Plesna scena.hr

„Za nas je Laban otkrivenje i snažan umjetnički doživljaj“

100 godina Labana u Zagrebu (2)

• Rudolf Laban (Bratislava, 1879 – Weybridge kraj Londona, 1958), plesni umjetnik i u prvom redu teoretičar pokreta, inovator i organizator, postavio je temelje i metodologiju analitičkog, znanstvenog pristupa plesnom obrazovanju i umjetnosti. Ta ishodišna, promišljena i široko primjenjiva teorija daleko je premašila razdoblje Ausdrucktanza, odnosno izražajnog plesa, čiji je on znameniti autoritet, i promijenila i usmjerila povijest suvremenog plesa. U neumornom istraživanju motiva i oblika ljudske manifestacije pokretom, zakonitosti, pojavnosti i izražajnosti pokreta, odnosa tijela i prostora, pa onda i bilježenja pokreta, primjenjivao je široka znanja iz područja arhitekture, slikarstva, scenografije, glume i uopće kazališta. Zanimao se za poganske korijene plesa sačuvane u folkloru različitih nacija i zajednica; zanosio se transičnom moći plesa, promjenom stanja svijesti… Duboko uvjeren i jednako tako uvjerljiv u tezi da svatko može i treba plesati, da treba obnoviti zajedništvo plesnog kora (bewegungschor) i kulturu svečanosti u prirodi (Festkultur) da bi se uspješno suprotstavilo otuđenju i osamljenosti unutar suvremenog društva, pokretao je i osnivao škole, korove, plesne kazališne skupine i ustanove, organizirao velike plesne seminare i međunarodne plesne kongrese.
  
  Laban ponire u bit pokreta, čisti ga od svega suvišnog – jer poticaj je unutra, i može ga se osvijestiti ako se nadvlada unutarnja i vanjska tromost i krene u avanturu istraživanja čudne, opasne, tajanstvene „zemlje šutnje“… Mi smo ta terra incognita i Laban poziva na veliku Pustolovinu. „Život želimo veličati, život želimo gledati! I svaka ljudska skupina koja predstavlja neko djelo čvrstim zajedništvom sama je živi titrajući hram koji se na trenutak izgrađuje da bi opet nestao kako bi ustupio mjesto novim tvorevinama.“ (R. Laban, Život za ples, 1993.)
  
  Negdje tijekom te pokretačke faze, kada se njegove ideje šire i utjelovljuju diljem Europe, Rudolf Laban i njegova plesno kazališna skupina Tanzbühne, osnovana u Hamburgu, dolazi u Zagreb u svibnju 1924., na kraju europske, i unutar toga jugoslavenske turneje. Prvi nastup, prije onog kazališnog, vjerojatno nešto kao lecture performance, održao je 21. svibnja 1924. u Umjetničkom paviljonu na otvorenju Proljetnog salona. Bilo je to predavanje o „jednoj grani nove umjetnosti koju on naziva – apsolutni ples“ (K. Mesarić, Slobodna tribuna, 24. svibnja 1924.), uz izvedbenu prezentaciju. Čini se da je Zagreb bio spreman za taj novi ples, naši umjetnici naprednih stavova šetali su Europom i pratili nove tendencije i o tome obavještavali javnost, a teren je vjerojatno dobro pripremljen i iznutra, informacije su stizale iz književnog kruga kolega i prijatelja obitelji Milčinović. Adela i Andrija Milčinović, oboje su književnici i publicisti, a njihova kći Vera (tekst o tome možete pročitati ovdje) nastupa u Zagrebu kao članica Tanzbühne.
  
  Labanov nastup na Proljetnom salonu privukao je veliku pažnju i potaknuo raspravu te ubrzo izlazi više osvrta i najava. Iz spomenutog članka Kalmana Mesarića u Slobodnoj tribuni od 24. svibnja 2024. Apsolutni ples. Gostovanje teatra R de Labana citiram neke dijelove: „Danas, kada je umjetnička Evropa naglasila novo prosuđivanje umjetničkih vrednota, danas kada je dinamički impuls preporodjene Rusije postavio Umjetnost na najviši pijedestal duševnih i socijalnih pojava, danas već i kod nas nastaje sve intenzivnije traganje za umjetnošću novoga vremena i novoga gledanja. Ta umjetnost zove se – apsolutna.
  U ovakav čas naše umjetničke orijentacije dolazi k nama jedan autoritet iz Europe da manifestira ono, što je u nas još uvijek tek – latentno. (…)
  Apsolutni ples je onaj, koji nastaje doživljajno i samorodno − kao i svaka umjetnost. Ovakav ples ne treba muzike. Muzika bi mogla tek da se piše iza njega, no ni to nije potrebno. (…)
  
