Moj prvi susret s Doloreze zvuči kao nemoguća priča. Sjedila sam u knjižnici Nacionalne cirkuske škole u Montrealu i čitala knjigu pod nazivom Balancing Acts, autora Daniela Lamarrea, izvršnog direktora Cirque du Soleila. U knjizi Lamarre objašnjava kako je počeo raditi u Cirque du Soleilu i kako je napravio prijelaz iz poslovnog sektora televizije u poslovni sektor zabavne industrije pri čemu su mu dodijelili osobnu klaunesu, Madame Zazou, čija je misija bila da mu pomogne prilagoditi se mentalitetu Cirquea. To je značilo da bi ona znala ušetati u sred ozbiljnog poslovnog sastanka, odjevena u kostim, razbucati ozbiljnu atmosferu i onda otići, kao podsjetnik da iako je bio ozbiljan poslovni čovjek, ipak je radio za cirkusku kompaniju i da to uvijek treba imati na umu. U tom trenutku sam pored sebe prepoznala omot izložene hrvatske knjige Žene i cirkus. Uzela sam je i otišla do knjižničarke kako bih joj je pokazala. A tamo je stajala glavom Madame Zazou! Knjižničarka mi je potvrdila: ,,Ovo je Madame Zazou, spomenula sam ti je.“
Doloreze, hvala vam što ste sjeli sa mnom i što dijelite Vaše nevjerojatne priče koje uključuju više od četrdeset godina umjetničkog iskustva u Cirque du Soleila. U Cirqueu ste bili od samih početaka i kako gledate na to sada, četrdeset godina kasnije? Koliko toga se promijenilo od tada?
Da, sve se promijenilo zbog mentaliteta, tehnologije, a i ljudi su se promijenili. Na primjer, izvođači u backstageu su prije puno više razgovarali jedni s drugima, a sad razgovaraju sa svojim mobitelima. I kad se zagrijavaju, gledaju u mobitele. Mi smo puno više razgovarali jedni s drugima.
Utječe li takav pristup na kreativnost izvođača?
Mislim da utječe. Ako si stalno izložen utjecaju nekog drugog, gdje je tvoja kreativnost? Kako možeš biti ponosan i reći: ,,Ja sam stvarno ovo otkrio, ja sam to stvorio!“ Ako prestaneš stalno tražiti izvana, na Tik-Toku, YouTubeu, Facebooku, počet ćeš otkrivati što želiš, što osjećaš.
Kreativni proces se promijenio, na primjer, nekad bi posvetili godinu i pol za stvaranje novog showa u Cirque du Soleilu, danas se to svelo na šest mjeseci do godine dana za istraživanje, razvoj i stvaranje predstave. Danas je sve brže i manje profinjeno, a sustav je osmišljen tako da je raspoređen u radne sate. Prije je bilo ili si u projektu ili nisi, nisi brojao sate. Prije smo radili stvari iz strasti, strasti da nešto stvorimo; danas je često razlog za stvaranja to što ti donosi kruh na stol.
Kad radiš u cirkuskom svijetu i izađeš iz škole, potrebno je oko sedam godina da shvatiš hoćeš li se nastaviti baviti time ili ne. Dobro je ako dobiješ ugovor odmah nakon škole, ali što se dogodi kad ga nemaš, mjesec, dva, tri? Što ćeš onda? Hoćeš li preživjeti? Jesi li svjestan da nećeš imati stalna mjesečna primanja? Kako ćeš upravljati financijama kad imaš posao čija je plaća tek za mjesec ili dva? Danas trebaš kalkulirati jer si plaćen po radnim danima, a nakon završetka ugovora, imaš rupu do sljedećeg ugovora.
Mislite li da je danas teže mladim umjetnicima odlučiti se posvetiti živote i postati profesionalni umjetnik? Kako balansirati umjetnički i financijski razvoj?
