Plesna scena.hr

Zvali su je „Croatian Beauty“

100 godina Labana u Zagrebu (1): Vera Milčinović, Tashamira (Zagreb, 20. kolovoza 1906. – Rodeo, CA, 24. ožujka 1995.)

• Kada je, u proljeće 1924. plesno kazališna skupina Rudolfa Labana nastupila u Zagrebu (u dijelu jugoslavenske turneje koja je uključivala još Novi Sad, Sarajevo, Beograd i Osijek) u njoj je već nastupala zagrebačka plesačica Vera Milčinović. Bila je to skupina oformljena na Labanovoj Akademiji u Hamburgu, gdje je mlada Vera (s nadimkom Čuća) u potrazi za modernim i osobnim plesnim izrazom, stigla 1922. nakon kratkog pohađanja baleta kod Margarite Froman, ruske umjetnice netom stigle u Zagreb, te plesno ritmičkog studija u Hellerau Emila Jacques-Dalcrozea, koji je kao i Mary Wigman desetak godina ranije napustila, da bi kod Labana nastavila potpunije plesno obrazovanje oslobođeno glazbenog vodstva. Tijekom studija Vera postaje članicom Labanove Tanzbühne koja gostuje po gradovima Europe, pa tako i u Zagrebu, za što je vrlo vjerojatno ona zaslužna. Naime, Vera Milčinović potiče iz miljea zagrebačke napredne kulturne elite, iz obitelji dvoje književnika: Andrije i Adele Milčinović. Adela, kako bilježi Hrvatska enciklopedija, „usporedno s književnim stvaranjem zanimala se za društveni položaj žene i u tadašnjoj publicistici svakako je jedna od najborbenijih sudionica mladoga hrvatskoga ženskog pokreta“. Adela je kao novinarka i publicistica vrlo rano prepoznala Isadoru Duncan te spiritualnost i harmoniju modernog plesa, o čemu je izvijestila zagrebačke čitatelje u Pismu iz Monakova (1904., Narodna novine, LXX, 72. Zagreb, 29. ožujka 1904.) Obitelj Milčinović je u kumstvu sa znamenitim kiparom Ivanom Meštrovićem, te prijateljuju s Ivom Kerdićem koji je izradio jednostranu brončanu plaketu s njezinim likom („Čuća Milčinović“, 1914.).
  
  Vjerojatno je i to jedan od razloga što domaće novine i časopisi brižno prate njezinu karijeru i kasnije uspjehe u Americi. Iz članaka u časopisima Svijet, Ženski list, Jugoslavenski forum, Kulisa, Jutarnji list..) bilo je moguće rekonstruirati tijek njezina umjetničkog razvoja: kako je od Čuće, najmlađe sokolice koja je još s tri godine privlačila pozornost ozbiljnom prisutnošću i skladom i ljepotom kretnji u ritmičkim vježbama, i u najmanju ruku neobične djevojke koja je uvijek hodala u sandalama, postala dojmljiva, uzbudljiva, međunarodno poznata plesačica, Tashamira. Plesačica u kojoj „you will find a new thrill, a new enthusiasm. Her beauty is timeless, her dances transcend old-world grace with a spirit flamingly modern“ kako je 1930. najavljena u programu u Music box Theatre.
  
  Uglavnom, Laban je te davne 1924. iznimno dobro primljen u Zagrebu, ostaje i na rezidenciji i organiziraju mu radionice, a uskoro se otvara i Škola koja „djeluje po Labanu“. Vodi ju Jelisava Törne, a sudeći po jednoj fotografiji iz ostavštine Claudie Fritzi Vall (još jedne plesne modernistice iz 1930-ih) nastavu neko vrijeme vodi i Vera Milčinović. No, ona ubrzo, već 1925. s majkom Adelom i sestrom Dašom iseljava u Ameriku gdje odmah kreće u ispitivanje američke plesne scene.
  
  Debi Vere Milčinović u Americi (još uvijek nije Tashamira) desio se uistinu vrlo rano: 23. ožujka 1926. u Triangle Theatreu, poznatom eksperimentalnom kazalištu u Greenwich Villageu. Program je imao sedam manjih cjelina, a Vera je nastupila u jednočinki Milana Marjanovića Tlavatá i u vlastitoj točki Group of Dances koja je uključivala tri plesa: War (A descriptive dance without music), Dance (Oriental) (B. Christ) i Slavic Dance (A. Dvorak).
  
