesne programe, ali za vertikalu je potreban upravo neki napušteni hangar, zgrada i onda bi se moglo razgovarati o konkretnim projektima. U trenutku pokretanja Škole prirodnog pokreta u Zadru (2017.), imala sam prostor koji nije bio baš velik, ali se mogao koristiti 24 sata na dan. Tada je stvarno bilo i najviše polaznica, a i mogućnosti za konkretni rad pa je tako nastala i predstava Equilibrium na kojoj su radile i tri zadarske polaznice tečaja Prirodni pokret. Kad je došla pandemija (2020.), vlasnik je prodao dvoranu, a ja sam morala iseliti iz nje. Od tada reorganizirala sam u potpunosti rad Škole prirodnog pokreta i sada uglavnom držim individualne treninge ili radim s malim grupama od najviše četvero polaznice/ka. Koristim razne lokacije i prostore za rad, a najčešće sam u prostoru Somatic Yoge Leela u Zadru pa ovim putem zahvaljujem vlasnici za velikodušno ustupanje istog.
  
  Dakle, kod nas se baš i ne može trenirati vertikalni ples?
  
  Kontinuirano i kvalitetno ne. Ljudi se snalaze na različite načine. Primjerice, Paklenica je postala vrlo atraktivna lokacija na kojoj vidim sve više penjača koji nisu plesači, ali i obrnuto, kako se okušavaju u saltima i baletnim pokretima. Jedno kratko vrijeme, ideju o pokretanju Vertikalnog trening centra sam pokrenula i u općini Sv. Filip Jakov gdje sam s načelnikom općine Zoranom Pelicarićem ugovorila suradnju Histeria Nove i Kina Sv. Filip Jakov na projektu Vertikalni trening centar. Ponudili su mi prostor tadašnjeg kina na korištenje u periodu od pet godina. To je trebalo pokrenuti stvari na vrlo ozbiljnom nivou i upravo tako je i počelo. Međutim, taj je sporazum pao u vodu zbog projekta K.I.N.O. za koji se kroz sredstva Europskih strukturnih fondova povukao novac za rekonstrukciju kina u čijem planu i opisu programa nije postojao niti jedan program vezan za rad Umjetničke organizacije Histeria Nova pa je samim tim i pravni temelj za mojim ostankom, ali i razvojem budućeg vertikalnog plesnog centra u Sv. Filip Jakovu nestao. Možda ga netko drugi pokrene prema nacrtu i ideji koji sam tada dala na uvid voditeljici projekta Kino i lokalnoj vlasti.
  
  Kako to da je Biennale Novog pokreta počeo u Đakovu?
  
