U Splitu se od 20. do 22. listopada 2023. održao prvi festival suvremenog cirkusa i umjetnosti na otvorenom: Split Calling u organizaciji i produkciji Cirkus kolektiva – udruge za suvremeni cirkus i srodne umjetničke prakse. Unutar tog isključivo ženskog kolektiva, za programiranje festivala zaslužne su čak dvije umjetničke voditeljice udruge Dora Komenda i Antonija Cvitan Vuletić kao glavna producentica festivala. Ostatak tima čine Dajana Džafo kao izvršna producentica, Ivana Vukušić i Mia Bradić u ulogama asistentica produkcije, Karla Jurković kao travel menadžerica i Natalija Borjan, voditeljica marketinga. Nezaobilazna je nesebična pomoć volontera pod vodstvom Mirte Lučin, koji su se uhvatili u koštac s logistikom festivala na više lokacija unutar kratkog vremenskog razmaka. Da ne spominjemo još i vanjske suradnike te kompaktne i složne grupe.
Organizatori su unazad par godina djelovali u javnom prostoru grada, a sad pod zajedničkim nazivnikom festivala objedinjuju svoje programe te najavljuju novi izlet s ciljem distribucije radova na otvorenom. Organizatorice poručuju da je u njihovoj nakani, osim suvremenog cirkusa, predstavljanje interdisciplinarnih, eksperimentalnih, participativnih i/ili angažiranih radova iz područja izvedbenih umjetnosti, s posebnim naglaskom na umjetničke ideje koje se referiraju na javni prostor ili su njime oblikovane.
Zašto Split Calling? Koga to pozivaju, umjetnike ili građane? Iz razgovora s organizatoricama festivala saznajemo da će se u budućnosti, prema odabranoj temi, za pojedine edicije festivala otvoriti javni poziv na koji bi se umjetnici mogli prijaviti sa svojim umjetničkim idejama, koje bi potom razvijali kroz rezidenciju i prezentirali u sklopu festivala. Na tragu te klijajuće zamisli o otvorenom pozivu proizašao je naziv – Split Calling.
Prošlost kakvu poznajemo odumire, premda se uglavnom nema za čim žaliti. Odumiranje života u staroj gradskoj jezgri Splita ne treba shvatiti doslovno, jer se život u nju vrati kad god neki ljubazni vlasnik apartmana ili recepcionar gostu uruči ključ. To odumiranje je etapno, ima svoj sezonski red, svoj fantomski bol. Stara gradska jezgra postaje hektično mjesto za izgorjele turiste, ali i za domaće stanovništvo, pa ta užurbana kaotičnost ima samo vremena za usput kupiti suvenir, a sve manje za duhovnu potporu kulturne meditacije koja čezne cjelinu, usredotočenost na ljude, prostor kulturnog zajedništva. Otud Festival u svojem prvom izdanju poziva na usredotočenost baš na kulturni prostor svakodnevnice, građane Splita i goste Grada.
Dakle, prvo izdanje festivala tematiziralo je upravo hiperkonzumaciju i turistifikaciju Palače, monstruoznu mutaciju društvenog, povijesnog i kulturnog prostora svakodnevice, ne zbog domaćih stanovnika izmučenih nesanicom i prepuštenih turističkom fatumu, nego zbog okrhnute kulture koja je tako pobrisana iz mentalne mape građana. Jer, događa se identitetska zapuštenost lokalne zajednice, nestajanje duha mjesta koji nam je, barem smo tako mislili, bio naš i izniman. Festival je po svom karakternom obilježju urban, namijenjen osjećaju i brizi za prostor, dok je festivalski okvir objedinio različite programske priče, a sve posloženo kroz trodnevno odvijanje u nesklonim meteo uvjetima, što znade događaj poremetiti u organizaciji.
Programska koncepcija je spojila više komponenti; izvedbenu, diskurzivnu, izložbenu i edukacijsku (njezin radionički segment), pa krenimo redom. Izvedbeni program ponudio je šest radova uglavnom europskih cirkuskih umjetnika: Touristas – Anthi Kougia (Grčka), Tape that – Hands down cirkus (Irska), Nessuno (WIP) – Giorgio Bertolotti (Italija), Niente panico! (WIP) – Giuliano Garufi (Italija), Glazbeni stol – Tjaž Juvan (Slovenija) te naša sjajna Nikolina Majdak s performansom – Teret nasljeđa je nasljeđe tereta.
Selektirane predstave/radovi različitih su žanrovskih usmjerenja, pa svjedočimo o izvedbama bliskih polju uličnog teatra, cirkuske akrobatike, žongliranja ili eksperimentiranja sa zvukom, a čak dvije su radovi u nastajanju. No, kao i u svakom simpoziju pitanje je koliko ta stilska raznolikost pristupa može osloboditi napetost od prigovora da konceptualni smisao teme festivala time blijedi.
