Plesna scena.hr

Kako tijelom možemo izraziti dom

Intervju: Simon Mayer, izvedbeni umjetnik

• 
  
  Prema pojedinim austrijskim kritičarima glazbenik, koreograf i plesač Simon Mayer jedan je od najvažnijih suvremenih izvedbenih umjetnika u Austriji; dobitnik je uglednih državnih nagrada, a čest je gost na mnogim festivalima. Na 38. Tjednu suvremenog plesa u Zagrebu prikazao je svoj briljantni solo SunBengSitting, a ove godine ponovio ga je u Zadru na 16. Monoplayu. U toj energetski nabijenoj izvedbi on se doslovno i metaforički ogoljuje, glasom, ritmom i pokretom dočarava svoj život, psihički i fizički bolan put seoskog dječaka i plesača. U dvadesetak godina karijere napravio je petnaestak autorskih radova, a za SunBengSitting, koji je osmislio 2014., nadahnuće je crpio iz vlastitog života. Upravo me je zato zanimao njegov život od djetinjstva do danas.
  
  Zvucima, rekvizitom, elementima pokreta iz folklora u predstavi dočaravate ruralnu sredinu u kojoj ste odrastali. Jeste li se tijekom djetinjstva, kada ste odlučili upisati balet, susretali s predrasudama? Kako je došlo do te odluke?
  
  Plesom sam se počeo baviti iz ljubavi prema jednoj djevojčici. Silno sam se zaljubio i htio sam što više vremena provoditi s njom pa sam upisao plesnu školu koju je pohađala. Tamo je profesorica plesa primijetila moj plesni talent i preporučila mi je da se prijavim na audiciju za Baletnu školu Bečke državne opere (Ballettakademie der Wiener Staatsoper). Imao sam trinaest godina i tada sam već bio ozbiljno uronjen u glazbu, svirao sam nekoliko instrumenata i lijepo sam pjevao, te sam čak razmišljao da se prijavim na audiciju za Bečke dječake. Moja majka je vodila lokalnu plesnu skupinu i jedanput godišnje nastupao sam u njezinim predstavama u kojima se pjevalo, glumilo i sviralo. Moja najveća želja zapravo je bila da postanem glumac u mjuziklima. Obožavao sam Patricka Swayzea i film Prljavi ples, a jedan od prvih plesova koje sam naučio bio je upravo mambo iz tog filma. Kad mi je profesorica rekla da je i Patrick Swayze završio baletnu školu, a potom se počeo baviti glumom, odlučio sam otići u Beč na audiciju za baletnu školu. I prošao sam. Intuitivno sam znao da upravo to želim, iako nisam znao objasniti zašto. Dečki u razredu su mi se smijali, nazivali su me „pederom“ i to je trajalo sve dok im jedanput profesor iz tjelesnog odgoja nije održao predavanje. Budući da su svi dečki trenirali košarku, nabrojao im je košarkaške velikane, poput Michaela Jordana i drugih, koji su uz košarku trenirali balet. „Bez baleta, nema vrhunske košarke“, rekao im je. „Svi skokovi i piruete u košarci dolaze iz baletne edukacije.“ Nakon tog predavanja više mi se nitko nije rugao, ali do tog trenutka ne mogu reći da mi je bilo lako. Osobno nemam ništa protiv homoseksualnih osoba, ali kad te netko naziva „pederom“ to ima pogrdne konotacije s kojima se nije bilo lako nositi.
  
  Jeste li u Baletnoj školi doživljavali predrasude zato što ste sa sela?
  
  Tamo nitko nije znao da sam sa sela sve do moje osamnaeste godine. Pomno sam skrivao taj podatak jer sam na početku školovanja čuo profesore kako učenicima govore da plešu „kao seljačine“. To je značilo da plešu strašno loše. Uz to biti seljak podrazumijevalo je i biti glup, nerazvijen, neobrazovan. Zato sam odlučio da nikome neću reći otkuda dolazim. Međutim, pred kraj školovanja shvatio sam da ravnatelj škole silno cijeni učenike koji dolaze sa sela jer su bili radišniji i posvećeniji od gradske djece, a pritom su bili udaljeni od svojih obitelji, neki već od svoje desete godine. On se i sam borio protiv predrasuda i klišeja da baletani nemaju mozga ni inteligencije. To me ohrabrilo da se prestanem skrivati.
  