Ovisi od kojih si sastojaka napravljen. Neki ljudi vole da ih se gura i guraju se i sami, drugi vole imati dovoljno vremena. Ponekad, takvi ljudi ne odgovaraju sustavu jer sustav od njih traži da stvore točku unutar dva tjedna, a neki ljudi ne rade tako, ne rade dobro pod velikim pritiskom. Tu je također i pritisak društva. Da ne bi osjetio taj pritisak, trebaš imati novaca. Ili donijeti odluku uzeti si vremena i živjeti možda nešto skromniji život, ali ćeš imati vrijeme za stvaranje i vrijeme za posvetiti se sebi. Sve ovisi koji su ti ciljevi, trčati za novcem svaki dan ili imati mirniji život, ali s manje novca.
Mislite li da je pandemija ostavila traga na današnjim umjetnicima ili su se uvjeti rada vratili na one kakvi su bili prije COVID-a?
Tijekom pandemije, unutar godinu i pol, puno je umjetnika patilo, bilo je jako teško ne raditi i ne trenirati, pogotovo cirkuske discipline poput zračnih disciplina (trapez, svila i druge). Gdje si mogao trenirati osim u posebnim dvoranama opremljenim za te discipline? Utjecalo je to na brojne mlade umjetnike u tom vremenu. Od onda prisutan je strah čitavo vrijeme, što ako se dogodi ponovno pandemija? Tako da si cijelo vrijeme pod pritiskom da ganjaš posao, sad, sad, sad. Konkurencija je snažna. Prije konkurencija nije bila takva, svi smo bili jedinstveni i radili smo, a sad se osjete posljedice pandemije. Ostavilo je traga i na ljudima kroz strah i pritisak. Prije pandemije bilo je posla za većinu izvođača, u kazalištima, cirkusu, vodviljima, cijene su bile dobre, bilo je publike, a poslije pandemije ljudi su postali oprezniji u dijeljenju informacija o audicijama.
Jeste li vi jedina izvođačica u Cirque du Soleilu koja je uključena od početka i još uvijek je dijelom kompanije?
Da, zapravo, ja i Guy Laliberté. Ostali su se raspršili uokolo ili su se umirovili.
Što Vas drži ovdje? Gdje pronalazite inspiraciju da ustrajete i dalje?
To je strast. Sviđa mi se to. Kad nisi u braku i nemaš djece, imaš vremena. Mogla bih ostati doma, znam da mi ne bi bilo dosadno. Uvijek se nađe nešto za raditi, ali još uvijek osjećam da moje iskustvo, moja sreća i način kako obavljam stvari, da su dobre za ljude i za čovječanstvo. Vrlo sam jednostavna osoba i moja brižnost i jednostavnoća (to je nova riječ, op.a.) utječu na druge. Znam da radim tako da se ljudi osjećaju dobro.
Ovaj tjedan sam vozila dva sata do mjesta gdje stariji ljudi igraju bingo i nastupala sam kao Madame Zazou i to zovem Bingo Rigolo (Smiješni Bingo). Tako bih kao Madame Zazou prozivala brojeve, na primjer, broj 5, rekla bih da trebaju napraviti pet poljubaca. Tako da su igrači sudjelovali, plesali, zabavljali se dok su igrali bingo. I ja sam se zabavljala s njima, glupirala se i to ljudi pamte. Što se dogodi tamo, ostaje tamo.
Koliko dugo klaunirate za starije i kako je to utjecalo na vas?
Posljednjih godinu i pol klauniram za starije, ali kad sam bila mlada, stekla sam diplomu za socijalni rad. Za vrijeme mog staža, odlazila sam na jedno mjesto za starije tijekom godine dana te sam ih vodila na predstave, klizanje i koncerte. Kad sam imala sedamnaest godina, već sam radila sa starijima i sad sam se ponovno vratila tome. Moja majka je preminula prije godinu dana, a otac prije više godina i nedostaje mi razgovarati sa starijim ljudima. Nedostaje mi njihova filozofija. Sad imam 64 godine, nisam daleko od njih. Nedostaju mi razgovori o tome kako gledaju na život, koliko vremena posvećuju stvarima. Ne možeš požurivati starije ljude, moraš biti miran, zen. Vježbaš svoje zen stanje, ne možeš biti prebrz. Način na koji razmišljaju, na koji jesu, na koji gledaju stvari oko sebe, što se događa oko njih. Volim provoditi vrijeme s njima. Zbog toga mislim da je to prava stvar koju trebam činiti na kraju moje karijere. Ne zahtjeva od mene da budem previše fizički aktivna, a danas i ne mogu izvoditi stvari koje sam mogla prije 25 godina.