  Đakovo je moj rodni grad i bila mi je velika želja da upravo on postane domaćin. Prije dvije godine, 27. rujna 2021., uputila sam prijedlog za suradnju Gradu Đakovu i Centru za kulturu na pilot projektu Slavonija Vertikalni trening centar, po modelu sličnom onome koji sam prethodno ponudila općini Sv. Filip Jakov. Ravnateljici Centra za kulturu u Đakovu se ta ideja svidjela pa se počeo događati čitav niz mojih odlazaka u Đakovo s mnoštvom edukativnih programa Škole prirodnog pokreta. Na taj smo način stvorili temelje za uvrštavanje Đakova u program Biennala Novog pokreta 2023. Naziv Slavonija Vertikalni trening centar sam zamislila zbog prvobitne ideje da Đakovo postane domaćin i svih nadolazećih međunarodnih i nacionalnih programa u suorganizaciji Histeria Nove. Na žalost, ta inicijativa nije zaživjela. Unatoč sufinanciranju dijela programa BNM-a od strane Grada, u publici je 7. listopada bilo četrdesetak ljudi, od kojih niti jedan predstavnik gradske vlasti. Promocija projekta, na lokalnoj razini, je bila toliko loša i površna da pola grada nije pojma imalo šta se zapravo tu dešava i kakvi se programi, i to besplatni, nude. To smatram velikim propustom Centra za kulturu čija odgovornost nije samo organizacija, nego i promidžba programa te edukacija lokalnog stanovništva. Ne može umjetnik obavljati sve te uloge, a upravo se to događalo. Gradski čelnici nisu se odazvali ni na jedno službeno predstavljanje projekta i upoznavanje s mojim inozemnim partnerima koji su po nekoliko puta (o trošku matičnih zemalja) dolazili u Đakovo kako bi podržali ideju o pokretanju takvog međunarodnog centra u tom malom gradiću u srcu Slavonije. Svi potencijali i ciljevi dugoročnog kulturno-umjetničkog, gospodarstvenog i turističkog doprinosa razvoju grada Đakova kroz brand BNM-a nitko od vladajućih i odgovornih nije nikada ni čuo, ali je zato čuo dr.sc. Igor Mavrin, profesor Odsjeka za kulturu, medije i menadžment Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Naime, od tridesetak osoba u publici, on je na službenom predstavljanju projekta za Međunarodni dan plesa ove godine došao sa suprugom u Đakovo i odmah shvatio o kakvom je mega projektu riječ. Projekt je trenutno u njegovim rukama i zanimljive su mi ideje o mogućem tijeku razvoja i provedbi. Na svu sreću, u publici u Đakovu su bile i dvije predstavnice Kanadskog veleposlanstva u Zagrebu, koje su se odazvale pozivu, te ostale čak i na subotnjem jutarnjem programu prve inkluzivne radionice vertikalnog plesa u Republici Hrvatskoj. Prije odlaska iz Đakova dogovorili smo daljnju suradnju na Biennalu Novog pokreta 2025. Moram ovdje kratko napomenuti da je i ovaj pilot projekt odbijen za sufinanciranje od strane Zaklade Kultura Nova.
  
  Uz Zadar, Paklenicu i Đakovo, na programu ovogodišnjeg Biennalea našao se i Karlobag. Zašto?
  
  Slikar Sergije Mihić i njegova supruga Marina važan su dio suradničkog tima BNM 2023. jer je upravo zbog njih i fascinantnog Mediteranskog vrta Kava grad Karlobag postao jedna od izabranih lokacija ovogodišnjeg Biennalea. I Sergija i njegovu dragu suprugu Marinu znam od kada smo prvi put radili na projektu Zid (2012). Već tada mi je bilo jasno da i oni pokušavaju duhovno, fizički i egzistencijalno preživjeti pokrećući i stvarajući istovremeno projekte od enormne važnosti za kulturni i umjetnički razvoj Ličko-senjske županije. Mediteranski vrt Kava je sastavni dio srednjovjekovne granične utvrde Austrougarskog carstva koji predstavlja najstariju građevinu sadašnjeg Karlobaga. U drugoj polovini 20. stoljeća nasljeđuje je Sergije Mihić, akademski slikar, rođen u Rijeci 1942. godine. Od samog početka donio je odluku da unutar Kave interpolira galeriju i atelje, da revitalizira prostor umjetničkim sadržajima. Mediteranski vrt Kava postao je generator kulture u regiji, a tome doprinosi i mala galerija u gradu Gospiću. Marina i Sergije Mihić stvorili su Mediteranski vrt bogat mediteranskim biljem i jedinstvenu galeriju mozaika s preko pedeset mozaika i skulptura, a uz pomoć prijatelja i kolega organiziraju razna događanja iz kulture: međunarodni likovni simpozij, likovne radionice, multimedijalnu pozornicu i rezidencije plesa i pokreta što predstavlja srž suradnje s Umjetničkom organizacijom Histeria Nova. Izgradnja rezidencijalnog prostora za umjetnike je bila predviđena u tri etape: arheološko iskapanje, sanacija zidova i izgradnja ateljea. Budući da su prva i druga etapa već realizirane, plan je izgraditi galeriju, atelje i gledalište prema usvojenom idejnom projektu Ministarstva kulture. Upravo u prostoru Mediteranskog vrta Kava moj kanadski rigger Colin Zacharias je postavio prva dva užeta za potrebe održavanja vertikalnih plesnih radionica za djecu i mlade. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati do Biennala Novog porketa 2025.
  