  S trinaest godina morali ste se preseliti u Beč. Jeste li osjećali nostalgiju za domom?
  
  Dosta kasno upisao sam balet. Neka djeca već su bila odvojena od roditelja s deset godina. Njima je stvarno bilo teško. Meni srećom dom nije toliko nedostajao. Tek sam kasnije shvatio da sam izgradio snažan obrambeni mehanizam koji me od tog osjećaja štitio.
  
  Baletnu školu pohađate od 1997. do 2003., a zatim dobivate mjesto pripravnika u uglednoj Bečkoj državnoj operi. Kako to da vas taj posao ipak nije privukao?
  
  Nije mi se svidjela tamošnja hijerarhija. Pripravnik je tamo sveden na uredskog službenika koji radi od 9 do 17 sati i u trećoj je postavi. To znači da nikada ne vidi pozornicu. Ja sam htio plesati, a ne nekoliko godina čekati svoju priliku. Za mene je to bilo obeshrabrujuće. Uostalom, nikako mi se nije svidjela kultura trača koja je tamo vladala, sve te intrige i spletke, manipulacije. Htio sam iz svega toga pobjeći i pridružio sam se francuskoj ljetnoj skupini Balet mladih Europe (Ballet de Jeune d'Europe) koja je tada radila s koreografom Wimom Vandekeybusom predstavu What the Body does not Remember. Zahvaljujući toj suradnji otvorio mi se prekrasan svijet suvremenog plesa. Oduvijek sam volio improvizaciju jer sam u njoj nalazio slobodu, a to sam pronašao u suvremenom plesu. Konačno sam mogao kombinirati sve svoje ljubavi: glazbu, ples, glumu, improvizaciju, bilo koji stil. Htio sam naučiti više pa sam tražio odgovarajuću školu za suvremeni ples. Tako sam otkrio P.A.R.T.S. u Bruxellesu gdje me primijetila Anne Teresa de Keersmaeker te me nakon školovanja pozvala da se pridružim njezinoj trupi Rosas.
  
  Zanimljivo je da se ipak niste zadržali u tako uglednoj trupi kao što je Rosas nego ste odlučili krenuti nesigurnijim, autorskim putem.
  
  Rosas uistinu jest veliko ime i bio sam povlašten kad me Anne pozvala da im se pridružim. Na početku su mi njezine predstave bile prekrasne i intrigantne, međutim nakon nekog vremena prestale su mi biti zanimljive. Moram priznati da mi se nije svidjelo kako se odnosila prema plesačima, bila je suviše rigidna i odbijao me njezin način rada. Točno je znala kakav je tko i spajala je različite karaktere koji bi zajedno eksplodirali što mi se nikako nije sviđalo. Počeo sam se loše osjećati, nisam se slagao s takvom strukturom moći i morao sam otići. A i htio sam krenuti svojim putem. Međutim, iskustvo plesa u Rosasu puno mi je značilo. Iskreno, prihvatio sam taj poziv jer sam znao da će mi dobro doći za kasniju karijeru. Naučio sam kako se radi u velikoj trupi, na koji se način organiziraju turneje, kako izgleda struktura poslovanja, što radi producent, a što osoba zadužena za odnose s javnošću, na koji se način radi promocija. To sam pomno promatrao jer sam htio pokrenuti vlastitu trupu.
  
  Pokrenuli ste Art in Motion, trupu u kojoj se plesači izmjenjuju, ali umjetnički tim je uvijek isti.
  
  Tako je. Plesače pozivam ovisno o projektu, ali moji stalni suradnici su glazbenik i ton majstor Pascal Holper, dizajneri svjetla Lucas Gruber, Hannes Ruschbaschan i Sveta Schwin, producentice Sophie Schmeiser i Lisa Anetsmann.
  
  Budući da ste nezavisna skupina, jeste li zadovoljni državnim potporama?
  
