Plesna scena.hr

Imam odgovornost podići svijest

Intervju: Aldina Topčagić, plesačica, koreografkinja i producentica

• Uoči Međunarodnog dana plesa (u nedjelju 28. travnja 2024.) u organizaciji Austrijskog kulturnog foruma i Udruženja plesnih umjetnika Hrvatske, bosansko-austrijska plesačica, koreografkinja i producentica Aldina Topčagić izvela je plesnu intervenciju Displaced Rhythms u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. To je bio i povod za ovaj razgovor. 
  
  Gostovala si plesno-glazbenom intervencijom Displaced Rhythms u MSU-u povodom Međunarodnog dana plesa. Što te motivira za izmještanje plesa u muzejske prostore? U kojim si muzejima izvodila intervencije i jesu li se suradnici razlikovali od izvedbe do izvedbe?
  
  Moja motivacija za premještanje plesa u muzejske prostore proizlazi iz više razloga. Prvo, barijera između umjetnika i publike je manja jer dijelimo istu pozornicu, odnosno nalazimo se na istoj razini u izložbenom prostoru, gdje smo povezani kroz doživljaj izloženih umjetničkih djela i izvedbene umjetnosti. Time je omogućena izravna interakcija umjetnika i posjetitelja. Posjetitelji muzeja na aktivan i pasivan način postaju dio intervencije. Posebno mi je draga reakcija muzejskih posjetitelja koji se izuzetno raduju živoj umjetnosti u prostoru u kojem je nisu očekivali. Doživljaj izložene umjetnosti intenzivira se dodatkom suvremenog plesa, odabranog glasa, glazbe i drugih umjetničkih izraza, jer se aktiviraju dodatna osjetila, što pridonosi cjelokupnom iskustvu gledatelja.
  
  Intervencije u muzejima počela sam izvoditi 2016. godine. Od tada sam surađivala s Guggenheim Museum iz Bilbaa, Musées royaux des Beaux-Arts de Belgique (Kraljevski muzej likovnih umjetnosti Belgije), muzejom BOZAR u Bruxellesu, Universalmuseum Joanneum iz Grazua, Kunsthaus Graz, Fábrica de Arte Cubano iz Havane, Bajor Gizi Színészmúzeum (Kazališni muzej Gizi Bajor) u Budimpešti te drugim muzejima i umjetničkim kućama širom Europe. Suradnici su se razlikovali, ovisno o tome koja bi vrsta umjetnosti najbolje odgovarala za određenu intervenciju, izložbeni prostor i atmosferu muzeja.
  
  U MSU-u si surađivala s klasičnim glazbenicima i bilo je zaista zanimljivo čuti operne glasove u tom kontekstu. Što te zanimalo pri ovom odabiru i kako se izvedba referirala na izložene radove?
  
  U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu željela sam stvoriti kontrast između klasične i suvremene umjetnosti, koji istovremeno intenzivira oba stila. Moj umjetnički rad često sadrži svjesno eksperimentiranje i kontraste kako bih pojačala doživljaj umjetničkog djela. Nakon što sam 2019. godine prvi put koristila jedan operni glas u Kraljevski muzej likovnih umjetnosti Belgije, u kojem su muzejska atmosfera i klasični glazbenici bili kompatibilni jer je sam ambijent muzeja nalikovao opernoj kući ili tradicionalnom teatru, u MSU sam prvi put surađivala s dva operna glasa, sopranisticom Margaretom Klobučar i tenorom Inom Klasanom. Bio je to izazov za mene: napraviti koncept u muzeju koji povezuje dva operna glasa, a da izvedba arija ne bude u stilu klasičnog koncerta praćena muzikom i plesom, nego da se ostvari muzejska intervencija koja je simbioza plesa, glazbe i glasa u izložbenom prostoru. Volim izazove i mislim da je to veoma dobro uspjelo.
  
  Bila mi je čast izvesti intervenciju u sklopu instalacije venecuelskog umjetnika Jesúsa Rafaela Sotoa, jednog od glavnih predstavnika kinetičke umjetnosti. Kinetička umjetnost fokusira se na stvaranje pokretnih skulptura i instalacija, što je stvorilo dinamičnu percepciju i dodatno iskustvo za nas umjetnike i posjetitelje MSU-a. Pored toga, moj odabir umjetničke forme povezan je i s činjenicom da operni glas i instrumentalni zvuk stvaraju posebnu atmosferu u prostoru, čije frekvencije dosežu različite razine našeg uma i svijesti, od svjesnog uma do podsvjesnog.
  