  Dugi niz godina educirate somatsku tehniku u plesu. Njome ste se bavili i prije nego što ste otkrili vertikalni ples. No, ne podučavate tehniku vertikalnog plesa. Kako to?
  
  Da. Somatsko tijelo, misaoni pokret i osnove otvorene forme koreografije predajem otkako znam za sebe. Ja ne podučavam tehniku vertikalnog plesa jer se uopće ne osjećam kompetentnom za takvo nešto. Previše sam u kontaktu i izravnom doticaju s velikim profesionalcima iz tog područja pa mi ne pada na pamet da se svrstavam u kategoriju pedagoga vertikale. Ono što mogu i radim jest podučavanje osnova vertikalnog plesa u kombinaciji sa somatskim pokretom. Prva radionica vertikalnog plesa (2016.) održana je u NP Paklenici pod vodstvom Kate Lawrence iz Walesa i Despine Goule iz Grčke koja je ujedno bila i plesačica u mojoj predstavi Alka – ples slobode (2018.). Što se mladih tiče, puno sam radionica i predavanja o vertikalnom plesu održala širom zemlje, od istoka do juga (Osijek, Đakovo, Karlovac, Zagreb, Karlobag, Zadar, Split, Knin, Šibenik, Sinj). Najveća grupa djece nam je upravo bila na ovogodišnjoj Radionici vertikalnog plesa i cijanotipne fotografije pod vodstvom Ishite Raine iz Indije, Vincea Virra iz Engleske, mene te riggera Davida Greevesa iz Cornwalla. Na radionici je sudjelovalo trideset osmoškolaca iz OŠ Šime Budinića u Zadru i OŠ Starigrad. Došli su u kanjon Velike Paklenice, isprobavali pojaseve i kretanje u vertikali. Prije toga održala se i prva radionica za djecu u Đakovu pod nazivom Vertical Animals Ishite Raine, a dvije godine prije za zadarsku djecu pod nazivom Vertical Adventure (2021.) na stupovima centra Višnjik pod vodstvom Francuskinje Sarah Bruat. Prije toga održana je i Ljetna škola vertikalnog plesa i somatskog učenja (2020.), pod vodstvom Portugalke Magalie Lanriot na kojoj su sudjelovali profesionalni plesači iz cijelog svijeta. Dio radionice je održan u Zadru, a dio u Paklenici.
  
  Dosad ste imali mnogo različitih radionica za plesače, ali i za osobe treće životne dobi. Koja su vam iskustva u radu s tom generacijom?
  
  Kroz okvire programa Škole prirodnog pokreta koju držim u Zadru, već sam šestu godinu u suradnji s grupom polaznica iznad pedeset godina koje dva puta tjedno dolaze na treninge tečaja Somatic. Po struci su psihoterapeutkinje i doktorice medicine na čiji sam poticaj prije dvije godine završila program Propedeutike psihoterapije u Zagrebu. Njihov je kreativni i umjetnički razvoj toliko jak i inspirativan da sam njihove izvedbe i vještine odlučila zaokružiti u kratki plesni performans pod nazivom Roots (2020.) izvedenom na Međunarodni dan plesa u Đakovu. Tom su se prilikom zadarskim polaznicama pridružile i Đakovčanke starije dobi pa je spontano došlo do razmjene dojmova, mišljenja i ideja. Taj je događaj baš lijepo zaživio i puno je toga dobroga ostavio tim divnim ustrajnim ljudima. Upravo je tada nastao i sporazum o suradnji između Histeria Nove i Matice umirovljenika i Udruge za psiho-socijalne potrebe Amadea o potencijalnoj suradnji za BNM 2025.
  
  Što mislite je li se vertikalni ples uspio ukorijeniti u našoj zemlji, koliko se ljudi njime počelo ozbiljno baviti?
  
  Čak i kad se ne zalijeva, neke biljke same od sebe niknu. Vertikalni ples njegujem već trinaest godina i bilo bi mi čudno da se to sjeme nije uhvatilo, a vidim da je. Vidim da se u pojedinim gradovima i centrima pojavilo dosta osoba koje istražuju zračni i vertikalni ples i to mi je jako drago jer mi je to oduvijek i bio cilj. Iskreno sam se tome nadala. Neću valjda dvadeset godina promovirati jednu vrstu umjetnosti koju ću raditi ja – što će mi to?! To je za mene bila usputna stanica. Sada želim krenuti dalje.
  