  Godinama smo radili u Belgiji i Austriji i nazivali smo se belgijsko-austrijskom skupinom. Samim time novce smo dobivali od obje države. Za ljude koji dodjeljuju novce bili smo primjer dobre prakse, podupirali su koncept europskog umjetnika i smatrali su da je u tome budućnost. Međutim, s promjenom političkih okolnosti, njihovo mišljenje se promijenilo. Isti ljudi danas mi govore da europski umjetnik više ne postoji, da se moram opredijeliti hoću li raditi za Austriju ili Belgiju, isti rad ne mogu više prijavljivati na više natječaja. Mogu donekle razumjeti njihovu logiku. Oni žele da sam prisutniji na domaćoj sceni, da me ljudi upoznaju, a opet na taj način teško je raditi transnacionalno i biti povezan s ostalim europskim umjetnicima.
  
  Plešući u Bečkoj državnoj operi, potom u Rosasu polako ste izgrađivali i vlastiti plesni izričaj. Kako biste ga opisali?
  
  Jedan od glavnih elemenata mog rada je kombinacija glazbe i plesa te otkrivanje što sve tijelo može. Zanima me sloboda izražavanja i put do te slobode, do izražavanja svih ljudskih potencijala. To radim i na svojim radionicama. Primjerice, mnogi plesači uopće ne mogu pustiti svoj glas, potpuno im je blokiran. Na radionicama pokušavamo raditi na toj blokadi jer osloboditi glas ne znači nužno pjevati, nego i javno se izraziti, uspjeti izraziti stajališta kad je to potrebno, reći što želiš u situacijama kada se ne osjećaš nimalo ugodno i zaštićeno. Mnogo je razina na koji se glas može koristiti.
  
  To smo primijetili i u predstavi SunBengSitting u kojoj fascinantno plešete, ali i pjevate, jodlate, svirate violinu, zajedno s Pascalom Holperom i njegovim loopovima stvarate ritmičnu, rekla bih zanosnu glazbu od zvukova dobivenih na pozornici.
  
  U toj mi je predstavi bilo važno vidjeti što tijelo može, na koje sve načine mogu pjevati, svirati, plesati.
  
  Zanimljiv mi je njezin naslov – što znači i kako je do njega došlo?
  
  Naslov znači sjediti na klupi i sunčati se. Naime, razgovarao sam s majkom o meditaciji, govorio sam joj što ona za mene jest i koliko mi znači, a moju je majku riječ meditacija asocirala na djeda koji bi nakon teškog fizičkog rada na polju sjeo na klupu, zapalio lulu i uživao na suncu gledajući u brda. Ta me se slika silno dojmila jer sam namjeravao napraviti rad o temi doma. Naime, kako dugo nisam bio kod kuće, jer sam sa skupinom Rosas stalno bio na turnejama, počeo sam se pitati gdje je moj dom. Živio sam s kovčegom u ruci, neprestano na putu i postavljalo mi se pitanje što to znači imati korijenje, što je to dom, koje su njegove dimenzije, jesu li to ljudi ili mjesto. Pitao sam se i koji je odnos doma i politike i tada mi se otvorio trokut: politika – tradicija – dom. U to vrijeme je u Austriji na vlasti bila desničarska stranka koja je zloupotrebljavala pojam doma i tradicije i to me potaknulo da se u svojim radovima počnem baviti narodnim pjesmama i plesovima. U njima se nalazi toliko radosti koja nam je silno potrebna posebice u vremenu krize, kao što je ovo u kojemu živimo. Folklorni plesovi nas povezuju, pokazuju nam važnost zajedništva i bitni su čimbenici u ozdravljenju zajednice. Oni ne znače pripadnost nekoj određenoj političkoj stranci što se često zna nametati. Oni se ne bi smjeli koristiti u propagandne svrhe, za promociju nacionalizma. To su radili nacisti i ne bi bilo dobro da se ta povijest ponovi. Međutim, primijetio sam slične obrasce kod današnjih političara i to me prenerazilo. Zato je tradicija tema kojoj se neprestano vraćam i koju stalno biram, to je najvažnija tema mog cjelokupnog rada. Ona je i danas izuzetno relevantna u cijeloj Europi. Moglo bi se reći da je to tužno zbog situacije u kojoj se Europa nalazi. S druge strane je i prekrasno. Nas umjetnike koji se bavimo tradicijom često pitaju zašto to radimo, govore nam da se ne smijemo ponavljati i da se odavno već sve iskoristilo s elementima narodne tradicije. Ja se s time uopće ne slažem. Dok je god nešto relevantno, smatram da je dobro da se ponavlja. Želim publici pokazati drukčiji način pristupa baštini. Upravo zato sam odlučio u ovoj predstavi plesati gol.
  