  Apsolutni umjetnički ples ujedno je konstruktivan: aplikacija skulptorsko-slikarske plastičke tehnike na − pokret. (…)
  Bila je bez sumnje sretna ideja, što se predavanje i ova kratka manifestacija apsolutnoga plesa smjestila u okvir izložbe Proljetnog Salona. Labanova eksplikacija apsolutnog plesa bila je ujedno indirektna eksplikacija onih slika koje su visile oko plesnog podija, a kada su članovi Labanovog teatra ritmodinamičkim pokretima manifestovali svoje umjetničke doživljaje, ritam je Šumanovićevih slika oživio. Plastika je progovorila pokretno.
  Ukratko: za nas je Laban otkrivenje i snažan umjetnički doživljaj.“
  
  Istog datuma izlazi i Scena, revija za sve pojave scenskog života, koja je posvećena „novom plesu“ i Labanu. U njoj su objavljeni Labanov tekst Nova plesna umjetnost, tekst Josipa Kulundžića Ples kao posebna umjetnost, te popis i sadržaj Labanovih plesnih scenarija. Laban započinje: „Poput drugih umjetnosti i pozorišna plesna umjetnost upravlja se prema naročitim zakonima obzirom na materijal i gradju. Mada se ljudi danas u velike oduševljavaju za ples i plesnu umjetnost, njeni su zakoni razmjerno slabo poznati. Stoga neće biti na odmet pozabaviti se pojavom nove plesne umjetnosti i njezine biti.“ Stoga Laban dalje objašnjava „pokretnu liniju, valove i napetosti“, važnost poretka „prostornih pokreta i putova“, „akorde pokreta“, „pokretne stavove“, tipove plesača, plesne forme (komorni plesovi, plesne igre, plesne drame i veliki orkestrični plesovi) i njima primjerene kvalitete pokreta, nove oblike kao odraz novog vremena i sl. „Radi toga se preporuča“, zaključuje Laban, „i potrebno je da se prouče zasade plesne pozorišne umjetnosti što izdašnije, kako bi se moglo ono što je zaboravljeno i na novo stečeno što bolje iskoristiti. Isto je tako potrebo poraditi na izgradnji koreografije i plesnog pisma, da se stečeno što bolje sačuva i provjeri.“ Govoreći o „apsolutnom plesu“ kao „najčišćoj umjetničkoj tvorevini“ Laban ističe da je ples „posvema samostalna umjetnost“. U tom smislu ne treba muzičku pratnju: „Imade izražajnih pokreta koji ne traže nikakvog, pa ni ritmičkog poticaja izvan, a isto tako ni bilo kakovog vanjskog sadržaja ili radnje.“
  
  U Ples kao posebna umjetnost Kulundžić objašnjava „umjetnički ples“ kao „pantomimu koja se razvija po zakonima ritma i muzičke dinamike“. Prihvativši od Labana tezu da je „za umjetnički ples muzika samo od sekundarne naravi: ona daje plesu formalističku strukturu“, Kulundžić vrlo zanimljivo dalje razlaže misao: „Ako je ta struktura izradjena u svijesti plesača-stvaraoca, t.j. plesač čuje z v u k o v e akcije u svojoj svijesti, on − stvarajući u korelatu s tom ritmodinamičkom strukturom − i ne treba muzike: on pleše bez muzike, po akcijskoj muzici u sferi imaginacije, po ritmodinamici svoje estetske svijesti.“ Kulundžić razlikuje plesača interpretatora od suvremenog poima plesača stvaraoca, istovremeno autora, medija i realizatora djela.
  
