U četvrtak 1. i petak 2. veljače 2024., u dvorani F22 Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu nazočili smo izvedbi repertoarnog projekta plesnog odsjeka ADU koji se bavio povijesnim nasljeđem Stevea Paxtona, temom improvizacije na Bachove Goldberg varijacije, a koje je zajedno sa studentima druge godine preddiplomskog studija plesa pripremio slovenski improvizator i koreograf Jurij Konjar. Steve Paxton je, za one rijetke koji nisu znali, nadaleko čuveni plesač, koreograf i inovator pokreta koji je utemeljio principe i tehniku kontakt improvizacije. Kao član kompanija Joséa Limóna (1960), te Mercea Cunninghama (1961-1964) stvorio je dobre osnove za osobni razvoj u utjecajnog i radikalnog performera. Njegov rad u Grand Union i Judson Dance Theater uzdrmao je i preoblikovao načine stvaranja plesnih predstava, a novonastali repertoar imao je ključnu ulogu u razvoju postmodernog i suvremenog plesnog izraza u drugoj polovini 20. stoljeća. Kao svojevrsni katalizator za upoznavanje studenata s Paxtonovom poetikom, poslužilo je iskustvo slovenskog plesača Jurija Konjara, koji je tijekom svojih javnih izvedbi Paxtonovih Goldberg varijacija stalno iznova osluškivao i osvještavao kako je to svaki puta improvizirati novi materijal. Kao Paxtonovog učenika izabrali su ga da u predstavi Fake it Janeza Janše osmišljenoj za otvaranje festivala Exodos (2007.) javno imitira svog profesora. Pitanje je kako fejkati improvizaciju i Jurij je, gledajući Paxtonove video snimke polako prelazio od izvanjskih na unutarnje poticaje improvizacije, i uspio dobiti dozvolu za izvođenje koreografije Goldberg varijacija.
Kako navodi u isječku iz e-maila, napisanog Paxtonu 15. prosinca 2009. (više ovdje): „Nakon što sam završio s kopiranjem Vašeg načina kretanja, što je išlo prilično brzo, počeo sam se više fokusirati na ono čime mi se činilo da ste bili zaokupljeni, onkraj forme. Opazio sam da upotrebljavate formu kao sredstvo do cilja, što nalazim zanimljivim za opažanje u plesu ili kod plesača; ali zapravo sam osjećao da je forma samo djelić zagonetke. Pravi proces kome sam nazočio bila je komunikacija – protok informacija u realnom vremenu, gdje mi ne samo da vidimo krajnji produkt nego i proces koji se ogoljuje pred nama. Osjećao sam da u onome što ste napravili nema vremenske komponente; u smislu da ne postoji prošlost pa zatim komentar na prošlost, koji će zatim biti budućnost. Postoji samo niz trenutaka, u kojima je, jednom kad se u obzir uzmu nove informacije, bilo koji moment otvoren za promjenu u bilo kojoj točki. Gledao sam, i ono što sam vidio bio je upravo taj moment u tijeku. Na isti način ni vrijeme nije isjeckano na komadiće, kao ni tijelo. Ono je jedinstvo i unutar toga događa se nešto što ja nazivam „pronalaženjem izlaza“; traženje vrata koja se mogu otvoriti i vođenje pokreta kroz njih, ne trčeći za idejom začetom u umu nego razmišljanjem iz tijela. Ako bih to morao nazvati jednom riječju, nazvao bih to Strpljenjem. Ustanovio sam da je u pristupu Vašem radu puno važnije baviti se tim temama, nego jednostavno obući crne hlače i kopirati neke pokrete. Te teme su također ono što me zanima sada u Vašem radu i, ukoliko bismo mogli popiti kavu ili otići sutra u studio, to bi bilo ono o čemu bih Vam postavio neka pitanja…“
Taj proces s pitanjima traje i dalje, ali sada su ona bila postavljana studentima koji su stavljeni u situaciju da ulaze u izvedbu ne znajući unaprijed što će plesati i izreći, ali s otvorenošću prema momentu izvedbe koji se otvara u trenutku odvijanja. Stoga je publika mogli doživjeti dvije potpuno različite izvedbe, ovisno o danu kada su je gledali kao i svijesti o svom vlastitom tijelu tijekom promatranja predstave. U tri tjedna priprema studentima su ponuđeni scoreovi, odnosno upute koje su im mogle olakšati izvedbu, a ujedno je i strukturirati tako da gledateljima bude lakše pratiti izvedbu. Studenti su dobili uputu da su ova izlaganja i javne izvedbe prilika za istraživanje i vježbanje samog izvođenja. Također neki od zadataka bili su: usredotočenost na prostor, doživljavanje glazbe ili drugih plesača kao okoliša, osvještavanje uloge promatrača i protagonista izvedbe, usredotočivanje na međusobne odnose šest točaka u tijelu (kao na primjer lopatica, sjednih kostiju i peta), kontrola pada, pauze i neprekinuti tijek pokreta ili stvaranje nagovještaja neke dogovorene forme. Na primjer: odlazak na stražnji dio pozornice, koji je u početku bio jače osvijetljen, kao da je poticao plesače da se izražajnije i brže kreću da bi se odjednom pojavio novi motiv lovljenja ili škripanja stopalima koji se prenosio kroz grupu. U izvedbi su sudjelovali studenti izvedbenog i nastavničkog smjera, od kojih je svatko imao jednokratnu mogućnost predstavljanja svojeg trenutnog sklopa misli i razmišljanja koja su dovela do baš takve improvizacije na prethodno postavljene mikrofone.
Posebno je bilo zanimljivo promatrati kako su neki plesači u samom procesu zadržali muzikalnost i neku konstantu u načinu kretanja koji je njihove izvedbe doveo u cjelovite zatvorene forme, dok su drugi povremeno mijenjali fokus i ponovo se nalazili na novom zadatku – scoreu. U svakom slučaju, mladi plesači: Ronia Olga Maria Antikainen, Tamara Biskupović, Marta Blajić Džaja, Lea Filpčić, Gabrijela Kambić, Ema Kani, Ana Kljujev, Viktor Konstantinović, Isabela Eva Ljubičić, Ajda Nina Škvarč, Mina Ugrin i Laura Vojnović mogli su se na najbolji mogući način okušati u improvizaciji kao koreografskoj metodi, znalački vođeni iskustvom mentora Jurija Konjara i Nikoline Pristaš. Nakon izvedbe oni su zajedno s publikom mogli prokomentirati sam proces i svoj rad, iako bi možda razgovor prije izvedbe drukčije usmjerio pažnju gledatelja i olakšao im gledanje izvedbe.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 13. veljače 2024.