  Izvedba je govorila i o genocidu, seksualnosti, odgovornosti. Koji tekst si koristila i zašto ti je bitno progovoriti o tim temama u kontekstu Međunarodnog dana plesa?
  
  Osobno smatram da umjetnost, između ostalog, ima odgovornost da obrađuje relevantne društvene teme i pitanja naše povijesti i sadašnjosti. Budući da sam porijeklom iz Bosne i Hercegovine, zemlje koja je prije samo 29 godina doživjela genocid, te zbog trenutnih oružanih sukoba širom svijeta, smatram da kao umjetnica i osoba koja je preživjela rat imam odgovornost podići svijest o situaciji u svijetu i o našoj povijesti. Ignoriranjem ili poricanjem povijesti ne može doći do pomirenja u društvu, čime se riskira ponavljanje prošlosti. Seksualno nasilje koristi se kao oružje u ratu, ali seksualiziranje i nasilje nad ženama i osjetljivim skupinama, nažalost, prisutno je u mnogim društvima. Koristeći transformacijsku moć umjetnosti, možemo podići svijest i znanje pojedinca te smanjiti ignoranciju društva o navedenim temama.

  Odabrane pjesme istodobno prožimaju ideje nade, mira, izdržljivosti i dostojanstva. Za govorni dio sam koristila dijelove pjesme The World Goes Blind pjevača i tekstopisca Samera i pjesmu I Rise pjesnikinje Maye Angelou.

  Cilj Međunarodnog dana plesa je slavljenje plesa kao umjetničkog izraza, promoviranje raznolikosti plesnih stilova i podizanje svijesti o važnosti plesa u kulturi i društvu. Smatram da je važno progovoriti o tim temama na dan koji slavi umjetnički izraz, koji ja kao umjetnica suvremenog plesa koristim. Tu je nastao gore spomenuti kontrast koji rado primjenjujem u svom radu, jer se ljudi u publici nisu nadali takvim temama na taj dan. To se moglo primijetiti u pogledima muzejskih posjetitelja tijekom intervencije i neposredno nakon iste. Utisak je bio još jači, osobito jer su im osjetila bila posebno aktivirana korištenim vrstama umjetnosti i neposredne blizine izvođača, koju muzejski prostor omogućava. To znači da je moja namjera uspjela – podići svijest ljudi o navedenim temama.
  
  Na čemu sada radiš, koji su trenutni interesi?
  
  Trenutno sam angažirana u pripremi trećeg izdanja Sarajevo Contemporary Dance Intensive, koje organizira kulturno udruženje Art Alive, čiji sam osnivač. Taj događaj održat će se u posljednjem tjednu kolovoza u Sarajevu i predstavlja profesionalnu radionicu suvremenog plesa s učešćem plesača iz cijele Europe. Ove godine posebna gošća je kubanska koreografkinja Maura Morales. Uz to, pripremam novu solo performativnu instalaciju na temu domovine i pripadnosti te planiram napisati knjigu.
  
  Dobila si počasno državljanstvo u Austriji. Doživljavaš li se austrijskom umjetnicom i koliko su ti bitna takva priznanja?
  
  Austrija je četvrta država u kojoj živim, i tu sam dosad provela najduži period života. Izuzetna mi je čast što sam dobila počasno državljanstvo Republike Austrije, što predstavlja veliko priznanje za moj dosadašnji rad. Tim povodom sam mogla zadržati i svoje bosansko državljanstvo. Međutim, smatram da je važno znati otkud dolazimo, gdje su nam korijeni i porijeklo, bez obzira na to gdje se trenutno nalazimo. To nam omogućuje da istinski i autentično pridonesemo svojim radom ne samo domovini, nego i bilo kojem drugom društvu na svijetu. Moji korijeni su u Bosni i Hercegovini. Prebivalište mi je prvenstveno u Austriji, ali i u Bosni. Možda u budućnosti to bude neka druga država. Sva moja dosadašnja iskustva, uključujući sve države u kojima sam živjela, oblikovala su me u umjetnicu koja sam danas. Prema tome, ne bih mogla niti htjela specificirati nacionalnost koja me obilježava kao umjetnicu. Dobiti priznanje je čast i radujem se svakom priznanju. Međutim, ono što je dugoročno i bit mog rada je promjena koju ostvarujem na razini pojedinca, jer promjena društva počinje s pojedincem.
  
  © Josipa Bubaš, PLESNA SCENA.hr, 29. svibnja 2024.