  Tlavatá (Ancient Aztec Lyric Drama u režiji Katheleen Kirkwood) imala je za temu žrtvu asteške princeze. Čini se da je, prema osvrtu Clarencea Taylora koji je prenio zagrebački Suvremenik (siječanj 1927.) bila riječ o multimedijalnoj predstavi zasnovanoj na sprezi plesno ritmičnih i likovno svjetlosnih elemenata i da je to bila idealna prilika za prezentaciju suptilne izražajnosti plesa koji je Vera donijela iz Europe.
  
  Njezin prvi samostalni nastup bio je at the ball of the Beaux Arts, gdje je otplesala svoju koreografiju The Slave. The New York Sun od 5. travnja 1926. u članku pod naslovom Vera Milcinovic, Triangle's Sculptor of the Dance bilježi da je ona prva plesačica koja donosi Labana u Ameriku, te uključuje i razgovor s mladom plesačicom koja je tom prigodom objasnila osnovne postulate svojeg plesa koje je usvojila u Labanovoj školi. Nakon tog nastupa ju je tada poznati plesač Kosloff angažirao za svoje plesne recitale.
  
  U sezoni 1927./28. Vera je članica trupe Gertrude Hoffman, s kojom je proputovala cijelu Ameriku. Zatim 1929. priređuje više plesnih koncerata sa poznatim europskim plesačem Hansom Wienerom. Od jeseni 1929. Vera nastupa samostalno. Njezin menadžer je Tom Weatherly, i na njegov prijedlog uzima umjetničko ime Tashamira. Pod novim umjetničkim imenom nastupila je prvi put u jesen 1930. na Broadwayskom kazalištu u muzičkoj reviji Little Show Toma Weatherly i Dwight Deere Wima. Duhovit je detalj zabilježen u Boston Postu (14. kolovoza 1930.) da su Amerikanci prema imenu očekivali egzotičnu Japanku (a riječ je samo o kombinaciji dva narodna imena: Taša i Mira), pa su se silno iznenadili kad su na sceni vidjeli nježnu plavu, gipku plesačicu „The Croatian Beauty“. Njezina koreografija Passion dobila je ovacije publike nakon čega je bilo očito da moderni, kreativni ples ima otvoren put na Broadwayu. Uskoro na pozornici Music Box Theatre Tashamira izvodi solo recital. Novine konstatiraju da je ona prva umjetnica iz Jugoslavije ali i prva plesačica uopće, koja je zauzela tako odlično mjesto na Broadwayu, jer dotad moderni plesači nastupaju samo u koncertnim prostorima i vrlo teško dolaze do kazališnih scena.
  
  Kritika također uvijek naglašava Tashamirin kostim, koji je uvijek bio malo umjetničko djelo njezine sestre Deše. Deša je i sama studirala ples (i bila Veri asistentica na školi Chalif u New Yorku). Pri kreaciji kostima dugo bi gledala sestru na djelu, proničući u plastiku i izražajnost njezinih pokreta, raspoloženje i atmosferu u cjelini.
  
  Televizija kao novi medij plesa
  
  Drugi veliki događaj, još jedno probijanje leda, kojim je pridobila pažnju i poštovanje kritike i pozornost široke publike je Tashamirin nastup na televiziji na Columbia Broadcasting Corporation (TV stanica W2XAB Columbia Television Transmitter) 1931. Bila je to još eksperimentalna faza novog medija i veliki izazov zbog skučenog prostora izvedbe koji je ona uspjela riješiti. Tashamira je naime prošla na audiciji jer je koncentracijom pokreta na gornji dio tijela, ruke i mimiku jedina uspjela prilagoditi svoj ples dimenzijama projekcione televizijske plahte. Tako je ona utorkom u 22 h, 52 tjedna za redom (!) imala svojih 15 minuta plesnog programa uz pratnju na glasoviru baskijske kompozitorice Emiliane de Zubeldia, koja ju je često pratila i na gostovanjima. „There can be no doubt that Tashamira's compositions are both good dancing and good television…“ napisao je poznati plesni krfitičar John Martin u The New York Timesu.
  
  Dances of Reality and Unreality
  
  Kao etablirana osebujna plesna umjetnica Tashamira daje mnoge plesne recitale koje često prati predavanjima (lecture-demonstrations) o modernom plesu, odnosno svojoj poetici. Njezini Dances of Reality and Unreality uključuju postulate njemačkog plesnog ekspresionizma, poput autonomnosti plesa, unutarnjeg ritma i osobne logike tijela, koji onda može naći podršku u glazbi (često skladanoj po i za koreografiju) ali i ne mora. Disanje, udar dlanom ili stopalom je već dovoljan zvuk… Ples je ritual, svečana igra, tijelo je živi titrajući hram umjetnosti.
  
