Plesna scena.hr

Predanost, strast i upornost

Intervju: Ilijana Lončar, plesna umjetnica, koreografkinja i plesna pedagoginja

• Ilijana Lončar je plesna umjetnica, koreografkinja i plesna pedagoginja koja živi i intenzivno djeluje izvan centra, u Požegi. Njezin izniman angažman, neka vrsta poslanja (kako to već zna biti posebno u području plesne umjetnosti) u promociji i širenju plesne kulture i umjetnosti s pravom joj je donio ovogodišnju Nagradu strukovnih udruga suvremenog plesa Hrvatske za izniman umjetnički doprinos. Jedno priznanje je potaknulo drugo te je Ilijana Lončar ove godine i autorica hrvatske poruke za Međunarodni dan plesa, koja je, razvidno i njezin umjetnički i životni credo. Poruka započinje:
  
  „Ples je sveprisutan!
  Oblikuje nas i iznutra i izvana. Čini nas ranjivima, ali i iznimno snažnima.
  Podrazumijeva predanost, strast i upornost. (…)
  Budimo slobodni, hrabri, izrazimo se, poštujmo različitosti, vjerujmo…“
  
  Prije petnaestak godina pitali smo se i saznali gdje je nestala plesačica Ilijana Pirel (vidi ovdje); i koje su ideje i vizije Ilijane Lončar koja se svom snagom, profesionalno i s entuzijazmom nastavila svoj umjetnički rad u Požegi. Znamo da nije lako sam gurati privatnu umjetničku organizaciju, pogotovo u maloj sredini. Je li sada, nakon skoro četvrt stoljeća, ipak lakše nego prije? Je li se i koliko toga pomaklo u tvojoj Valis aurea? Ili se stalno ponavljaju neke situacije?
  
  Četvrt stoljeća kontinuiranog rada je moralo donijeti pomake. Od onih najmanjih do značajnih. Svi su vrijedni i važni. Nije malo što je suvremeni ples i kreativni plesni odgoj zauzeo čvrste temelje u kulturi života grada. Svakako daje dodanu vrijednost kvaliteti života, duboko sam uvjerena u to. Mnoštvo djece i mladih prošlo je kroz dvoranu Umjetničke organizacije Plesna radionica Ilijane Lončar. Mnogi od njih plesali su i plešu punih petnaest godina prije nego odu na daljnje školovanje izvan Požege. Ako se i ne nastave baviti plesom, ostaju zaljubljenici u pokret, ples i važna im je kultura tijela. Vjerujem da su i dalje vjerna kazališna publika, a to je sve itekako važno. Ponosna sam na dugogodišnje projekte koje i dalje nastojim kvalitetno razvijati Požeški Plesokaz – međunarodni festival plesa, Svi na plesnu predstavu – projekt organizacije gostujućih plesnih predstava i Požeški plesni kreatorij – projekt edukativnih radionica s gostujućim plesnim pedagozima i umjetnicima. Bez potpore Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske navedeni projekti ne bi bili ostvarivi budući još uvijek najveći problem stoji u slaboj prepoznatljivosti i senzibilizaciji lokalnih ustanova zaduženih za financiranje društvenih djelatnosti vezanih uz kulturu. Voljela bih da su proračunska sredstva namijenjena Javim potrebama u kulturi Grada i Županije viša kako bi se pravednije valorizirali projekti koji preko dva desetljeća dokazuju svoju vrijednost na nacionalnoj razini, a iznosi potpore su na istoj razini kao i projektima koji su tek u začetku.
  
  „Kada nam se čini da sve stoji i miruje, to je samo privid jer baš tada dolazimo do otkrivenja.
  Pleše se i umom i tijelom.
  Prepustimo se vjerovanju u dijeljenje misli, osjećaja i dobrih namjera.“
  
  Znam da nikada nisi pristala na izolaciju, makar si mi više puta spomenula, da se znaš osjećati osamljeno i da teško ili nikako nalaziš suradnike za rad na svojim plesnim radionicama. Prije dvije godine si ugostila u Požegi Kritički parkour, okupivši na razgovoru plesne snage Slavonije. Činjenica je da ovdje još uvijek nema profesionalne plesne scene, iako je više suvremenih plesnih umjetnika poteklo iz osječke Plesne škole, odnosno lokalnih plesnih centara i radionica poput tvoje. Čini li ti se da su mogući pomaci u tom smislu?
  