  Kako su na to reagirali mještani vašeg sela i vaša obitelj?
  
  To je prva predstava koju sam prikazao tek četiri godine nakon premijere i prva u kojoj plešem gol. Nastupao sam posvuda u Europi, u Izraelu, Južnoj Americi i čekao sam pravi trenutak da je prikažem kod kuće. Prije svega sam htio zaštiti roditelje jer oni su ti koji bi bili meta napada susjeda i mještana. Oni su polako shvaćali da postoje drugi umjetnici koji plešu goli, majka je u mirovini počela proučavati povijest umjetnosti, a samim time je počela shvaćati svijet umjetnika. Kad sam osjetio njihovu podršku, nastupao sam pred njima, svojim prijateljima, susjedima, članovima folklornih skupina. Nekima se jako svidjelo, ali mnogi članovi moje folklorne skupine bili su jako ljuti i šokirani. Mislili su da svojim golim tijelom oskvrnjujem tradiciju. Kad sam ih poslušao, dvadeset minuta sam s njima razgovarao o značenju tog golog tijela i nakon toga je sve bilo riješeno. Nisu me izbacili iz svoje skupine, čak su me počeli više cijeniti.
  
  Što ste im rekli?
  
  Rekao sam im da je golo tijelo metafora za slobodu. Kad bih obukao bilo koju nošnju, ona bi označavala određeno mjesto, što sam htio izbjeći. Nisam htio da me se svrstava pod bilo koju grupu. Htio sam istraživati tradiciju nas ljudi, nisam htio pripadati ni jednoj skupini, a jedini kostim koji je svim ljudima zajednički je naša koža. Taj je kostim znak za čovjeka. Svi nosimo kožu, a opet nitko od nas nije isti. Kad sam to otkrio, znao sam da moram biti gol. Uostalom, nisam imao novca za kostime i kostimografa. Bilo mi je važno da shvate da nisam gol kako bih ih provocirao ili zloupotrijebio tradiciju. To mi nije bila namjera. Ja sam baš duboko htio razumjeti tu tradiciju, otkuda dolazi. Upravo zbog toga što je silno poštujem, htio sam je utjeloviti.
  
  Osjećate li se ranjivijim dok ste goli na pozornici?
  
  Kad sam počeo igrati predstavu, osjećao sam silnu ranjivost i u jednom trenutku sam primijetio da nesvjesno stvaram svojevrstan oklop kako bih se zaštitio. To nikako nije bilo dobro za predstavu jer se time gubila emocija. Osobito ranjivim sam se osjećao kad sam igrao u svom selu, pred ljudima koji me poznaju. Danas ranjivost srećom osjetim samo ponekad, no granica je vrlo tanka.
  
  U ovoj predstavi koristite se mnogim pokretima ruku i nogu iz folklornih plesova, njihovim isprepletanjem stvarate originalnu koreografiju. Za folklor je vrlo važna grupa zato mi je zanimljivo da ste odabrali solo formu. Zašto?
  
  Kad mi je došla ideja da napravim tu predstavu, nisam imao novca platiti plesače. Zato sam odustao od grupne koreografije. No, taj nedostatak mi je pokazao novi smjer. Naime, u svakoj je grupi važan pojedinac. Zanimalo me koje je iskustvo pojedinca u grupi, njegova individualna perspektiva. Kad bih se ja identificirao sa svojom folklornom skupinom, onda bi se uz mene vezao i alkohol, površni humor i slika mačo muškarca. No, kad se zagledaš u svaku osobu pojedinačno, vidiš da je svatko različit i da ne pripada tom identitetu. U ovom solu upravo sam htio prikazati tu jednu osobu, kako se ona osjeća plešući u grupi. Naravno, to jest moja priča, ali i priča o pojedincu općenito.
  