  S jedne strane kritika primjećuje gracioznost, toplinu, ljupku krhkost, vragoljasti humor (Whim, The New York Pastel)), specifičnu liriku, apstraktnu napetost, simboličnu senzualnost žudnje, s druge strane elementarnu snagu, animalnu nesputanost i pogansku strast. Ovo posljednje je posebno vezano uz arhetipsku motiviku folklornog plesa, koji je – prva od suvremenih plesnih umjetnika u Americi – uključila u svoj plesni program.
  
  Ipak dominira suptilna, nenametljiva lirika. Tajanstvene fantazije poput vizualizacije sanja, emocija ili stanja (Crystal, Beyond Night, Dreams). Uvijek više dojam nego naracija. Više osobni, proživljeni, ljudski angažman nego društveno aktivistički što je karakteristično za američki plesni modernizam, što se također ogleda u dijelu njenog opusa nadahnutog s Negro spirituals.
  
  Svakako, iz fotografija se već čini da je bila silno karizmatična, odnosno kako su to vrijeme govorili: imala je magičnu čar, i magične zrake su strujale iz njezinih ruku. „The mysterious esoteric charm that holds the spectator spellbound“. Također kritika naglašava profinjeni smisao za arhitekturu plesne forme, strukturu kompozicije, ljepotu linija pokreta, savršeno discipliniranu i usklađenu muskulaturu, visoku tehniku, naročito ruku, gipkih prstiju i ramena, muzikalnost.
  
  Tashamira se 1935. vraća u domovinu i organizira niz gostovanja, posjećene i uspješne plesne koncerte po Hrvatskoj. Ipak, dio kritike, vezan uz balet i nacionalno kazalište prilično sumnja u ples kao filozofiju, odraz spiritualne čežnje i nemira, komentiranje duševnih raspoloženja i prikaz unutarnjeg ljudskog stanja držeći toliki interes publike „snobističkim divljenjem“ svemu što je „moderno“ i „novo“ (L. Šafranek-Kavić, Hrvatsko narodno kazalište. Vera Milčinović-Tashamira, „Jutarnji list“, Zagreb, 6. studenoga 1935.) A drugi prepoznaju istinsku „meloplastičku“ umjetnicu. „Ona vlada pokretima svog treniranog tijela i harmonički ih veže u neke idejne ili misaone cjeline, koje plastički inkarnira ponesena ritmom i melosom. Plesovi Vere Milčinović su kao male pričice bez riječi: priče za izravni vizualni i akustički prijem. Koji put je to balada, koji put nestašna invencija, ili opet izražava djetinju nevinost crnaca, one u Americi ponižene i vrijeđane rase, gdje se pod smiješkom i naivnošću djeteta često krije u posljednjoj konsekvenciji tuga i gorka nepravedna istina. (M. Katić, Tashamira, „Novosti”, Zagreb, 7. studenoga 1935.)
  
  Krajem 1936. Tashamira se oprašta od Zagreba; neko vrijeme je još u Europi. Znamo da je još 1937. nastupala u Parizu, gdje je dočekana kao zvijezda (i gdje se prvi put, iza kulisa, gdje su i jedna i druga nastupale, susrela sa Miom Slavenskom). Piše se o njezinoj originalnosti, živoj izražajnosti, spontanim kreacijama, zadivljujućem dramatskom osjećaju.
  
  Po povratku u Ameriku nastavlja umjetničku i pedagoško istraživačku aktivnost. Nastupila je 1944. u okviru festivala Jacob's Pillow. Imala je veliku uspješnu turneju po Južnoj Americi (1947-48). Prošla je Ameriku plešući i dajući lekcije na koledžima, sveučilištima i Ženskim klubovima. Inaugurirala je Folk Dances of Many Nations, New School for Social Research, New York, gdje je održala brojna predavanja o plesovima raznih naroda.
  
  ****
  
  The Dance Encyclopedia, revisied and enlarged edition, compiled and edited by Anatole Chujoy and P. W. Manchester, Simon and Schuster, New York, iz 1967. završava svoju bilješku o Tashamiri primjedbom da se povukla sa scene.
  
  Diskretno i nezamijećeno posjetivši nakon dugo vremena – u ljeto 1986. rodni Zagreb, Vera Milčinović Tashamira je u arhiv Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) predala svoje materijale: fotografije, kritike i programe iz Hrvatske, Njemačke, Francuske i najvećim djelom iz Amerike. Datum i mjesto smrti Vere Milčinović nije bilo lako otkriti; oko toga se potrudila druga naša i američka poznata labanovka Vera Maletić.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 30. travnja 2024.

Piše:

Maja
Đurinović