Kada sam 13. rujna 2023. ušla u dvoranu Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti, izvedba je već bila u tijeku. Umjetnica Josipa Bubaš je, skutrena na pozornici, puštala čudnovate zvukove koje će mi kasnije pojasniti kao afektivni višak. Je li to bio njezin glas ili možda snimka njezinoga glasa, više se ne mogu sjetiti. Ubrzo je posred podija počela nonšalantno postavljati kartonske kutije, koje su ostale na tom mjestu do kraja performansa. Pritom su poslužile kao projekcijsko platno snimci kuće Josipina oca koja je spaljena tijekom rata, a i same su povremeno, potaknute zvukovnim podražajima, zapjevale. Kutije nijednom nisu otvarane, u njih se nije niti probalo proviriti. Bio bi to i jalov pokušaj, kada njihov sadržaj nema jedinstven lik, nije prenosiv unificiranim značenjskim kodovima, nego prije pronosiv bliskim tijelom. Premda, što je točno osobno? Kako je autorica nastojala vlastitim tijelom dekodirati ono što je u kutijama bilo čvrsto zapečaćeno, odsječeno od mogućnosti komuniciranja svoga smisla, tako se njezino iskustvo pretočilo u moje iskustvo, projicirana kuća njezina oca u Lici postala je obiteljska kuća moga oca u Žumberku i napokon sam odškrinula svoju osobnu – prisustvom dobro znanu ali sadržajem i dalje beskrajno kriptičnu – transgeneracijsku šupu. „Znala sam da moj svijet nije moj, da iz njega cure senzacije kojima ne znam porijeklo.“ (Josipa Bubaš, Uranjanje: Mreža)
Uranjanje je projekt koji Josipa Bubaš razvija još od 2020. godine, kada ga prvi put predstavlja u Arheološkom parku Principij u Rijeci. Iza videa i vizuala svih iteracija stoji Tomislav Čuveljak, drugom uronu priključuje se Viktor Krasnić postavljanjem interaktivnog zvuka, a na posljednjem uronu sudjeluju i Tin Dožić te Silvija Stipanov. Kao i sam predmet kojega istražuje, Uranjanje je rezultat mnogovrsnih teorijskih, filozofskih i izvedbenih utjecaja. Jedan od njih je foucaultovska koncepcija transverzala značenja, fundirana idejom da se rođenjem priključujemo široko razgranatoj mreži društvenih, idejno-duhovnih i kulturnih silnica što posve određuju naše biće. Mi smo, tvrdi se, tek njihov izdanak; pojedinačne psihofizičke egzistencije čijom se autonomijom i svetošću danas toliko rado hvastamo nisu ništa drugo doli agregati. Ako i pristajemo uz ovaj nazor ali nismo spremni tek tako odustati od vlastite navlastitosti, trebamo se upitati gdje se onda skladišti ta povezanost s ostatkom svijeta i njegovim čovjekolikim izrazima? Ona mora da protječe ispod površine života, u nekim čudnim mezaninima duše do kojih svijest nikada ne dopire.
Gottfried Wilhelm Leibniz reći će da čitav svemir pleše po savršeno uvježbanoj koreografiji odražavanja. Nema, drži taj filozof, nikakvog događaja, duševnog mrmora ili tjelesnog osjeta koji bi iz toga zrcaljenja bio izuzet; štogod doživi duša reflektirat će tijelo, štogod iskusi tijelo opazit će druga duša i tako unedogled. Ukoliko na razini svijesti taj odnos i djeluje nepotpuno, to ovom velikom kozmičkom plesu ništa ne oduzima. Zašto? Zato što svijest predstavlja tek djelić životnog iskustva. Uzajamna ekspresija prirode teče svim mogućim kanalima – napose onima podsvijesti. Tada se pretvara u afekte, ukuse i uopće sve iracionalne vidove čovjekova identiteta, što je, rekao bi Leibniz, upravo ono što obrazuje individualnost. Hladna logika, naime, određuje vrstu, ali ne i pojedinca; ona je univerzalna i ujednačena a njezina pravila shvatljiva su svima. Prava originalnost osobe leži pak u svemu što nije objašnjivo općim i razumskim procedurama, dakle, u reziduumu opažaja koji čuvaju vezu sa svemirom kojeg odražavaju. Odatle bi uslijedilo da je ono što nas odvaja od drugih zapravo isto ono što nas s njima spaja.
Međutim, taj suodnos nije primjenjiv samo na vremensko-prostornu horizontalu; on može ponirati duboko u prošlost i kroz talog neizraženih impulsa ispisati čitave obiteljske povijesti na jednome tijelu. Svojim performansom Josipa oslovljava upravo to prešutno nasljeđe, preneseno u obliku transgeneracijske traume. Koncept traume ovdje podrazumijeva širi društveni mehanizam, koji je zbog otuđujuće naravi suvremenog doba izgubio dimenziju niti priča što povezuju naraštaje. Harmonija preslikavanja time je u neku ruku zablokirana, ali i dalje nastoji prokrčiti put kroz obrambene barikade ega. Njezina nastojanja, doduše, ne ispoljavaju se kao autentično presijavanje, nego kao okljaštreni, sakati trzaji, kao – afektivni višak.
„Trauma se prenosi i ako nije imenovana, odnosno, tim više ako nije imenovana, te kao i kod individualne manifestacije traume, maskira se u neizrecivim, avetskim atmosferama koje je teško ili nemoguće prepoznati, upravo stoga što se prenose šutnjom, kao podsvjesni zapisi,“ piše Josipa Bubaš u popratnom tekstu izvedbe. Ovo otjecanje traumatskih opterećenja naročito se znakovito oblikuje predjezičnim glasovnim iskazima. Lišen svoje primarne funkcije obraćanja, glas tako postaje prozor u nesvjesno i potisnuto, a svojim uranjanjima Josipa ga istražuje kroz žensku perspektivu. Ženski je glas povijesno često bio osuđivan na prigušenost, no sada, kroz Josipin izraz on naprosto vrišti; ipak, posrijedi nije tek poruka mrtvih za žive, nego kretanje materije koja svojim beskonačnim modifikacijama nastoji pronaći ogledalo. Poput atomarnih identiteta pojedinaca, i pravocrtnost vremena pokazuje se iluzornom i rastače u jednom jedinom „fantomskom trenutku“. A kada on napokon okonča, grobnica ženskih bića ponovno se zatvara a one same, umorne od dugo zataškavanih vapaja, kao i Josipa na kraju performansa stapaju se s podom i zemljom.
© Nika Šintić, PLESNA SCENA.hr, 22. prosinca 2023.
Ponovno uranjanje
autorica Josipa Bubaš
izvodi: Josipa Bubaš
zvuk Tin Dožić, video, svjetlo Tomislav Čuveljak, dramaturška podrška Silvija Stipanov
podržali Ministarstvo kulture i medija RH, Grad Zagreb