  Kako se osjećate kad plešete u folklornoj skupini?
  
  Postoje divni aspekti: prekrasna zajednica i životna energija koja se nalazi u kolektivu. No, postoji i opasnost jer unutar te ljepote ima i isključivosti. Narodna nošnja u isto vrijeme isključuje i uključuje. Predivno je zajedno pjevati i plesati, ali zastrašujuće je ako se taj masovni pokret iskoristi u krive svrhe. Imam traumu od masovnih pokreta. U mojoj folklornoj skupini prisutna je i homofobija koju mi nije lako prihvatiti. Neki su plesači izraziti desničari s kojima se izvan folklora nikada ne bih družio i vjerojatno bih s njima imao velikih problema kad bismo ušli u rasprave. No, dok zajedno plešemo, sve je u redu. I možemo biti zajednica. Upravo zbog toga što sam se naučio prihvaćanju, odlučio sam se vratiti na selo. Za mene je to aktivistički čin.
  
  Smatrate li se aktivistom?
  
  Umjetnici su u posljednje vrijeme stalno pod pritiskom da moraju biti aktivisti, a ne razumije se da aktivizam ne treba uvijek biti glasan. Svaki umjetnički čin je aktivistički čin. Ova predstava nije napravljena s namjerom da bude aktivistička, a opet je takva postala. Moja turneja po austrijskim selima aktivistički je čin jer je kontroverzno to što gol na pozornici plešem narodne plesove i jodlam. Aktivizam je i u tome što ne jodlam na uobičajen način, a opet ne ismijavam tradiciju, nego povezujem suvremeno i tradicionalno.
  
  Jodlanje u vašoj predstavi je mjestimice duhovito, ponekad vrlo emotivno, a ponekad zavijeno u suvremeni zvuk. Što za vas ono znači?
  
  Otac me je naučio jodlati kad sam bio dijete i obožavao sam jodlati. Kad sam bio u Bruxellesu na P.A.R.T.S.-u, kolege su pokazivali pjesme i plesove iz svojih zemalja. Plesali smo argentinski tango, bolivudske plesove i sl. Tada sam se pitao zašto jodlanje nije popularno i zašto se uvijek svi smiju dok netko jodla. Počeo sam istraživati jodlanje i s vremenom sam naučio jodlati emocionalnije, smirenije, sporije i tada sam otkrio da u njemu postoji svojevrsna duhovnost. Ispod površnog humora skriva se nešto dublje. Na žalost to se zaboravilo jer se jodlanje dosta zloupotrebljavalo. Posebice nakon Drugoga svjetskog rata kada su se snimale serije o idiličnom austrijskom životu na selu u podnožju Alpa. U njima se potencirala ljepota i humor jer se time htjelo izaći iz ratne traume. Mislim da je za ono vrijeme to bilo u redu, ali danas se trebamo vratiti dubljem shvaćanju tog načina pjevanja što radim u predstavi SunBengSitting. U njoj sam istraživao različite načine jodlanja sa željom da ga ponovno vratim ritualu, da ga počnemo prakticirati svaki dan.
  
  Rekli ste da ste u ovoj predstavi istraživali temu doma. Do kojeg ste zaključka došli, što je za vas dom?
  
  Jedan od odgovora koji sam pronašao jest da dom moram prestati tražiti izvan sebe samoga. Moram ga početi tražiti unutar sebe. To je kao kad imate problem za koji neprestano krivite druge. To je pogrešan put. Najvažnije što sam u životu naučio jest da iz svake situacije, svakog konflikta mogu nešto naučiti. Kad prestanem kriviti druge i kad vidim što mogu učiniti unutar sebe, tada će se početi mijenjati moja perspektiva i sve oko mene počet će se mijenjati. Dom za različite ljude ima različita, višeslojna značenja. Dom su za mene i ljudi koji me okružuju i posao, mjesto u kojem sam rođen, mjesto u kojem živim, ali i pjesme i plesovi. Upravo zato na svojim radionicama često radim na tom utjelovljenju doma. Kako tijelom možemo izraziti dom. Pjevanje je jedno od utjelovljenja doma. Za neke ljude to može biti put da nađu svoj dom.
  
