Važni ambasadori plesa
Intervju: Alexandra Madsen, plesna umjetnica i pedagoginja, autorica, dramaturginja
-
Više je razloga za ovaj ljetni intervju s Alexandrom Madsen, opet jedna nova postaja u njezinoj umjetničkoj karijeri i sad već dvadesetogodišnjem tijeku naših razgovora. Neumorna i radoznala plesna umjetnica, Alexandra Madsen je nakon završenog diplomskog studija Dramaturgije izvedbe na ADU u Zagrebu, upisala i doktorat Umetničke igre i performansa na Institutu za umetničku igru u Beogradu, ali o tome ćemo drugom prilikom.
U međuvremenu je postala Predsjednica upravnog odbora Udruženja plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH-a), a od 1. rujna preuzela je i funkciju programske selektorice i kuratorice u Zagrebačkom plesnom centru. No, konačni, praktični okidač bio je poziv na predstavu Bezdah, 5. srpnja u Plesnom centru TALA, koju je Madsen pripremila s velikom grupom polaznika D/E/P-a, programa plesne edukacije Masa Dance Company (MDC). Plesačice velikog generacijskog raspona, njih šesnaest (!) i jedan izvrsni, mladi i školovani plesač (Roko Farkaš) angažirano, posvećeno i pažljivo u artikulaciji osobne ekspresije podržane i zaštićene zajedništvom, čine „kolektivno plesno tijelo“ koje tijekom izvedbe održava energiju prostora i pažnju publike.
Razvidno si ponosna na ovu zajednicu koja svjedoči ples kao važan i poticajan „dio svakodnevice i cjeloživotne prakse“?
Nakon 31 godine pedagoške prakse mogu reći da sam zahvalna na mogućnosti svjedočenja različitih procesa, odnosa i trajanja u plesu. Kroz vrijeme, uvijek sam ostala odana zaljubljenicima u plesnu umjetnost s kojima prvenstveno dijelim ljubav prema plesu. Dakle D/E/P je dio edukativnog programa Masa Dance Company koja djeluje u području razvoja suvremenog plesa. Bilo da je ples kod polaznika dio cjeloživotnog učenja ili odabrana profesija, D/E/P uspješno odgovara na oba izazova. Odabir inkluzivnog pristupa radu u grupama koje uključuju generacijsku raznolikost, šarolike plesne pozadine i različite motivacije, čini iskustvo plesa vrlo bogatim i kreativno poticajnim. Heterogenost grupa omogućuje lakši proces usvajanja sadržaja i inspirativne procese, ali i empatično okruženje koje vrednuje i koristi različitost kao put prema zajedništvu. Tako su i nositelji izvedbe Bezdah predani plesni entuzijasti koji svojim plesom prelaze granice rekreacije i hobija, u ozbiljnu posvećenost prema plesnoj umjetnosti. Naš izvor, ali i ishod leži u umjetnosti te je intenzitet, disciplina i kreativnost jednako zastupljena u procesu učenja plesa. Neki od izvođača već su dvadeset godina dio ove zajednice, njegujući svoj plesni razvoj i do tri puta tjedno u kontinuitetu. Na takvu posvećenost svakako treba odgovoriti s velikim poštovanjem i odgovarajućim kapacitetom. Njihova predanost pokazuje važnost plesne umjetnost kao svakodnevne i cjeloživotne prakse te sam posvećena tome da svaki polaznik ostvari svoje potencijale kao kreativni pojedinac koji doprinosi svijetu plesa i šire. Svatko od njih iz tog iskustva uzima ono što mu je važno i inspirativno, obogaćujući i prenoseći to u svoj život ili u profesiju kojom se bave, ali istodobno povratno vraća svoju energiju i u polje plesa odlazeći na predstave, radionice, predavanja te prateći umjetnike i autore na plesnoj sceni Hrvatske i šire. Oni su važni ambasadori plesa koji istinski cijene i razumiju suvremeni ples i na to sam iznimno ponosna.
Iz iskustva bih rekla da ovakav vid edukatorskog rada nadahnjuje i otvara nove perspektive?
