Plesna scena.hr

Mnoštvo izvedivih modulacija

Marina Bauer, Taktilne metafore, Galerija 90-60-90, Pogon Jedinstvo, Zagreb

• 
  
  Bivša tvornička hala Pogona Jedinstvo ugostila je interaktivnu instalaciju i time se u punini svojih impozantnih dimenzija preobrazila u labirintičnu zagonetku ispredenih niti. Kreiranje instalacije kao ishodišta za performativni rad ili dijalog s pozornošću i aktivnošću posjetitelja, u opusu Marine Bauer, akademske kiparice s doktoratom na temu tjelesne percepcije u doživljaju kiparskih djela, dobro je poznata metoda. U tome što kao svoj prioritet podvlači upravo njegovanje metode ogleda se autorska diferentia specifica, implicitan, ali dosljedno izražen kritički stav prema materijalizmu zatvorenog djela. Marina Bauer kao autorica kultivira situaciju suodnosa, a ne idolizira objekt. Stoga i volumen kojim se ovdje bavi nije nešto oko čega se samo obilazi, nije pasivna masa.
  
  Voluminoznost tijela, i ponajprije subjektivna individualna tjelesna percepcija pokreta ili promjenjivih odnosa težine, ravnoteže i orijentacije – elementi su forme sami po sebi. Njih je Marina Bauer preispitivala i u ranijoj instalaciji Mjesto (Galerija Događanja, 2017.), vrlo bliskoj Taktilnim metaforama, zatim u interaktivnom objektu inspiriranom predmetima iz fundusa i stalnim postavom Muzeja za umjetnost i obrt na izložbi Prekapanja u sklopu ciklusa Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO (2019./20.) ili u suradnji sa Zrinkom Šimičić Mihanović na intermedijalnom radu Izvedba koja se dira (2020.), ujedno nagrađenom na XIV. Trijenalu hrvatskog kiparstva (2022.).
  
  Uz instalaciju u Pogonu, tijekom nekoliko dana trajanja izložbe (od 30. studenoga do 5. prosinca), moglo se posjetiti i otvoreni atelje u kojemu je umjetnica izložila seriju od pet iskustvenih, doživljajnih boxova iz 2016. godine, kada je formulirala idejna polazišta za istraživanja elaborirana u doktorskoj disertaciji. Ako u metodi Marine Bauer možemo govoriti o konstituiranju umjetničkog objekta, tada se on oblikuje serijalno i zapravo nesagledivo kao niz pojedinačnih subjektivnih percepcija. Stoga je naglasak na aktivnoj komunikaciji s publikom i ovoga puta istaknut programom kakvim uobičajeno prati svoje instalacije, organizacijom fokusnih grupa. Pojedinosti o individualnom iskustvu perceptualnog doživljaja i povratne informacije od svakog posjetitelja, umjetnica smatra izuzetno važnima kao potvrdu ostvarenja i dovršetka realizacije. Osim fizičkog formiran je i diskurzivni prostor refleksije o doživljaju umjetničkog rada, o mogućnostima artikulacije nekih privatnih senzornih metafora i prilika, ako ne trajnog onda bar produženog, očuvanja plinovitog stanja iskustvenog doživljaja od zaborava. Interaktivna instalacija Marine Bauer ne predstavlja ništa po sebi, već gledatelju ispostavlja perceptualni zadatak kao cjelovit situacijski izazov. Dubina izazova je u tome što umjetnička situacija uopće nije postavljena kao izvantjelesno iskustvo. Na tragu promišljanja Roberta Morrisa i njegove znamenite izložbe u Tate Gallery 1971. naslovljene Bodyspacemotionthings, ona izaziva koncept kiparskog prostora i ljudske fizikalnosti. Na sjecištima mreže tijela, prostora i pokreta otkriva se kompleks stvarnosti kao spleta relacija ili konstelacija stvari. Otuda dolazi sva izvedbena živost radova Marine Bauer, umjetničko iskustvo nije elitna niti spektakularna senzacija nego nešto sveljudsko i bazično – goli vitalizam utjelovljenja.
  
  Prva metafora koja mi dolazi u svijest, dok prebirem slojeve prostornih ljuski pokušavajući se probiti u dubinu hale, jest labirint, ali ne mitski Dedalov smrtonosni brlog Minotaura s Krete, nego onaj zelenih, živih zidova – vrtni labirint, pun skrovitih mjesta za tajne susrete sa samoćom. Ispočetka su prostorne cjeline između razapetih niti rahle i prostrane, no zatim se jednolikim ritmom razdvojeni planovi prostora počinju ubrzano nizati prema središtu, u sve manjim odsječcima, postupno spuštajući očište. U sredini je preostali prostor među nitima toliko ispresijecan da se više nije moguće kretati pravocrtno ili okomito u odnosu na os dubine dvorane, pa ta fragmentiranost, čini mi se, postaje nalogodavna. Pronalazim obrasce režima, širina plitkog cjevolikog prostora usmjerava moje kretanje duž paralelnih koridora s lijeva na desno, i nazad, od zida do zida. No, svaka je odluka osobno motivirana i svako iskustvo drukčije pa bi u mnoštvu individualnih modulacija izvedivih kretnji, ljubitelji književnosti mogli bi uočiti i srodnost s Borghesovskom poetikom ponavljanja različitoga. 
  
   Ovdje se nameće i uobičajena kulturološka usporedba labirinta i mandale, jer iskustvo otkrivanja tajni središta fizičkog prostora i emocionalno zalaženje u zakutke duševnosti gdje se smjenjuju stanja tjeskobe i mira, u ovoj instalaciji čine jedinstven sklop. Ezoteričnost prostora ili duhovnost tijela usađena u fizikalitet stvarnog svijeta, činjenice su čija proničnost nije jednodimenzionalna stoga niti izravna, niti garantirano dostupna. Otkrivanje jedinstvenih spletova stvari kroz vježbanje subjektivne percepcije za vidljive i nevidljive slojeve pojava, istinska je avantura i jedan od temeljnih zadataka umjetničkog izražavanja i komuniciranja, a ujedno i razlog zbog kojega instalacije Marine Bauer, mogu biti izvor nepatvorene radosti.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 18. prosinca 2023.
  
  Organizacija: 90-60-90 - Platforma za suvremenu umjetnost
  Voditeljica programa i kustosica: Marijana Stanić, asistencija Jelena Kovačev, Helena Rubčić, Tara Stanić, tehnička podrška Željko Bašković, tekst Josipa Bubaš, fotografije Jasenko Rasol
  Financijska podrška: Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH, Zaklada “Kultura nova”

Piše:

Jasmina
Fučkan