  Zanimljivo je da i Vera Milčinović Tashamira u svom tekstu o povijesti jugoslavenskog baleta (Dance Magazine, ožujak 1931.) spominje to gostovanje Labana, koje je uzburkalo i podijelilo kritiku, i kaže da je mnoge radove koji su poslije igrali u Berlinu Laban tada postavio u Zagrebu. Tom prigodom također citira Labana koji se u svom članku za berlinski časopis Schoenheit (No 1, Berlin, 1926.) prisjeća nastupa u Jugoslaviji, i kako je „tihi ples“, duge plesne drame izvođene bez glazbene pratnje, bio prihvaćen kao nigdje drugdje; u Njemačkoj je tako nešto u to vrijeme bilo nemoguće izvoditi!
  
  Vjerojatno je to ustrajavanje na neovisnosti plesa od glazbe isprovociralo glazbenu kritiku, čiji su predstavnici ujedno i skladatelji, i tradicionalno: baletni kritičari. Lujo Šafranek Kavić, skladatelj i glazbeni kritičar, koji objavljuje osvrte u Obzoru: Gostovanje plesnog teatra Rudolfa Labana (20. svibnja 1924.) i Labanove večeri komornih plesova, (25. svibnja 1924.) primjećuje da je Laban vrlo smion i uvjerljiv u iznošenju svoje teorije i da je zainteresirana publika napunila kazalište tj. sa simpatijama „primila pokušaj nove vrsti scenske umjetnosti“. Ali kao skladatelj mora primijetiti: „Nije ples primarna umjetnost nego sekundarna koja nastaje iz primarne, a to je muzika, ili točnije ritam.“
  
  Od Šafraneka Kavića također saznajemo da je „plesni teatar Rudolfa Labana nastavio svoja gostovanja priredbom dviju večeri „Komornih plesova“, koje su ostavile bolji, jedinstven i zreliji dojam o njegovoj novoj umjetnosti, nego prvo gostovanje, koje je dalo povoda, da se je kritika i publika podijelila u dva tabora, u labanovce i antilabanovce, kako to biva obično kod svake novotarije.“ U svakom slučaju on je temeljit u analizi koreografija, oprezniji u izjavama, te smatra da se, iako se „ovih dana“ citiraju vrlo pozitivne strane kritike, radi o fenomenu koji nije do kraja provjeren.
  
  Labanovi plesači daju više predstava u Zagrebu. Prva je 23. svibnja u HNK (tada Narodno kazalište na Wilsonovom trgu), a druga 24. svibnja na kazališnoj sceni na Tuškancu. Nakon toga je pozvan da ostane na rezidenciji, održi još radionice i daje nove izvedbe u malom kazalištu na Tuškancu. Sve u svemu ostao je šest tjedana, a njegov je rad potaknuo javne rasprave.
  
  Ovakav prijem, kako nas obavještava Vinko Jurković u Slobodnoj tribuni od 21. lipnja 1924., „sklonuo je Labana da se odazove pozivu nekolicine umjetnika i da u Zagrebu održi jedan ili dva tečaja za učenje plesa po njegovim principima; bit će na otvorenom u 2 grupe (početne i one koji su već radili). Zainteresirani se mogu pobliže informirati kod direkcije R. Labana, Gajeva 24, kod inženjera Stiasnya.“ Njegove škole, kaže Jurković, postoje već u mnogim gradovima, kojima se sada i Zagreb priključuje. „ Ovakvim tečajevima utire se put Plesnog teatra, nove umjetnosti koja je do sada slabo i jednostrano njegovana.“ – zaključuje autor.
  
  Labanova teorija plesa i pokreta u Zagrebu će pustiti duboke korijene i ostati ishodište zagrebačke škole suvremenog plesa. Ubrzo nakon tog događaja Jelisava Törne otvara Školu u kojoj predaje „Nauku o gibanju po Labanu“. Promidžbene plakate crta Sergej Glumac, a u školi neko vrijeme (1925) predaje i prva zagrebačka labanovka Vera Milčinović. Ana Maletić otvara svoju školu po Labanu 1932.; tijekom Drugoga svjetskog rata ona će se malo pritajiti, da bi se 1954. otvorila državna Škola za ritmiku i ples po Aninom programu (temeljenom na Labanu) i pod njezinim vodstvom. Škola djeluje do danas, pod nazivom Škola suvremenog plesa Ana Maletić.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 23. svibnja 2024.

Piše:

Maja
Đurinović