Apsolutno! Oni mene nadahnjuju svojim interesom, željom, organizacijom svojih života, odvajanjem vremena i drugih resursa kako bi mogli bivati u plesu. To je prekrasno. Rad s tom grupom vidim kao zajedničku avanturu i istraživanje kroz vrijeme. Sasvim je drugačije iskustvo svjedočiti razvoju polaznika kroz tako dugo vremensko razdoblje, neke pratim već dvadeset godina. Povratno, privilegija je kroz njih pratiti i svoj vlastiti razvoj kao umjetnice, edukatorice i osobe. Kako za sebe, tako i za polaznike, ostajem u motivaciji pronalaženja kretanja i izvedbenosti u skladu s iskustvom, znanjem i godinama. U tom kontekstu, ples omogućuje i facilitira transformaciju na vrlo suptilan i osnažujući način. Također pokazuje svoju iscjeliteljsku moć koja zadire dublje u tijelo i njeguje nezaustavne promjene. Većina mojih polaznika, pogotovo odrasli, prakticiraju ples kao intimno iskustvo. Oni dolaze zaboraviti na sve ostale i ostalo uspostavljajući odnos prvenstveno sa sobom i svojim tijelom. No, svrha bavljenja plesom u tom slučaju nije samo eskapizam iz svakodnevice kao feel good aktivnost nego i spoznajni kontakt s unutarnjim intenzitetima i osjećanjima te praksa samoregulacije. Međugeneracijske grupe izvor su znanja same po sebi i mislim da je to još jedno od okruženja koje nudi iznimne uvide polaznicima koji su neobjašnjivi i nenaučivi, njih se može samo iskusiti. Stoga, njegovanje i bavljenje suvremenim plesom i u zrelim godinama predstavlja protutežu „fetišizmu mladosti“ koji neumorno želi negirati, zaustaviti i poništiti zrelost, a time i senzibilitet i nesputano izvodilaštvo u zreloj dobi.
Početkom srpnja si u ime ZPC-a poslala javni poziv za realizaciju repertoara profesionalnim plesnim umjetnicima i kolektivima. Možeš u kratko sažeti svoja očekivanja i buduće napore, u kom smjeru vidiš pozicioniranje i razvoj ZPC-a?
Filozofija programiranja postavlja važno moralno pitanje koje želim spomenuti: Je li kazalište/plesni centar samo zgrada ili može biti sila koja mijenja viziju zajednice o sebi? Stoga dobrim radom smatram razvijanje metodologije koja umjetnika dovodi u aktivan odnos s zajednicom i stvara načine kojima se taj umjetnik povezuje sa kolegama umjetnicima, ali i sugrađanima. Dakle, ne radi se samo o publici koja dolazi gledati izvedbe umjetnika/ica ili kolektiva već i o prilikama u kojima se može iskoristiti prisutnost umjetnika u prostoru i organizirati aktivnosti za kolege umjetnike i zainteresirano građanstvo poput raznih radionica, predavanja, panela i projekcija. Struktura estetskih i poetskih smjernica programacije mogu pomoći u uspostavi plesnog centra kao angažiranog prostora u osnaživanju plesnih umjetnika, ali i suvremenog plesa u Hrvatskoj. Program ZPC-a može obuhvatiti širok spektar plesnih produkcija domaće nezavisne scene, od nadolazećih do etabliranih autora/ica, korografa/kinja i kolektiva.
Ta bogata paleta različitih umjetničkih interesa čini temelj te svojom ulogom smatram stavljanje naglaska na prezentiranje i kuriranje tih specifičnih nijansi umjetničkih radova. Takav pristup mi omogućava usmjerenost na umjetnika i na osluškivanje inovativnih poetika i nadolazećih izvođača, koreografa/kinja, kolektiva. ZPC je jedina zgrada u Hrvatskoj namijenjena plesnoj umjetnosti, no smatram da treba postati centralno i autonomno mjesto koje može učinkovito i fleksibilnije reagirati na razvoj suvremene plesne umjetnosti koja čini integralni dio identiteta ZPC-a. Daljnji razvoj vidim profiliranjem ZPC-a kao mjesta podrške i poticaja, prvenstveno plesnih umjetnika u različitim fazama njihovog razvoja i autorskih poetika. Baviti se programacijom znači istovremeno se baviti i obrazovanjem te smatram neophodnim, što proizlazi iz bogatog osobnog iskustva, specificirati teme i educirati publiku o tome što gledaju te tako razvijati povjerenje i aprecijaciju prema umjetničkim djelima. Nakon dugogodišnjeg djelovanja na nezavisnoj plesnoj sceni, eklektičnost i generacijsku različitost hrvatske plesne scene vidim kao snagu i bogatstvo koje treba njegovati i strukturirati čime bi se pridonijelo dinamičnosti i daljnjem razvoju plesne scene. Svoje dramaturške kompetencije vidim kao traženi resurs i namjera mi je prvenstveno postaviti čvrstu strukturu koja može apsorbirati, ali i kvalitetno realizirati umjetničke ideje. I na kraju, Zagrebački plesni centar kao mjesto mora biti hrabro, sposobno preuzeti rizike, biti spremno na različite ishode umjetničkih intervencija, fleksibilno u idejama i velikodušno prema građanima te biti osluškivač socijalne klime, sredstvo za javne i kreativne dijaloge s izvedbenim umjetnostima.© Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 7. rujna 2024.
Piše:
Đurinović