Mislite li da društvo treba više klaunova u životu? Što mislite kako će se uloga klaunova razvijati?
O, svakako. To također ovisi o financijama. Na primjer, u svakoj bolnici gdje ima djece, trebalo bi biti minimalno dva do tri klauna koji rade tamo. I vidim potrebu za tim, kad radim sa starijima, vidim kako reagiraju, kako se nasmiju kad me vide. To je samo bonus. Ali stvar je u tome, koliko imamo klaunova na svijetu? To nije nekako siguran posao. Za akrobate, oni imaju kraće karijere, obično završavaju oko 35. godine, nekad je jednostavnije preusmjeriti ih u klaunove. Ali jedan od velikih problema je percepcija klaunova. Ljudi očekuju veliku, pufastu kosu, šarenu odjeću, crveni nos i velike cipele. Ja nikad nisam nosila crveni nos dok nisam počela raditi sa starijima. Zašto? Nismo imali klaunovsku školu u Montrealu. Čak i sad, kad netko pohađa nacionalnu cirkusku školu, ne odabire se često smjer klauniranja.
Što mislite zašto se to događa?
Mislim da je to zato što dolaze iz disciplina u kojima moraju biti ozbiljni kako bi napredovali, a za klauniranje, moraju biti smiješni i otkriti kako da ne budu ozbiljni. To se također događa i unutar Cirque du Soleila s akrobatima. Moraju naučiti kako plesati, kako mrdati guzom i kako imati veseli stav. Nastupamo za ljude i ljudi kupuju karte i dolaze te gledati. Tako da je bolje dati im veselje nego tugu. Imamo već dovoljno tuge u svijetu. Mislim da bi klauniranje trebalo biti obvezno za sve izvođače, da nauče kako da budu smiješni i kako da se sprdaju sa sobom. Tako učiš kako da ne budeš sramežljiv, kako se predstaviti, moraš znati kako nastupati pred ljudima. Trebaš uvijek imati nekoliko asova u rukavu, za slučaj potrebe!
Kako mladi umjetnici mogu graditi samopouzdanje i učiti o humoru?
To je također jedna od misija škola, da ih nauče da nije opasno učiti klauniranje ili ići na satove klaunova. Ali istovremeno, nema toliko puno klaunova u području Quebeca. Imamo klaunove doktore, koji donose financijsku stabilnost izvođačima i to je često smjer kojeg izvođači biraju. Ali to istovremeno i znači da su manje šanse da će ti izvođači izaći na ulicu i nastupati. Tako da je to sigurniji način za postati klaun. U ovom trenutku nemamo puno ženskih klaunova, čak ni u showovima Cirque du Soleila. Imamo više smiješnih karaktera nego klaunova. Pokušavam skrenuti pažnju na činjenicu da nam je potrebno više klaunesa u predstavama. Čak i u kreativnim timovima, veći je postotak muškaraca nego žena. Žene su više zadužene za tkanine, šivanje, šminku, kostime.
Zašto se to događa? Je li potrebna jednakost u spolovima?
Ako imate riggera, čiji je posao fizički težak, veća je vjerojatnost da će neki muškarac raditi taj posao. Ali danas, imamo sve više i više žena koje rade taj posao, s dobrim mišićima. Logično, muškarci imaju veće šake i manje su sposobni s iglom i koncem, ali postoji toliko drugih poslova u kojima su muškarci na vodećim pozicijama; glazbeni skladatelji, dizajneri rasvjete. Danas imamo sve više žena koje obavljaju posao riggera, uživaju u nošenju velikih pojaseva, lete u zraku, imaju prljave ruke i vrijedno rade i to me čini ponosnom. Ako pogledamo širu sliku, nemamo toliko žena skladatelja, postoji velika neravnoteža u tome. Još uvijek smo dosta kruti iako postoji napredak u ravnopravnosti spolova. Prije smo te podjele zvali androgeni. Što je značilo, mogao si biti muško, žensko, odabrati spol, bez spola, danas je sve u terminologiji, još uvijek smo kruti u mentalitetu. I danas je sve u prezentiranju, kako se predstavljaš svijetu, a ne u strasti da budeš kreativan.
