Plesna scena.hr

Rituali koji nas povezuju

Intervju: Sophie Bulbulyan, koreografkinja

• U Zagrebačkom plesnom centru gledali smo predstavu Moji najdraži rituali (vidi ovdje) koja je nastala kao plesni suradnički projekt koji su kreirale i razvijale partnerske organizacije Exodos Ljubljana iz Slovenije, Compagnie DK – BEL iz Francuske, Kultura Kratiboa / Errenteria Udala iz Španjolske i naš Zagrebački plesni centar. Projekt je realiziran u okviru projekta SHARE: Creative powers of art, projekta transnacionalne suradnje koji podržava program Kreativna Europa Europske unije. Predstavu je režirala francuska koreografkinja Sophie Bulbulyan, jedna od osnivačica plesne skupine DK BEL, dobitnica Le Mondove godišnje nagrade Francuska građanka u inozemstvu za umjetnički i kulturni rad 2018.
  
  Zbog čega vam je bio važan SHARE projekt?
  
  SHARE je vrlo zanimljiv međunarodni sociokulturni projekt koji se temelji na razmjenjivanju iskustva i primjerima dobre prakse. Osim što znanja i predstave izmjenjuju umjetnici iz Afrike, Europe i s Bliskog Istoka, taj projekt otvara prostor za nove zajedničke kulturne i socijalne projekte i produkcije.
  
  U predstavi Moji najdraži rituali s plesačicama i plesačima iz Gane, Francuske i Hrvatske istraživali ste afričke i europske rituale. Što vas je najviše zanimalo, te kako je izgledao proces rada?
  
  Zanimali su me kulturni, osobni i obiteljski rituali. Budući da smo prvu rezidenciju imali u Gani, počeli smo raditi na afričkim ritualima. Plesač Djibril iz Burkine Faso upoznao nas je s mnogim, vrlo različitim ritualima, posebice onima vezanim za rođenje i smrt te iscjeljivanje. Plesači su međusobno razgovarali o ritualima u njihovim mjestima i selima, a bilo mi je vrlo važno da svakome od njih dam dovoljno vremena kako bi mogli istražiti svoje svakodnevne rituale. Tek kada smo skupili dovoljno materijala, svaki je plesač mogao kreirati svoj solo za predstavu. Iduća rezidencija bila nam je u Zagrebu gdje smo istraživali europske rituale oslanjajući se uglavnom na vikinške rituale te one iz antičke Grčke. Dva smo tjedna boravili u Gani, zatim smo bili deset dana u Zagrebu, a onda smo se ponovno sreli u španjolskoj Errenteriji gdje smo radili sa scenografima, kostimografima, oblikovateljima svjetla i tona iz Slovenije i Senegala jer je prva premijera Mojih najdražih rituala bila upravo u Errenteriji. Imali smo malo vremena, ali iskoristili smo ga vrlo učinkovito jer smo bili fantastičan tim. Unatoč tome što svi dolazimo iz različitih kultura, bilo nam je vrlo lako i ugodno zajedno raditi.
  
  Kako ste odabrali plesače?
  
  Budući da SHARE projekt potiče umjetničku konverzaciju i razmjenu između afričkih i europskih umjetnika svaki je partner predložio jednog svog plesača i plesačicu – skupili smo se iz Francuske, Španjolske i Hrvatske, Burkine Faso, Kameruna i Gane. Međusobno se nisu poznavali, a ja sam u početku znala samo dvoje od sedmero plesača. Osim toga u timu su bila i četvorica slovenskih tehničara koji su podučavali desetero mladih tehničara iz Senegala.
  
  Koje su razlike između europskih i afričkih rituala?
  
  Razlike su goleme. O afričkim sam ritualima mnogo toga doznala. Oni su i dalje vrlo važni u afričkom društvu i u kolektivnoj svijesti i podsvijesti. Otkrila sam da o njima ovisi vidljiva, ali i nevidljiva društvena hijerarhija. Svjesna sam da bi mi trebalo dosta godina kako bih detaljno shvatila sve afričke rituale. Ima ih uistinu mnogo i dosta se razlikuju jedni od drugih, imaju različita pravila i duboko su uronjeni u svakodnevni život. Takvi rituali u Europi ne postoje. Upravo smo zato i posegnuli za antičkom Grčkom, ali na kraju smo otkrili da je mnogo afričkih rituala slično vikinškima. To nam je bilo vrlo zanimljivo otkriće i te smo sličnosti ugradili u našu predstavu.
  
  Koji su vam rituali bili najzanimljiviji?
  
  Kada učite od strastvenih ljudi kao što su naši plesači iz Afrike, koji su ujedno i skloni eksperimentiranju, sve vam je vrlo zanimljivo. Najdojmljiviji mi je ritual koji se radi kada netko u selu umre pod čudnim okolnostima. Tada tijelo podiže skupina muškaraca iza koje se nalaze svi seljani. Podignuto mrtvo tijelo, kažu, odlučuje kamo želi da ga nose i na taj način sve obavještava o svojoj smrti. Za mene je taj ritual vrlo moćan i uvrstila sam ga u predstavu.
  
  Zbog čega vam je važna ova koreografija Moji najdraži rituali?
  
  Kada govorimo o ritualima, možemo osjetiti svu dvosmislenost suočavanja s tradicijom i običajima. S jedne strane oni nas mogu umiriti, a s druge ograničiti. Zahvaljujući ritualima osjećamo pripadnost ljudskoj rasi koja je bogata kulturnim, društvenim i generacijskim razlikama, ali oni su i vrlo formalni i obvezujući. Međutim imaju neospornu društvenu važnost i zato mi je ova koreografija bitna.
  
  Premijera je bila u Španjolskoj, potom i u Hrvatskoj. Planirate li još negdje putovati?
  
  Voljela bih da imamo premijeru i u Senegalu gdje predstavu planiramo izvesti u lipnju ove godine. Iduće godine bismo išli na turneju po različitim europskim i afričkim zemljama. Nadam se da će sve ići po planu.
  
  © Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 26. ožujka 2024.

Piše:

Katarina
Kolega