  Snažno želim da se plesna scena Slavonije više poveže međusobno, a onda i Slavonija s ostatkom Hrvatske. Tu još ima prostora za napredak. Donijelo bi to i veću vidljivost svih plesnih programa, projekata, predstava koje se uspiju producirati u tom kraju Hrvatske. Smatram iznimno važnim postojanje plesnih škola u Osijeku, Vukovaru, Vinkovcima i Belom Manastiru. Dio plesača iz generacija koje završe osnovno školski program zasigurno će nastaviti svoje obrazovanje u srednjim umjetničkim plesnim školama i tako ojačati sredinu u kojoj odluče kreirati, stvarati i dijeliti svoj umjetnički izraz. Također će dio njih nastaviti i studirati ples u Zagrebu ili negdje drugdje. Ogromno važan pomak je bio osnivanje MA studija Neverbalni teatar pri Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Odlična prilika za mlade ljude koje žele dublje zagrepsti u svijet scenskog, kazališnog pokreta. Ono što bi se brže, sustavnije i s više brige trebalo na nacionalnoj pa onda i lokalnoj razini učiniti je omogućiti mladim ljudima veću sigurnost u budućnosti primjene struke kako u odgojno – obrazovnim ustanovama, školama, studijima, plesnim centrima tako i u kazalištima. Naravno, s adekvatno i pravovremeno isplaćenim honorarima ili plaćama kako bi se smanjile nesigurnosti oko osnovnih egzistencijalnih potreba. Na žalost, prespori su pomaci u tom pogledu pa je sve manje hrabrosti naših lokalnih umjetnika da se upuste u produkciju predstave koja iziskuje harmoničan timski rad. Vjerujem i nadam se da će se mlađe generacije uspjeti izboriti bolji status plesnih umjetnika u društvu i da se odlijepimo s nezasluženo marginalne pozicije na ljestvici umjetničkih djelatnosti.
  
  „Skinimo okove ravnodušnosti, površnosti i prosječnosti, uživajmo u vlastitim resursima umjetničke snage i budimo otvoreni dijeliti ih i prihvaćati.“
  
  Imala si hrabrosti pokrenuti različite programe i manifestacije. Uspijevaš li i koliko „uživati u vlastitim resursima umjetničke snage“ i usavršavanju, „pomicanju vlastitih barijera i tjelesnih i psihičkih“ kojih si, kako si nam rekla u onom prvom razgovoru, uvijek gladna?
  
  Iako nisam više aktivna na sceni u izvedbeno-profesionalnom smislu, neprekidno sam u pokretu. Podučavam kreativni i suvremeni ples svakodnevno 5 – 6 sati dnevno djecu od 3 – 18 godina, vodim pilates i aerobik, surađujem s udrugama osoba s poteškoćama u razvoju kao i s udrugom djece autističnog spektra, održavam radionice kreativnog plesa u vrtićima i osnovnim školama, a um i tijelo držim u ravnoteži pohađanjem satova yoge. „Umjetnica mora ostati zdrava!“ to mi je svakodnevna misao i misija jer znamo da bolovanje samostalnih umjetnika nije baš sigurna opcija. Zato i u petom desetljeću života svaku gostujuću radionicu s pedagozima koji nam dođu u goste, osobno otplešem zajedno s djecom jer duh cjeloživotnog učenja i rada na sebi nikad ne želim izgubiti.
  
  „Budimo ljudi, igrajmo se, maštajmo i zaplešimo.
  Ples je sveprisutan!“
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 30. travnja 2024.

Piše:

Maja
Đurinović