Na tom tragu zamisli valja izdvojiti preformans Nikoline Majdak – Teret nasljeđa je nasljeđe tereta u kontekstu fizičkog, uličnog kazališta. Riječ je o pokretnoj instalaciji u kojoj umjetnica, opterećena teretom košara od pruća, hoda poput kumice ulicama stare gradske jezgre balansirajući teret košara na glavi. Ona je metafora svih žena koje vlastiti teret nasljeđa nose tiho i hrabro, balansirajući, znajući kako je ispred njih još dalek put. Njen fokusiran, usklađen hod je kombinacija simbola s magičnim djelovanjem nepovratno izgubljena svjedočanstva vremena, nečega što se s vremenom ispreplelo u priče o teretu koje su žene naprtile i potom zbacile. Otvarati temu nasljeđa i gradnje identiteta kroz perspektivu žene u kontekstu Splita zaista je neiscrpna tema – s jedne strane teret kulturno-povijesnog nasljeđa kroz stoljeća razvoja grada, s druge položaj, mjesto i uloga žena u društvu i obitelji patrijarhatom obilježena Splita. No, taj osjećaj podložnosti je univerzalan, pa se dade pomisliti kako bi bilo odlično da se upravo o tome poveo razgovor unutar diskurzivnog festivalskog programa, o tome kako žena još uvijek pod teretom vjere, običaja, kulture, nesigurno cupka i vrti se u krug.
U gradu koji je izumio blaženu ljetnu dokolicu, fjaku, preuzeti prostor kulture grada na otvorenom na kraju ljeta, makar kao nagovještaj, znači promišljati kontekstualizirano u široj društvenoj slici, sagledati koncept festivala unutar društvenog i političkog realiteta, prostornog džepa neoliberalizma o kojemu govori Henri Lefebvre u svome Pravu na grad. Ideja festivala otud treba imati moralnu nadmoć da univerzalnu vrijednost umjetnosti, performansa i cirkusa, očuva kao nezaštićen plijen neoliberalnih pomama za fiskalnošću kulture, za nečim što nije financijski teatralno i unosno.
Na Festivalu se ostvarila jedna kvalitetna suradnja grčke izvedbene i vizualne umjetnice Anthi Kougie i talentiranog splitskog multimedijalnog umjetnika Darka Škrobonje. To je suradnja koja je rezultirala izložbom umjetničkih fotografija nadahnutom upravo performansom Touristas. Središnji motiv fotografije: efemerno biće/plava kugla, fotograf postavlja, uklapa na različite gradske lokacije – ulicu, kafić, na obalu mora, zoološki vrt, galeriju, Peristil i drugdje te vizualno upečatljivo dočarava svu „traumu i sjaj grada”. Fotografije odlikuje naglašena atmosferičnost začinjena humorom i bezvremenost ambijenta. Izložba koju bi svakako bilo lijepo pogledati u nekim sličnim kontekstima.
Edukativni program Festivala je uključio tri radionice – radionicu partnerske akrobatike i stojeva za odrasle, radionicu kreativnog žongliranja za djecu i radionicu sitotiska (izrada festivalskih torbi u sitotisku), koja se provela u suradnji s kolektivima Društvena tiskara Split i Queeranarchive.
Iako sramežljiv, po meni najjači programski segment bio je diskurzivni program. Koncepti su inače ulične svjetiljke za koje se drži suvremena umjetnost općenito, pa bi (raz)govor, dijalog, diskusija, ne samo o viđenom, nego i o bliskim projektima, srodnim idejama, suradnjama, realizacijama istih, otvorio teme šireći tako svijet umjetnosti u lokalnu zajednicu. U sklopu diskurzivnog programa održala su se dva zanimljiva predstavljanja. Prvo vizualne umjetnice Lane Stojićević oredstavila s predavanjem Mizanscena – predstavljanje umjetničke scene, a drugo je bilo predstavljanje projekta Praznine Eksperiment kao metoda kustosice Jasmine Šarić, jedne od osnivačica Culture Hub Croatia. Odabir navedenih umjetnica i radnica u kulturi je logičan i u skladu s njihovim fokusom rada na javni i privatni gradski prostor, kulturnu baštinu i posljedice turistifikacije.
Iako se festival održao krajem jesenskog listopada, doduše u produljenoj turističkoj sezoni na samom njezinom kraju, postavlja se pitanje kako se dugoročno domoći naklonosti šire publike, koja ne živi samo u pukoj turističkoj senzaciji i zabrinjavajuće nezdravoj zabavi. Otud se za zaključak nameće pitanje može li se festival održati bez novog doživljaja grada. Nema ni jedne klasične vrednote koja se ne iskupljuje žrtvovanjem nekog opskurnog zadovoljstva. Stoga cirkus i grad jesu simbioza u svojoj sočnoj i uzbudljivoj žestini.
© Kristina Lovrić, PLESNA SCENa.hr, 27. studenoga 2023.
