Za kompaniju Gecko prvi put sam čula 2013. na Fringe festivalu u Edinburghu. U tom doslovce moru predstava (koje se izvode svake godine u kolovozu), nikada niste sigurni što će vas dočekati; na Fringe svi dolaze s nadom da će ih se preporučiti, da će ih kritika zapaziti. Uglavnom, dobila sam preporuku da odem pogledati Geckov Missing, predstavu koja me totalno ostavila bez riječi, sa tisuću pitanja i emocija i to na nekoliko sati, te do dana današnjeg pamtim osjećaj koliko duboko su me dirnuli svojom izvedbom. Od te inspirativne 2013. pomno pratim sve što rade i u kojem se smjeru razvijaju. Na sreću, puno materijala je dostupno i online.
Početkom godine bila sam nekoliko dana u Londonu i 26. siječnja 2024. otišla pogledati posljednju Geckovu produkciju pod nazivom Kin (u doslovnom prijevodu rodbina, srodstvo), koja je bila izvedena u National Theatreu. Bila je to jedna od posljednjih izvedbi u sklopu njihove trotjedne rezidencije, jer Gecko svoju bazu ima u Ipswichu, u Velikoj Britaniji. I dalje su jake izvođačke snage iz cijelog svijeta pod uvjerljivim vodstvom Amita Lahava. Prepoznatljivim rukopisom koji sadrži elemente suvremenog plesa, glume, lutkarstva te uz sjajne kostime, scenografiju, glazbu i svjetla, Kin otvara goruće pitanje migranata u svijetu. Nadogradnja na već otvorenu temu u predstavi Wedding (više pročitajte ovdje), ulaze još dublje u priče ljudi koji su primorani iseliti iz svoje zemlje te pronaći svoje mjesto u novom okruženju te pritom mijenjati sebe i svoj čitav identitet, a sve pod cijenu preživljavanja. Uz tako snažne motive, scenski, bez riječi prikazuju svu patnju ljudi koji upadaju u sustave koji se njima doslovce poigravaju i loptaju.
Predstava tako i započinje snažnom grupnom scenom carinika na granici koji piju, vesele se, izmjenjuju runde alkohola dok im usred toga dolaze nizovi migranata. Tko ima ispravan papir može proći rampu; prije nego ih puste, te sretnike obilježe povlačenjem žute linije na kostimu. I glumci simbolično nose taj teret na leđima čitavo vrijeme. Svi likovi koji prelaze granicu ili je barem žele prijeći, svedeni su na univerzalno a opet prepoznatljivo. Tu je opet izražena genijalnost prikazivanja onog esencijalno ljudskog, a bez točnog imenovanja. Tako smo mogli vidjeti prototip carinika u ženskom i muškom obliku, koji ujedno prokazuje i čitave sustave Europe, Amerike i velikih zemalja u koje dolaze migranti, i prototip migranata; svi Sirijci, Indijci, Meksikanci, Kolumbijci, Kinezi… koji traže nadu za bolji život. Kostimografski se jasno naznačuje tipska uloga pojedinog migranta, a granična rampa koja se podiže samo onda kad imate onaj „Pravi papir“, a svi znamo za sindrom FTJP (Fali ti jedan papir), taj univerzalni pojam.
Nevjerojatan je taj Amitov rukopis kojeg izvođači provode toliko unisono, što se najviše očituje u grupnim scenama gdje svi dišu kao jedan. Vjerujem da je tajna u procesu razvijanja predstave kroz tri godine. Kako piše u programskoj knjižici, prvu godinu razvoja ideje zovu Feeling/Thinking Year, drugu godinu zovu Writing Year, a treću Making Year; prije svake izvedbe provedu sat, sat i pol zajedničkih vježbi zagrijavanja. Kako navode: „we use breath and soft knees“. Pa kako onda da ne izgledaju kao da dišu kao jedno? Ponovno su me uspjeli oduševiti, dirnuti i motivirati da se pokušam približiti takvoj posvećenosti u svojim budućim radovima.
Na kraju predstave opet sjajno zakucavanje s tako jednostavnim rješenjem: svatko od izvođača dolazi na proscenij te se predstavi i iznese svoj motiv i iskustvo na temu migracije. Tako zapravo saznajemo i originalni poticaj za predstavu. Amit Lahav otkrije da je njegova baka imala iskustvo migracije iz Jemena u Palestinu kako bi izbjegla progon. I ostali koji dolaze iz Meksika, Kolumbije, Norveške, Malezije, Kine, svi su nekad negdje bili primorani napustiti svoje domove. Lahav ponovno babilonski koristi korijene svakog pojedinog izvođača; miješajući jezike i tijela stvara univerzalne ljudske priče.
Lahav nije izostavio ni uobičajeno korištenje lutkarskih elemenata, te uz sjajnu animaciju izvođača unosi prisutnost predaka koje svatko od nas nosi u sebi. Svjetlima i snažnom glazbom točno prikazuje svaku scenu, pojačava atmosferu napetosti, borbe, patnje, osjećaja nemoći jer su ljudi dovedeni pred zid. Sjajan primjer za to je scena bubnjanja u kojoj je okomito osvijetljen stol, po kojem počinje šakama udarati jedan od carinika. Čujemo snažne bubnjeve kako odzvanjaju i taj se motiv pretapa dalje i ponavlja nekoliko puta prikazujući nezaustavljivu snagu sustava koji će pokoriti sve one koji mu staju na put.
Gecko nastavlja u sjajnom nizu svojih produkcija i suradnji; tko je sretne ruke može se pridružiti i jednoj od brojnih radionica koje održavaju svakih nekoliko mjeseci u kojima otkrivaju neke od tajni stvaranja scenarija, slika, tema i likova. Ako imate priliku, pogledajte ih, jer je to kompanija koja ne ostavlja nikog ravnodušnim. Za one koje žele znati više o Gecku i Kinu, bacite klik na link.
© Marijana Matoković, PLESNA SCENA.hr, 8. ožujka 2024.