  Kamo dalje?
  
  Pa najprije u Kanadu. U Vancouver gdje ću predstaviti sebe, svoj rad, rad Histeria Nove u proteklih dvadeset godina, a time ću indirektno promovirati i mali dio suvremene plesne umjetnosti Republike Hrvatske. Nastavak započete rekonstrukcije predstave Equilibrium je i dalje u tijeku pa će moje online probe s Aeriosa Dance ansamblom, plesačicom Ishitom Rainom i jednom plesnom umjetnicom iz Bandaloopa (SAD) započeti za koji tjedan. Tome se iznimno veselim jer me oduševila činjenica koliko kvalitetno i lako mogu obavljati svoju ulogu koreografa putem zooma. Nisam nikad mislila da će to biti moguće s obzirom na osjetljivost i sofisticiranost somatskih tehnika i unutrašnji tjelesni rad. Ali funkcionira odlično.
  
  Equilibrium je predstava koja se bavila smislom vlastitog psihofizičkog stanja uma. Napravili ste je 2019. godine s trima zadarskim polaznicima Škole prirodnog pokreta, Ivanom Kragić, Kristinom Lisicom, Dorom Župan te plesnom umjetnicom Nikolinom Komljenović. Na Biennalu su je izvodile kanadske umjetnice s kojima ste Equilibrium-reloaded također radili preko zooma. Kako je to moguće – s obzirom na to da se radi o vertikalnom plesu?
  
  Premijerno sam je izvela u Kulturnom centru Travno u Zagrebu, ali ta predstava, nakon premijere, nikada više nije kod nas zaživjela. Svi su se razišli i otišli svojim životnim putevima. Kristina je u međuvremenu završila plesnu Akademiju u Zagrebu što mi je drago jer je to zaista željela. Nikolina je već i prije bila izgrađena plesna umjetnica, a Ivana i Dora su tu u Zadru, svaka u svojoj struci. Za razliku od hrvatske scene, na kanadskoj sceni je ideja o sinergiji somatskog pokreta, suvremenog plesa, moje tehnike animalis i vertikalnog plesa izuzetno odjeknula pa su odobrena i sredstva Zaklade Dance Victoria za eksperimentalni rad koji se već počeo održavati putem zooma, a koji će rezultirati premijerom u sklopu Vancouver International Vertical Dance Summita u srpnju ili kolovozu 2024. Nakon toga slijedi mala kanadska turneja. Veseli me povratak u Toffino i Uculelet na Victoria Islandu gdje ću imati priliku zajedno sa Juliom Taffe upoznati starosjedilačko stanovništvo, imat ćemo nekoliko gostovanja i predstave u izvedbi Aeriosa Dance ansambla tijekom 2024. Probe se održavaju putem zooma, a za pripremu koreografije, koristim se sinetografskim zapisom koji sam razvila 2004. godine.
  
  Vi i držite predavanja o sinetografiji.
  
  Više ne. To je bilo u ponudi programa Crollateral Movement punih petnaest godina (od 2007.) ali nije zainteresiralo struku.
  
  Na početku razgovora spomenuli ste brata koji je također umjetnički istražitelj i inovator poput vas. Riječ je o skladatelju i glazbeniku Zoranu Šćekiću koji je osnivač i voditelj miCROfesta, festivala koji istražuje i propituje muziciranje unutar mikrotonalne glazbe. Koliko jedan drugoga međusobno nadahnjujete i jeste li ikad radili zajedno?
  