Mogu to usporediti s klaunovima i bufonima. Klaunovi su slatki, ali bufoni mogu reći proste stvari, mogu povrijediti ljude govoreći istinu, ali u konačnici se ljudi tome smiju. Oni nisu slatki, nisu lijepi. Bojimo se biti ružni. Večina mojih karaktera je ružna, nije seksi ili lijepo, s iskrivljenim glasovima i kad si takav, onda trebaš raditi više kako bi dobio pozornost ljudi. A kad jednom dobiješ pozornost, onda ostaju s tobom, jer prijeđu prvi dojam slatkoće. Možeš također biti jako sladak, sa tutu haljinicom, lijepom šminkom, ali onda se prebaciš i uloviš ih.
Koje vam je prvo sjećanje na klaunove?
Rodila sam se sretna. Otkad sam bila dijete svi su uvijek govorili: ,,O, stiže nam sunašce!“ Imam dva brata i sestru i ja sam najmlađa. Oduvijek sam nasmijavala ljude u razredu. U izvedbenim umjetnostima sam završila tako što sam zamijenila nekog iz Les Échassiers de Baie Saint Paul, (hodače na štulama Baie Saint Paul). Jedna od djevojaka se razboljela, a oni su planirali turneju i rekli su mi da trebam naučiti kako hodati na štulama, kako plesati, pjevati, naučiti sav tekst u tri dana. To je bilo to. Nakon što sam radila kao socijalna radnica, skočila sam u tu avanturu. Imala sam dvadeset godina. Poslije su mi rekli da će izvoditi predstave na ulicama i da trebam biti smiješna. Nisam radila ništa od onog što sam ranije navela, kako sam stvarala klauna i bufona, bilo je puno grešaka. Nacrtala sam velika usta ružem za usne i nisam to mogla oprati tri tjedna. Bilo je ljeto i izgledala sam kao da imam špagete oko usta. I naravno da sam stavila crnu olovku za oči oko tog. Tako da, ne radite to. Bila sam tako sramežljiva. Nismo imali nikakvu školu, nikakvih klaunovskih tečaja. Učili smo na ulici. Publika je bila moj učitelj. A kasnije, otišla sam na nekoliko radionica za bufone i kazalište, s različitim učiteljima. I naučila sam stepati i flamenco koje sam mogla koristiti u svojim izvedbama.
Kad ste otkrili radost bufona?
Počela sam već 1984., učila sam od Granta Heislera, koji je bio jedan od učenika Phiillipea Gauliera. Bila sam u trupi bufona četiri godine, putovala i nastupala, ne samo kao bufon nego i kao klaun također. I mogu se jednostavno prebaciti u različite uloge, što je još jedna kvaliteta bufona koju jako volim.
Kako krećete u proces stvaranja karaktera za bufona?
Krećem izvana, iz tijela. Od loših stvari koje vidim u osobi. Onda odlučim hoće li govoriti na određeni način, kakav glas ima i onda tražim kako hoda. Bufoni često govore jako puno i mogu te hipnotizirati s jako dugom rečenicom i dok shvatiš što su rekli, već su otišli. To ja zovem Smijeh Poslije. Publika se smije poslije, nakon što shvate što je bufon rekao u tom trenutku, ali bufon je već otišao.
Kako stvarate karakter u klaunu, u usporedbi s bufonom?
Karakter klauna uvijek dolazi iznutra, ovisno o tome kako se osjećate. I onda se možemo igrati. Na primjer, mogu vam dati pet izbora kako napraviti neku radnju: pokušajte to kao da ste ocat, šlag, špageti, drvo ili malena svilenkasta tkanina. Pokušajte s izborom tih pet elemenata i vidite s kojim se osjećate najbolje. Koristim isti pristup za stvaranje bufona i klaunova, krećem iznutra, promatram tko sam, kako se osjećam.
© Marijana Matoković, PLESNA SCENA.hr, 19. lipnja 2024.