  Trenutno ste dom ponovno pronašli u svom rodnom selu. Četrdeseti rođendan proslavili ste u Hrvatskoj, dva dana prije izvedbe na Monoplayu. Kako vidite svoju bližu budućnost?
  
  Želim živjeti smirenijim životom, posvetiti se obitelji. Planiramo pozivati umjetnike kod nas na rezidenciju, a želim se više posvetiti i podučavanju te održivoj umjetnosti. Primjerice, trenutno radim na europskom projektu koji povezuje tri europska grada kulture – austrijski Bad Ischl, norveški Bodo i estonski Tartu. Zove se Village Party, a zanima nas budućnost narodne umjetnosti u Europi, kakvi su pristupi prema njoj u te tri zemlje, po čemu smo slični i koje su razlike. Naučio sam dosta o Saami kulturi, njihovim plesovima i običajima. Budući da su svi moji radovi hibridi između glazbe i plesa, tražio sam plesače koji su ujedno i glazbenici te sam odabrao troje iz Norveške, troje iz Austrije i jednoga iz Estonije. Ideja za to potekla je iz jednog događanja koje sam organizirao u Bad Ischlu prije godinu dana, a zvalo se Volx fest. To je izuzetno konzervativna sredina, a u tom projektu zajedno su sudjelovale folklorne i queer skupine, ljudi koji se nikada prije nisu sreli, premda žive u istom mjestu. Bilo je to eksplozivno, izazovno, zanimljivo i prekrasno večernje slavlje. Village Party je također participativan projekt u kojemu publika nije pasivni promatrač. Gledatelji sjede u krugu i pridružuju se izvedbi te se gubi granica između gledatelja i izvođača. Sve više me privlači upravo takav participativan rad. Uz to, zadnjih godina nisam imao vremena organizirati isključivo glazbene koncerte. Sad bih se htio više njima posvetiti jer mi glazba silno nedostaje.
  
  Sjajno pjevate i svirate violinu, klavir, bas gitaru i bubnjeve. Imate bend Rising Halfmoon, a dosada ste objavljivali glazbu iz predstava koju možemo slušati na Spotifyu. Imate li u planu kakav autorski album koji nije vezan za kazalište?
  
  Uvijek sam se htio približiti slijepima stoga mi je bilo važno da svaka moja predstava ponudi iskustvo i ljudima koji ne vide. Zato sam objavljivao albume s glazbom i zvucima iz predstava. U studenom konačno izlazi moj prvi autorski album koji nije vezan ni za jednu predstavu. Na njemu će se moći čuti tuba, bubnjevi, gitara, violina, violončelo i glas, a što se pjesama tiče u njima ima utjecaja balkanskih ritmova, heavy metala, jer sam u mladosti imao heavy metal bend, indie popa, ali i baleta.
  
  I za kraj, budući da ste gost festivala solo forme Monoplay, koliko vam je ta forma izazovna?
  
  Neka sola koja sam radio bila su mi vrlo teška, no ova je predstava lako nastajala jer sam shvatio što znači brinuti se za sebe. Znao sam otići u studio i ako sam osjećao umor, ležao bih na podu i spavao dva sata, makar sam imao studio na raspolaganju samo tri sata. No, zadnjih sat vremena bio bih učinkovit. Tada sam shvatio da su dva sata sna bila priprema za moj rad. To mi je iskustvo koristilo u daljnjem radu na predstavama koje sam radio s više ljudi. Pokazalo se da nije dobro ljudima stalno nametati pritisak. Treba prihvatiti i to da su umorni i tada raditi nešto lakše ili čak na trenutak i spavati.
  
  © Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 19. rujna 2024.

Piše:

Katarina
Kolega