  Zoran je pokretač Festivala mikrotonalne glazbe (Microfest), a ja pokretačica vertikalnog plesa somatskog pristupa (BNM). Blago našim roditeljima! Osim što nas povezuje činjenica da smo nezavisni producenti, pioniri svako svoga pravca, da nemamo menadžere koji vuku konce umjesto nas, da se nismo mogli baviti manje isplativim i težim poslom unutar svoje struke, povezuje nas i način na koji zapisujemo svoje ideje. Naime, za vrijeme stvaranja predstave Sjena u Zadru (2004.), da bi lakše komunicirala s bratom, izmislila sam grafički koreografski zapis nalik notnom crtovlju, koji točno i jasno prikazuje kad se što događa na sceni od pokreta svjetla, tijela ili zvuka. Koliko vidim, Zoran se također služi sličnim grafičkim zapisom u kojemu muzičari imaju jasno definiranu strukturu, ali otvorena vrata improvizaciji. Vjerujem da u pripremi programa za BNM 2025 postoji mogućnost naše ponovne suradnje, ali u ovom trenutku još nismo o tome detaljnije razgovarali.
  
  Na Biennalu Novog pokreta koji se u rujnu održao u kanjonu Velike Paklenice, nad otvorenom pećinom prikazali ste predstavu Ljuska (osvrt pročitajte ovdje) na četrdeset metara visine u kojoj su siluete plesača, kritičarku i koreografkinju Sanju Petrovski asocirale su na pojedine životinje. Radionicu životinja održali ste u prvom dijelu Biennala koje se u travnju održalo u Đakovu. Što vas toliko privlači animalnom pokretu?
  
  Iskrenost. Spontanost. Prirodnost. Otkako znam za sebe, volim proučavati biomehaniku prirodnog, a ne plesnog pokreta. Princip kretanja koji nije nužno vezan za ljude, nego i ne-ljudska bića, životinje, kinetičke objekte, prirodne pojave koji asociraju na živo biće, ali to nisu, što se vrlo dobro vidi u ljepoti kretanja i samoodrživosti kinetičkih skulptura nizozemskog umjetnika Thea Jansena. Tog čovjeka i umjetnika stvarno volim. Jedno od najfascinantnijih načina kretanja svakako pronalazim u prirodi, a ne među ljudima. Neke od njih sam čak i pretvorila u pokret kad sam radila koreografiju za predstavu Modulacija oblik 2 o sistemu komuniciranja i kretanja grbavih kitova. O načinu kretanja čvoraka tijekom pojave murmuracije da ne govorim. Zbog tog fenomena znam čak i autom voziti na određena mjesta kako bih ulovila tu pojavu i svjedočila toj ljepoti. Cijela ta kinetika bivanja mi je jako zanimljiva. Sva svoja opažanja, znanja i iskustva pretočila sam u svojevrsni tjelesni izraz koji sam najviše predstavila u duetu s Elvisom Hodzićem kroz koeografiju Odraz-Otkrivenje (2019.), a tu sam tehniku rada na tijelu nazvala animalis. Upravo tu tehniku sada prenosim u vertikalu što je dosta zainteresiralo moje suradnike, partnere i kolege na međunarodnoj sceni. Ta deformirana tijela, ne humanoidni oblici koji sadrže ljudski faktor. To mi je super zanimljivo! Vrlo sličan pristup i izraz njeguje i moj britanski partner David Greeves kojeg sam već tri puta dovodila u Đakovo i Zadar gdje je održavao radionice Koreografije borilačkih vještina za borce, penjače i plesače te radionicu Animalizam za studente glume i neverbalnog teatra Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku.
  
  U eksperimentalnoj predstavi Ljuska Sarah E. Fuller kreirala je kostime uz pomoć cijanotipije i toniranja cijanotipije, pa su tako lokalno lišće i cvijeće bili otisnuti na kostime kako bi utjelovili lokalni krajolik tijekom izvedbe. U svemu što radite izrazito vam je važna ta poruka povratka prirodi. Je li on, s obzirom na današnje izrazito artificijelno vrijeme, moguć?
  
  Naravno. Povratak prirodnom nije uvjetovan okolinom, nego odlukom pojedinca. Za rad na stvaranju predstave Ljuska iznimno nam je bilo važno predstaviti ideju nestajanja umjetnika, adaptacije naših egoističnih ideja izgledu i potrebama prirode, a činjenica je da priroda ne treba nas, nego mi nju. Tijekom sedmodnevne suradnje i istraživanja geologije, flore i faune Velebita, istaknula bih vrijednost doprinosa ornitologa dr. sc. Gordana Lukača s kojim sam usko surađivala i na projektu Vrata Velebita. U ovom slučaju njegov znanstveni doprinos je dodatno oplemenjen ustupanjem zvukova zaštićenih vrsta ptica iz kanjona, što je pomoglo u stvaranju zvučne matrice za izvedbu Ljuske. Umjetnici su tijekom rada na Ljusci surađivali sa skupinom lokalne školske djece, koristeći proces tiskanja cijanotipijom za stvaranje velikih tekstilnih komada s utisnutim uzorcima lokalnih biljaka. Potom su se tekstilni komadi tonirali kako bi se slagali s bojama litica stijena u kanjonu Paklenice, a zatim uklopili u prikaz vertikalne plesne koreografije na vrletima pakleničkih stijena istražujući kamuflažu i performans kao sredstvo razgovora o ljudskom i ne-ljudskom doživljaju prostora. Ovaj se program nastavlja i proširuje na prethodnu suradnju između Aeriose i Sarah Fuller, pod nazivom Habitats and Camouflage koji spaja ples i vizualnu umjetnost na zapadnoj obali otoka Vancouver.
  
  Još od mog prvog dolaska u NP Paklenicu, iznimno mi je bilo važno stvoriti uzajamno povjerenje te zadobiti povjerenje parka da nikada neću nametati svoje umjetničke ideje i vizije nego ih prilagoditi uvjetima parka, interesima žive i nežive prirode, stopiti se s prirodom, stišati svoj, a pojačati zvuk prirode koliko je god to moguće, ostavljajući mu pritom svoj umjetnički doprinos, nešto poput ruke pračovjeka na stijenama špilje u kojima su obitavali. Jako mi godi ovakva vrsta suradnje i obostranog poštovanja. Nitko nikoga ne dira, nitko se nikome ne miješa u posao, ali se obostrano poštujemo. Kao još jedan primjer prekrasnog ljudskog otiska u vremenu i prostoru spomenula bih Zmajevu ili Dragonjinu špilju, na južnom obronku Vidove gore kod sela Murvice na otoku Braču. Špilja se koristila kao obitavalište poljičkih glagoljaša u njihovom redovničkom životu te obiluje fascinantnim reljefima. Zadivljujuće je što je sve nekad ljudska ruka mogla izraditi ni iz čega, ali mi je još fascinantnije što sve ljudi danas nisu u stanju učiniti, a imaju sve što im za to treba. Duhovno preživljavanje je uvijek bilo u korelaciji s ovim fizičkim i egzistencijalnim, jedino što su omjeri jednog u odnosu na drugo nekad bili puno drukčiji od ovih danas.
  
  Koliko dugo vertikalni svijet postoji u svijetu i gdje je najpopularniji?
  
  Početkom sedamdesetih godina Trisha Brown je napravila kultni hod po vertikalnoj stijeni zgrade u New Yorku i ta bi se izvedba mogla nazvati pretečom vertikalne suvremene umjetnosti. No, na svojim predavanjima često volim reći da je pionir vertikalnog plesa zapravo NASA. U znanstvenom istraživačkom centru Langley postoji simulator šetnje po mjesecu. Astronauti, kada se obučavaju za put na mjesec, izgledaju kao vertikalni plesači. Osim što nemaju užad, nego sajle. Pionir vertikalnog plesa u svijetu je Amelia Rudolph, voditeljica Bandaloop plesne kompanije iz Oaklanda u Americi. Stvarno se ponosim činjenicom da će upravo jedna od plesačice te kompanije vjerojatno postati jedna od izvođačica moje predstave Equilibirum Reloaded na VIVDS 2024 u Vancouveru. Julia Taffe, moja suradnica i koproducentica BNP 2023 iz Aeriosa Dance Society je pionirka vertikalnog plesa u Kanadi. Općenito, svi suorganizatori Vertical Dance Forum projekta čija sam članica, su pioniri vertikalnog plesa u svojim matičnim zemljama. Ne može se više reći da je vertikalni ples nova vrsta plesne umjetnosti. Samo je pitanje koliko može opstati ako nema kvalitetan prostor za kontinuiranu edukaciju.
  
  Za vertikalni ples najveća su zapreka prostor i novac. Kako ste na kraju pribavili potrebna sredstva za prvo Biennale Novog pokreta? Pitam jer sam sigurna da kanadska nagrada od 22 000 dolara nije bila dovoljna za vrlo opsežan i ambiciozan program koji ste nam ponudili.
  
  Ukupna cijena Biennalea Novog pokreta 2022. -2023. je preko sto tisuća eura i održao se zahvaljujući inozemnim sredstvima. Najviše nacionalnih sredstava sam zapravo dobila kao fizička osoba, ne Histeria Nova i to od Ministarstva kulture kojemu ovim putem iskreno zahvaljujem jer su ta sredstva svakako pomogla u organizaciji. Sredstva države i jedinica gradskih samouprava su toliko simbolična da je teško povjerovati da smo uopće uspjeli dovesti program u te iste gradove i odraditi ih na tako visokom produkcijskom standardu. Bilo bi mi drago da taj proizvod ostane hrvatski, ali to ne ovisi o meni. Pratim već duže vrijeme raspodjelu sredstava Zaklada, Ministarstva, gradskih uprava i možda jednog dana i objavim knjigu statističkih podataka pod nazivom Tko kome – svoj svome. Sad trenutno nemam vremena za to.
  
  Kako ste, s obzirom na sve to, zamislili daljnji život Biennalea?
  
  Kao živi organizam koji živi tamo gdje mu se omogući da živi i diše. To je jedno filozofsko pitanje o egzistenciji nas kao umjetnika, o kulturi podneblja gdje radimo, ali i životu naše povijesne, prirodne i kulturne baštine. Umjesto da ljudi dolaze na festival, BNM će ići k ljudima i samim time stvorit će se Festival koji promovira njihov rad, život i vrijednost. Lokacije za BNM mogu biti iste kao prijašnjih godina, ako lokacije stvore uvjete za to. Ako ne, BNM ide dalje. Osluškuje, njuška, gleda, animalno prati i nudi mogućnost razvoja, istraživanja, stvaranja, sukreiranja tamo gdje je dobrodošao. Ako nigdje ne bude dobrodošao, održat će samog sebe upravo ovako kako i ja sama održavam sebe u ovoj zemlji. Radeći. Sam program trajat će tri do pet dana po lokacijama, ali BNM zapravo traje 365 dana u godini. Već sada je u pripremi BNM 2025 za koji su dvije nove lokacije u igri.
  
  I koja je daljnja vaša misija?
  
  I duhovno i fizički i egzistencijalno preživjeti, što i jest tema Biennalea Novog pokreta. Trenutno završavam svoj esej Ljudski nagon za preživljavanjem u kojemu nagon za preživljavanjem promatram kao najstariji i najprirodniji ljudski pokret. Što kažu teorije motivacije? Je li potraga za smislom u konačnici besmislena ili je upravo ona razlog postojanja umjetnosti, a samim time i razlog očuvanja čovječnosti? Jako se veselim odlasku u Kanadu iduće godine jer će jedno od spomenutih gostovanja s predstavom Equilibrium biti i na otoku Vancouver gdje žive tri glavne skupine prvih naroda: Kwakwaka'wakw, Nootka i obalni Salish. Njihov način života temeljio se na velikodušnoj blagodati zemlje, a duhovna kultura na prirodnom svijetu. To je nešto što ću svakako donijeti s mog putovanja i predstaviti tijekom BNM 2025 na jednoj od lokacija naše zemlje.
  
  Nadam se da će se kod nas konačno naći i potrebna sredstava za to i da će se prepoznati potencijali vertikalnog plesa, ne samo za umjetnost i kulturu, nego i za turizam. Sretno!
  
  Hvala na ovoj prilici da izrazim, objasnim i podijelim neke stvari koje do sada uistinu nisam imala prilike reći.
  
  © Katarina Kolega, PELSNA SCENA.hr, 23. studenoga 2023.

Piše:

Katarina
Kolega